Poezija – potreba koja izvire iz pjesnika

Šehić je rođeni Krupljanin i ubraja se u najprevođenije pisce s prostora bivše Jugoslavije (Ustupljeno Al Jazeeri)

Posljednji put Faruk Šehić u zavičaju je bio s romanom Knjiga o Uni, koji je doživio 11 prijevoda na svjetske jezike, a, osim nje, i sve druge Šehićeve knjige imaju vrlo intenzivan i bogat život u stranim jezicima i mnogo većim kulturama nego što je bosanskohercegovačka. To dovoljno govori o međunarodnom uspjehu i značaju Faruka Šehića.

Granata ne može zaustaviti tok rijeke

U organizaciji Rotary cluba u Gradskoj galeriji Bihać održana je promocija Šehićeve nove knjige Priče sa satnim mehanizmom, u kojoj se ubrzano mijenjaju narodi i države, historija i sjećanje, ali i sam pojedinac u kome se sve te promjene susreću. Kroz te promjene autor korača u nove svjetove i govori o promjeni kao fenomenu.

Promociju knjige u formi razgovora s piscem obavila je Kristina Ljevak, urednica u izdavačkoj kući Buybook, koja je bihaćkoj publici približila neka Šehićeva svakodnevna razmišljanja. Priče sa satnim mehanizmom najprije su objavljene u hrvatskoj izdavačkoj kući Fraktura, a potom i domaćoj izdavačkoj kući Buybook.

“Ja volim reći kako su Priče sa satnim mehanizmom spoj snage i žestine onoga što je bilo u Pričama pod pritiskom, ali kako u sebi posjeduju mističnost i zavodljivost Knjige o Uni, koja je Faruku donijela najviše uspjeha, pogotovo na tom međunarodnom planu”, pojasnila je Ljevak.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Dodaje da se Šehićev način pisanja bitno razlikuje od onoga što nazivamo južnoslavenskom književnom tradicijom, koje se on, u nekim segmentima, svjesno odriče. To njegovo raskidanje s tradicijom, smatra Ljevak, vrlo je uspješno jer nije dovoljno, kaže, imati samo želju, bitno je imati i mehanizme pomoću kojih se to može postići.

“Ono što također treba istaći kada je Faruk Šehić u pitanju, a što pažljivi čitatelji njegovih djela mogu primijetiti, jesu dvije dominantne teme u njegovom stvaralaštvu: jedna je svakako rat, što je potpuno prirodno s obzirom na iskustvo koje je imao, a druga je priroda i on uvijek prirodu, i, pretpostavljam, iskustvo odrastanja u nečemu što je itekako živopisan krajolik, suprotstavlja onome što je ratno iskustvo, gdje priroda, kako u njegovim djelima, tako i, naravno, u životu općenito, pobjeđuje jer, kako on to voli kazati, granata ne može zaustaviti tok rijeke”, kaže Ljevak.

Kvalitet prepoznat u svijetu

Činjenica da se poezija danas malo čita i da je inferiornija u odnosu na prozu ne važi samo u Bosni i Hercegovini. Takva praksa, ističe Ljevak, prisutna je i u svijetu, što ne znači da vrhunski pjesnici i pjesnikinje, smatra, trebaju biti demotivirani zbog takvih okolnosti, jer vjeruje da je riječ o trendu koji će proći.

“Mile Stojić je nedavno, govoreći na sličnu temu, rekao da je poezija zapravo prostor u kojem se najbolje definira da li neko jeste nadaren i posjeduje li vještinu ili ne. Sve druge forme dozvoljavaju neke eksperimente koji mogu, manje ili više, uroditi plodom. Kod poezije su stvari kristalno jasne i tim prije možemo govoriti o uspjehu Faruka Šehića, čija poezija, čak i u prijevodu, funkcionira i itekako je prepoznata i nagrađena, kao što je to slučaj nedavno u Italiji, sa jednom od najznačajnijih nagrada, čiji je Šehić najmlađi dobitnik. Dakle, poezija danas sigurno ima suženu publiku, ali ta publika zna, pogotovo struka, prepoznati ono što je kvaliteta, a kada govorimo o poeziji Faruka Šehića, tu apsolutno govorimo o kvaliteti”, kaže Ljevak.

I sam Šehić, na pitanje novinara, dotakao se poezije i njene čitanosti, kazavši da ljudi generalno imaju predrasude prema pjesnicima i zbog toga im se poezija čini odbojnom i zahtjevnom za čitanje.

“Ljudi koji inače vole čitati, kad im spomeneš poeziju, bježe od knjige. Ne komunicira poezija sa svakim. Neki ljudi to, jednostavno, ne vole. Zatim, poezija je nekako na zlu glasu zbog tih romantičnih slika pjesnika iz filmova gdje su ti ljudi predstavljeni kao nesretni, pate se, žive u nekakvim potkrovljima, povezani su sa alkoholom i drogama, te uglavnom umiru mladi. To je romantizirana, iskvarena slika i možda ljudi zbog toga ne vole poeziju jer imaju predrasude prema pjesnicima”, pojašnjava Šehić razloge slabije čitanosti poetskih djela.

Roman primamljiv zbog više prostora

Poezija je u biti misaonija od proze, koja zna biti klasično prepričavanje koje tjera na razmišljanje, a poezija je pomalo i šifrirana – jednom riječju, ona je potreba koja izvire iz pjesnika. Kad ljudi vide tu razlomljenost u stihove, kaže Šehić i dodaje da to ne mora biti strofa, jer se to više ne piše, nego slobodan stih, oni se već preplaše toga.

“Mi možemo svaku knjigu proze razlomiti u stihove, samo je prelamati da izgleda kao stihovi, tako da je danas upitno šta je stih. Ja kad pišem nešto što mi odgovara, a to je bliže poeziji, onda je to već rečenica i prelazim u prozu. To više nije stih, kako sam nekada mogao pisati prije 15 godina jer sam tada mislio da je poezija najsuperiorniji rod, kao što u neku ruku i jeste, ali roman je nešto sasvim drugačije od toga, jedan ogroman prostor. Jednostavno, pisac kako raste i razvija se, mijenja i svoju potrebu za prostorom, a meni se taj prostor uvećava. Zato ja pišem romane jer mi ne može ono što želim reći stati u neku pjesmu, na stranicu-dvije. I, ako pišem poeziju, onda to ide preko deset stranica i traje, što je već neka prozna poezija, tako da je to sve stvar jedne forme i prostor u koji želiš staviti ono što hoćeš reći”, ističe Šehić.

Tokom razgovora još se dotakao Handkea i Nobelove nagrade koju, smatra Šehić, da je za nju bio nominiran devedesetih godina, ne bi imao šanse dobiti. No, vremena su se, kaže, promijenila, te su zbog toga oni koji su Handkea nominirali smatrali da je prošlo dosta godina od rata u Bosni i Hercegovini i strašnih zločina i da sada Handke treba biti nagrađen za djela po kojima je bio poznat tokom osamdesetih.

“Sve je krenulo sa proglasom američkog PEN-a, koji je osudio ideju da se Handkeu dodijeli ta nagrada. I onda je krenula lavina komentara širom svijeta. To samo govori koliko su nam Amerikanci prijatelji i da su nam u ratu isto tako bili iskreni i pravi prijatelji. Malo ljudi u Bosni i Hercegovini zna da su Jevreji ti koji su odigrali veliku ulogu u ratu u smislu da su lobirali za nas i bili na našoj strani osuđujući ono što se ovdje dešavalo. Handke ne negira otvoreno, on to radi na jedan suptilan način, a negiranjem svega onoga što se ovdje dogodilo tokom rata, ustvari, negira se naša borba za život, identitet i sve ono što smo mi”, kazao je Šehić.

Izvor: Al Jazeera