Podunavlje treba zajedništvo, ne suživot

Odnos prema pitanju dvojezičnosti ukazuje na odgovornost politike što se tiče prava srpske manjine (Pixsell)

Piše: Tomislav Šoštarić

“Termin suživot nitko ne voli čuti niti koristiti, osobno ga shvaćam kao život jednih pored drugih, a ne jednih s drugima, istinski zajednički život, kakav bi trebao biti u svakoj funkcionalnoj zajednici, pa da u mnogim segmentima nije ni bitno tko su jedni, a tko drugi, treći…Hoću reći – zajednički interesi bi trebali prevladavati. To u neku ruku jest eufemizam jer taj zajednički život kakav priželjkujem nije ostvaren”.

“Riječ suživot, sama po sebi, zvuči otužno. Mislim da bi građani ipak više voljeli da imaju život i sve ono što ide sa tim. Izolacija i samoizolacija su samo rezultat loše politike, uništene ekonomije i sklonosti ljudi da traže krivca u drugoj “strani” za svoje probleme. Razvojem gospodarstva na područjima zahvaćenim ratom značajno bi se pridonijelo izlasku ljudi iz izolacije”.

Problem ‘podijeljenih’ škola

Prvi citat riječi su Lane Mayer, predsjednice Europskog doma Vukovar, a drugi Saše Bjelanovića iz Mirovne grupe mladih Dunav.

Problem nezaposlenost, ne ćirilica

Probleme, smatra Bjelanović, ne čine dvojezične ploče i ćirilica, nego je najveći problem nezaposlenost. Mladi pripadnici obiju nacionalnosti zajedno odlaze na hrvatsku obalu tokom sezone, zajedno mukotrpno rade te se vraćaju da prezime u svom gradu. To ne može biti rješenje i dokle god se ne promjeni pristup države prema gospodarstvu u hrvatskom Podunavlju, tu neće biti napretka. 

“Bojim se da će se pitanje ćirilice još dugo vremena, periodično koristiti za dnevnopolitička prepucavanja, od kojih sami građani neće imati puno koristi”.

Neke su to od reakcija na izjave predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da je nužno naći nove modele i putove suživota u Podunavlju, ali i da je nepraktično inzistiranje na provedbi nekih zakonskih odredaba izdvojenih iz političkog konteksta Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, dodatno otežalo proces mirne reintegracije.

Ocijenila je i da je suživot često eufemizam za izolaciju i samoizolaciju. Mayer u tim ocjenama prepoznaje prvenstveno pitanje ‘podijeljenih’ škola.

“Vjerujem da je velika razina nezadovoljstva i zabrinutosti među građanima po ovom pitanju jer se sve više pokazuje kako inzistiranje na ovom načinu školovanja srpske djece (model A) nipošto ne pridonosi integraciji, već naprotiv, segregaciji – a pri tome mislim da bi model trebao biti istinski interkulturni, na način da većina uči o manjinama i manjine o većini”, kaže Mayer.

A budući da, kako kaže, postoji određen stupanj podijeljenosti društva, može se govoriti i o (samo)izolaciji, koja se ogleda već u nevoljkosti da razlike u svrhu zajedničkih ciljeva, poput napretka gospodarstva, postanu nebitne.

‘Mirna reintegracija još traje’

Stoga priželjkuje potporu s državne razine. “Predsjedničin govor u nekim je dijelovima ulijevao nadu da su neki problemi Vukovara napokon shvaćeni i od strane državne razine – to da je mirna reintegracija važna, ali i da još traje te da joj treba posvetiti pozornost kako bi se ispravili određeni propusti”.

Važno je da u tome sudjeluju svi građani institucije i civilni sektor bez obzira na nacionalnost – a upravo bi se škole trebale otvoriti za dijalog.

No, službeni predstavnici srpske zajednice, tvrdi, ograđuju se izjavama da im se želi ukinuti pravo na školovanje po postojećem modelu što, ističe, nitko ne zagovara.

“Iz iskustva vjerujem da službeni predstavnici srpske zajednice ne odražavaju želje i potrebe dobrog, ako ne većeg dijela, pripadnika srpske manjine, ‘običnih’ ljudi, no oni se ne žele eksponirati, tako da se političari doimaju kao jedini mjerodavni po tom pitanju”.

Šteta koju je teško popraviti

Milaković kaže kako je dosadašnjim pristupom pitanju ćirilice nanijeta šteta koju je teško popraviti. Ističe da su to pitanje političari desne orijentacije koristili u predizbornoj kampanji za dizanje rejtinga, a da njih nitko ništa nije pitao. Po njemu, sadašnje stanje sa ćirilicom pokazatelj je u kojoj mjeri su ostvarena i mnoga druga prava Srba i kakva je atmosfera u kojoj se ta prava trebaju ostvariti. 

“Pretpostavljam da će doći do odgađanja uvođenja ćirilice još izvesno vreme obzirom da će vukovarski statut ponovo ići na Ustavni sud. Po mom mišljenju. nova državna vlast kao i njihove kolege na lokalu bi trebala započeti sa uvođenjem dvojezičnosti”.

S druge strane, hrvatski se korpus treba otvoriti prema manjinama u smjeru želje i interesa da jedni od drugih uče jer integracija, kako kaže, ne bi trebala polaziti samo od jedne strane.

Saša Bjelanović komentira da je zanimljivo što pojedinci u politici posljednjih godina često pronalaze probleme u provedbi Ustavnih zakona.

Mladi prepoznali problematiku koja pogađa sve

“Kada su u pitanju prava proistekla Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, kao i Erdutskim sporazumom, postavlja se pitanje da li je Hrvatska pristupila kreiranju i potpisivanju istih sa figom u džepu”, kaže Bjelanović.

Takvi stavovi, kaže, ne pridonose podizanju tolerancije ni razine suživota jer svako smanjivanje prava se ne može nazvati tolerancijom.

“Sa druge strane, problematika dvojezičnih ploča i ćirilice u Vukovaru, od samog početka, bila je pitanje konflikta između vladajućih i oporbe te se Srbe najmanje pitalo za njihov stav po tom pitanju”.

Uza sve probleme, Bjelanović ističe da je najveći loša gospodarska situacija, a nedostaje i prilika mladima za kvalitetno obrazovanje ‘podređeno’ gospodarstvu.

A upravo su mladi, naglašava, u značajnoj mjeri počeli komunicirati i prepoznavati zajedničku problematiku koja pogađa sve, bez obzira na nacionalnost.

“Stranke bi morale promijeniti pristup politici na ovim prostorima, ali to neće biti moguće dokle god te iste stranke igraju na kartu nacionalizma, držeći narod u strahu od ‘onih drugih’ te ih drže odgovornim za sve svoje probleme. O veličini prostora za manipulacije građanima, ne želim ni da govorim”.

‘Proces reintegracije je zaustavljen’

Srđan Milaković, zamjenik gradonačelnika Vukovara ispred srpske manjine, smatra da formulacije predsjednice ostavljaju previše prostora za tumačenja.

“Prvo što bi se u tome moglo prepoznati jeste upravo da predsednica provođenje odredbi zakona kojima se Srbima u Vukovaru daje pravo na korištenje svog jezika i pisma smatra netaktičnim. Primena zakona pa i onih kojima se nacionalnim manjinama daju određena prava mora biti stvar funkcionisanja pravne države, a ne taktike. Država se treba putem svojih institucija pobrinuti da stvori društvenu klimu i uslove za primenu propisa i ravnopravan tretman građana, a ne da otežava njihovo provođenje, kao što je u Vukovaru slučaj”.

Imidž netolerancije

Hrvatska je potpisnica Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe te Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima. Ukoliko nova Vlada u vezi ćirilice ne bude inzistirala na provođenju odredbi Ustavnoga zakona i ne uputi promijenjeni Statut grada Vukovara Ustavnome sudu na ocjenu ustavnosti, kršit će norme manjinskoga zakonodavstva, ali i međunarodno-pravne obveze o ravnopravnoj uporabi manjinskog jezika i pisma, upozorava Antonija Petričušić s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Time bi se u inozemstvu stvorila negativna slika i otvorio prostor za legitimnu kritiku bujanja netrpeljivosti, netolerantnosti i nacionalizma. 

“Imidž netolerancije prema srpskoj manjini koji smo navodno ostavili iza nas u 90-ima vratio se sukobom oko uvođenja ćirilice u javni prostor u Vukovaru. On ne šteti samo hrvatskom društvu, nego i slici Hrvatske u inozemstvu”.

Umjesto toga trebala je poslati jasnu poruku o potrebi dosljednog provođenja zakonskih odredbi i manjinskih prava. U suprotnom, kaže, moglo bi se zaključiti da zagovara selektivnu primjenu zakona nauštrb manjine.

Iako o Vukovaru ljudi pričaju kao gradu podijeljenih kafića i škola, Milaković tvrdi da tamo više nema tako čvrstih podjela – teška svakodnevica izgradila je prijateljstva, pa i brakove.

Mirna reintegracija stvorila je osnovne pretpostavke za normalizaciju života. Od najviše političke razine pa do lokalne postojala je, kaže, velika energija i odlučnost da se kroz razgovor svladaju prepreke i smanje tenzije. No, toga danas, tvrdi, više nema i društveni kontekst ne potiče suživot.

“Proces reintegracije je zaustavljen. Ponovo je oživela retorika i argumentacija iz vremena sukoba i to je ostavilo traga i na svakodnevni život. Vukovar je naprosto politički instrumentalizovan – on hrvatskoj političkoj sceni koristi od prilike do prilike za pokazivanje domoljublja i održavanje stereotipa. A mi, njegovi stanovnici smo toga žrtve”.  

Komunikacija kao uvjet donošenju odluka

Predsjednica, kaže, može mnogo pomoći ukoliko je spremna graditi kulturu dijaloga i napraviti odmak od ‘nacionalnih mitova’, koje on smatra opravdanjem za sve postupke.

Privremeno izmještanje Ureda u Vukovar i pokroviteljstvo Konferencije o mirnoj reintegraciji ocjenjuje kao dobre postupke u tom smjeru.

No, građani srpske nacionalnosti su, kaže, na margini kada je u pitanju proces odlučivanja i upravljanja javnim poslovima te zapošljavanje i mogućnost napredovanja u službi. A visoka nezaposlenost dovodi do frustracija koje se ispoljavaju i kroz nacionalne tenzije.  

“Potrebno je Vukovaru dozvoliti da ima i neku drugu ulogu osim čuvara nacionalne svesti u Hrvata – npr. da bude privredno, kulturno, prometno središte. U tome treba dati poticaj i političarima većinskog naroda u Vukovaru jer oni trenutno nemaju hrabrosti u komunikaciji sa srpskim predstavnicima donositi odluke u interesu svih sugrađana. Trebalo bi dovesti politiku u Vukovaru u situaciju da odluke nije moguće donositi bez komunikacije predstavnika oba naroda”.

Izvor: Al Jazeera