Pogibije civila: Kako je SAD uništio Irak

Humaniji pristup konfliktu uključivao bi daleko čvršća nastojanja da se pomogne raseljenim osobama i oslobođenim predjelima države (AP)

Piše: Zaid al-Ali

U oktobru 2016., stratezi i zapovjednici grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) bili su sasvim svjesni broja iračkih oružanih snaga koje su krenule da opkole Mosul.

Operacija da se zauzme drugi grad po veličini u Iraku zvanično je pokrenuta u oktobru prošle godine, a u januaru je istočna polovina proglašena „potpuno oslobođenom“. Mosul je glavno ISIL-ovo uporište u Iraku.

ISIL je neko vrijeme znao da se njegova kontrola nad Mosulom bliži kraju. Ova oružana grupa je znala da nema šansi protiv brojčano nadmoćne iračke vojske i sigurnosnih snaga, njihove opreme i međunarodne podrške.

Narednih mjeseci, dok je bitka trajala i dok je ISIL predvidivo nastavljao gubiti teritoriju, mnogi su se pitali za šta se ova oružana grupa zapravo bori.

Djelomični odgovor je dat 17. marta 2017, kada je zračni napad koalicije sravnio sa zemljom stambeno naselje u zapadnom Mosulu, ubivši 200 civila pri tom. Američke snage su kazale da su otvorile istragu, dok su irački zapovjednici odgovorili otvoreno da su pozvali na napad kako bi eliminirali snajperiste koji su zauzeli pozicije na krovovima.

Postavljena zamka

Irački i američki zapovjednici su sugerirali da je ovaj incident bio rezultat pažljivo postavljene zamke.

Prema tom narativu, ISIL je namjerno koncentrirao civile u određene zgrade u nadi da će ih napasti avion koalicije. Trenutna posljedica bila bi pauza u kampanji bombaških napada. Dugoročna posljedica, međutim, bila je potaknuti točak zavjere da se nastavi vrtjeti.

Tako se i zavrtio, i to veoma snažno. Uprkos relativno uravnoteženom odgovoru vlade i parlamentarnoj debati, razni mediji su pisali da je stvarni broj mrtvih daleko veći, i da je strategija koalicije od početka bila – kao i oduvijek – da kazni iračke sunite.

Čak su kružile glasine da su iračke i američke snage vodile više računa da izbjegnu civilne žrtve u istočnom Mosulu, gdje je daleko veća koncentracija Kurda, dok je zapadni Mosul, gdje žive pretežno Arapi suniti, namjerno gađan.

Bilo je poziva da se plati odšteta rodbini onih koji su poginuli 17. marta 2017, ali s obzirom da se Koalicija nije očitovala po tom pitanju, ne može postojati odšteta za ono što se desilo. Koalicija je izjavila kako „je njen cilj da  uopće ne bude civilnih žrtava i da je to oduvijek i bio“, te da „će ISIL i dalje uzrokovati veliku ljudsku patnju“.

Ljudski štitovi

Ali sama ta izjava jedva prikriva veliku kontradikciju, koja je u središtu američke politike u Iraku, gdje je uvijek i bila. SAD i ostali odavno smatraju da ISIL namjerno izlaže civile riziku. Još je u decembru 2015, bivši američki predsjednik Barack Obama rekao da se ISIL-ovi borci „kriju iza civila, koristeći bespomoćne muškarce, žene i djecu kao ljudske štitove“.

Imajući to u vidu, SAD je s razlogom očekivao da će njihova odluka da unište čitave zgrade kako bi eliminirali mali broj snajperista rezultirati velikim brojem civilnih žrtava. Pažljivo osmišljena strategija koalicije neminovno je vodila ka trenutnom ishodu.

Licemjerna slika koju SAD ima o sebi ne uklapa se dobro u njihovu prljavu historiju miješanja u događaje u Iraku. SAD je postao toliko upleten u modernu historiju Iraka da se njegovi otisci mogu naći posvuda. Možda je ISIL izdanak radikalne ideologije koja je rođena drugdje, ali SAD je podržavao pokojnog predsjednika Saddama Husseina 80-ih godina prošlog stoljeća, i SAD je nametnuo pogubni embargo tokom 90-ih, pretvorivši Irak u plodno tlo za rast tih istih ideja.

Iračke sigurnosne snage su sistematski mučile i zlostavljale zatvorenike, za što su s pravom osuđene. Ali SAD je dosljedno ohrabrivao tu praksu u periodu nakon 2003., dozvolivši svojim vojnicima da muče zatvorenike.

Indikativno je to što su proteklih godina američki zvaničnici samo slijegali ramenima kada se od njih tražilo da izvrše pritisak na iračke zvaničnike da se uključe u reformiranje zatvorskog sistema, pripisavši problem kulturološkim vrijednostima, zaboravivši vlastitu ulogu u nastavljanju ove nehumane prakse.

Pogibije u Mosulu

Iračani će i dalje ginuti u Mosulu, a oni koji mogu će pobjeći. Gdje će oni otići? Hiljade ljudi su prepuštene same sebi, i noseći sve što mogu kreću se po kiši i blatu, u nadi da će naći neki vid skloništa u divljini.

Humaniji pristup konfliktu uključivao bi daleko čvršća nastojanja da se pomogne raseljenim osobama i oslobođenim predjelima države. A inteligentniji pristup iračkoj i regionalnoj sigurnosti bi prerastao u ozbiljna nastojanja da se uspostavi neki oblik vladavine zakona u državi.

Ali uvijek je bilo izvan američkog kapaciteta da to osmisli i ostvari. Uzastopne američke administracije zanemaruju svoj utjecaj na Irak, i uvijek će to činiti. Ni istrage ni odšteta neće riješiti problem.

Na koncu, kao i sa ostatkom Iraka, zapadni Mosul će biti oslobođen od ISIL-a i oporavit će se od decenija ratovanja, bombardiranja, okupacije i korupcije.

SAD bi mogao olakšati i sebi i Iraku, ali će gotovo sigurno odabrati da se ne opterećuje detaljima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera