Oglasi

Podjela: Događaj koji treba slaviti, žaliti ili zaboraviti

Pakistan, Indija i Bangladeš se drugačije sjećaju podjele i izgleda zaboravljaju ulogu kolonijalizma.
Vojnik indijske pogranične službe i pakistanski rendžer učestvuju u svakodnevnoj ceremoniji povlačenja na zajedničkom punktu u Wagahu blizu Amritsara u IndijiAP

Prije više od 70 godina, britanski kolonijalni vladari su podijelili Indijski potkontinent na dvije nacionalne države Indiju i Pakistan. Ova podjela je izazvala tri rata, utrla put za kreiranje Bangladeša i preobrazila Kašmir u jednu od najmilitarizovanijih zona na svijetu. To je do danas najznačajniji događaj u historiji ove regije.

U mojoj domovini državi Punjab, koja je bila jedna od dvije države koje je nova granica fizički dijelila, ova podjela je utkana u samu psihu društva. Ona je dio kolektivnog sjećanja, državnog diskursa i porodičnih historija. Nemoguće je pobjeći od onog što se desilo tamo prije toliko godina. Znam da je to istina za ljude koji danas žive u različitim dijelovima Indije, Pakistana i Bangladeša.

Ali danas se o ovoj podjeli stalno promišlja i ona se sagledava iz raznih uglova u različitim državama, pa čak i unutar jedne nacije. Neke priče o podjeli se namjerno dijele dalje dok se druge ućutkuju ili se zgodno zaboravljaju u nacionalnim diskursima.

Ne postoji jedan narativ o podjeli. Zapravo, moguće je reći da je sama priča o podjeli „podijeljena“ tokom godina duž proizvoljno iscrtanih granica koje od tada dijele Indijski potkontinent.

Slavljenje nastanka nacije u Pakistanu

U Pakistanu događaje iz 1947. vide kao rođenje nove nacije. Dok su ljudi pretrpjeli ogroman gubitak i užasno nasilje, što je ostavilo neizbrisiv trag na njihovu psihu, nacionalni diskurs je većinski fokusiran na osnivanje pakistanske države.

Gubitak se spominje na način koji pojačava neprijateljstvo prema Indiji i pojačava ideju da su podjela i kreiranje Pakistana bili neizbježni i da se moraju slaviti. Shodno tome, nasilje je predstavljeno kao jednostrano i kao da su ga počinili samo hindusi i sikhi, koje izjednačavaju sa Indijcima, dok se zvjerstva koja su počinili muslimani olako shvataju, ako se uopšte i pominju.

Ovaj selektivni narativ o nasilju je institucionaliziran u pakistanskim udžbenicima, medijima i muzejima. Primjera radi, udžbenici koje podržava država sadrže izjave poput „Hindusi nikada ne mogu postati istinski prijatelji muslimana“ i „Hindusi su započeli genocid nad muslimanima“ često opisujući ovu zajednicu kao „spletkaroše“ i „lukave“.

U Vojnom muzeju u Lahoreu, koji je otvoren 2017, galerija o podjeli govori o „silovanju i otmici muslimanskih žena“ od strane hindusa i sikha, bez pomena zločina koje su počinili muslimani. To je tako uprkos činjenici da je sam Lahore, u kojem je živio značajan dio sikha i hindusa prije podjele, svjedočio nasilju od svih strana.

Podjela je onda, na neki način, isto što i „nezavisnost od Indije“ u pakistanskoj podsvijesti. Budući da pakistanski školski plan i program ne obraća veliku pažnju na postupke Britanaca na potkontinentu, malo ko pomisli na kraj kolonijalne potčinjenosti kada pomisli na 1947.

U školama u kojima radim u Pakistanu, učenici mi često kažu da svakog avgusta slave pakistansku nezavisnost od Britanske imperije već od „hinduističke Indije“.

Žaleći raspad u Indiji

Dok Pakistan slavi „stvaranje domovine“ Indija se svakog avgusta sjeća podjele kao „raspada domovine“. U diskusijama sa učenicima u indijskim učionicama, djeca su mi često govorila da dok indijski lideri nikada nisu željeli podjelu, Muslimanska liga je insistirala na kreiranju odvojene muslimanske nacije.

Ovaj simplistički narativ, koji mnogi Indijci prihvataju kao neospornu istinu, zanemaruje zamršenosti politike od prije podjele, posebno različitih pokušaja lidera Lige Muhammada Alija Jinnaha, da kreira prostor za muslimane u nepodijeljenoj Indiji. On ignoriše činjenicu da je podjela bila rezultat napredovanja muslimanske separatističke politike i sve veće snage Muslimanske lige s jedne strane i hinduističke zajedničke politike i želje Kongresa da održi prevlast nad drugima.

U Indiji, naglasak na muslimanski zahtjev za Pakistan zasjenjuje ove političke realnosti. U općeprihvaćenom diskursu, samo se muslimani doživljavaju kao oni koji su „podijelili“ državu.

Isti se narativ koristi i u savremenoj kolektivnoj politici, gdje se muslimanima govori da „se vrate u Pakistan“, dok se prelasci muslimana i kršćana na hinduizam pod izgovorom „ghar wapsija“ (ili povratka kući) izvode u pokušaju da se „pročisti“ Indija. Ideja iza takvih nastojanja utemeljena je u pojmu da nehindusi, posebno muslimani, ne mogu biti lojalni indijskoj naciji.

Tišina u Bangladešu

Dok se događaja od 1947. redovno sjećaju u Indiji i Pakistanu, u Bangladešu, trećem djetetu podjele, vlada gotovo potpuna tišina o ovoj temi. Iako su stanovnici regije Bengal pretrpjeli veliko krvoproliće tokom podjele, izgleda da ovaj kataklizmički događaj nema veliki značaj u ovoj državi danas. Ako ga se uopće i sjećaju, onda je to u svojstvu kašnjenja u realizaciji „stvarne“ nezavisnosti koja je stečena 1971.

Udžbenici umanjuju ovaj događaj, a priče o 1971. zasjenjuju sve drugo. Dok je u Dhaki formirana Muslimanska liga a država Bengal je odigrala ključnu ulogu u kreiranju Pakistana, u periodu nakon podjele, ova stranka i njeni političari lišili su ljude iz istočnog Pakistana njihovih ekonomskih, socijalnih i političkih prava. Zbog ovog razloga Muslimansku ligu danas u Bangladešu vide kao antiheroja.

Priča o podjeli, sa svim njenim percipiranim kontradiktornostima i komplikovanim nijansama, ne uklapa se u jednostavnu i direktnu nacionalnu historiju Bangladeša koju država promovira. Zbog ovog razloga je diskusija o podjeli ućutkana, a ovaj se događaj samo pamti kao beznačajna i iritantna fusnota u popularnoj historiji.

Stanovnici Bangladeša se danas radije fokusiraju na druge dijelove njihove novije historije, dijelove koji lagano jačaju njihove osjećaje nacionalnog ponosa i jedinstva. Ubistvo studenata koji su 1952. protestovali za priznavanje bengalskog kao državnog jezika, naprimjer, trenutno je važnije u kolektivnoj imaginaciji Bangladeša od događaja 1947.

Ove različite percepcije podjele – gubitka, trijumfa i nelagode – i dalje dominiraju i diktiraju nacionalne politike i strateško razmišljanje u sve tri države godinama nakon 1947. Naprimjer, udžbenici u Pakistanu iznose podatak da je rat iz 1971. koji je rezultirao rođenjem Bangladeša, bio indijska zavjera da se podijeli Pakistan jer ne bi nikad mogao probaviti podjelu. Tretiraju ga kao bilateralni indijsko-pakistanski sukob bez obraćanja pažnje na probleme Bengalaca i dugu borbu za prava i emancipaciju u istočnom Pakistanu.

Indijci drugačije vide rat iz 1971. Pokojna indijska premijerka Indira Ghandi, naprimjer, jednom je rekla da je kreiranje Bangladeša dokazalo da je ideja da su muslimani i hindusi dvije zasebne nacije i da su im potrebne dvije domovine pogrešna, implicirajući kako je sama ideja koju je Pakistan usvojio kao svoj razlog postojanja pogrešna. Nasuprot tome, za stanovnike Bangladeša, 1971. nije godina indijsko-pakistanskog rata već prije rata oslobođenja, koji se popularno doživljava kao kulminacija narodne borbe.

Slično tome, podjela se različito interpretira u vezi Kašmira. U Indiji se originalni kašmirski problemi ignorišu i pokret za nezavisnost u Kašmiru se samo posmatra kroz prizmu „terorizma koji sponzorira Pakistan“ koji želi odcijepiti sastavni dio Indije kao što je podijelio domovinu 1947.

Nasuprot tome, sporna teritorija se percipira kao „nezavršeni plan podjele“ u Pakistanu, još jedan „trijumf“ koji čeka. Između ova dva sukobljena narativa, Kašmir ostaje najveća žrtva neuspjeha Indije i Pakistana da razriješe svoje probleme s prošlošću.

Zaboravljeni kolonijalizam

Baš kao što i narativi o podjeli ostaju osporavani u sve tri države, takvo je i sjećanje na kolonijalnu prošlost. U Indiji se sjećaju kolonijalizma, ali samo selektivno, da služi kao opravdanje za podjelu. Poznata politika Britanaca „podijeli pa vladaj“ ključna je za diskurs i koristi se da objasni „iskorištavanje muslimana“ od strane kolonijalnih sila koje su okrenule jednu zajednicu protiv druge, i tako dovela do kreiranja Pakistana. Dok su Britanci zaista kristalizirali kolektivne identitete i pogoršali tenzije među zajednicama, fokusiranjem na instrumente principa podijeli pa vladaj i okrivljavanje isključivo Britanaca, skreće se pažnja sa nesposobnosti indijskog vođstva da održi državu na okupu kao i sa kolektivnim problemima koji su postojali prije dolaska Britanaca.

Poređenja radi, pakistanski diskurs potkopava kolonijalnu historiju i obraća malo pažnje na britanska nastojanja da podijele i podgriju tenzije u multikulturalnom društvu. Naglasak je na tome da su muslimani i hindusi uvijek bili dvije različite nacije pa tako Britanci nisu trebali „dijeliti“ već podijeljene zajednice. Fokusiranje na kolonijalni period stoga nije mnogo relevantno za nacionalnu politiku u državi danas. Kolonijalna historija je i u Bangladešu potčinjena politici i historiji 1971. Pakistan je dominantni neprijatelj, a Britanci su izblijedjela uspomena.

U sve tri ove države, kojima je vladala i koje je eksploatisala Britanija, kolonijalno naslijeđe tek treba biti istraženo u cjelosti. Desilo se zataškavanje historije, ostaci kolonijalizma selektivno su korišteni da se ojača narativ svake države o podjeli ili njegov nedostatak, ali nikada nisu u potpunosti shvaćeni. Sedamdesetdvije godine nakon podjele, u vrijeme kada je ova regija ogrezla u sukobu i nasilju, najnoviji primjer je Kašmir, neophodno je ponovo se pozabaviti kolonijalnom prošlošću i njenim aktuelnim posljedicama. Bez razumijevanja britanskog perioda i njegove uloge u podjeli Indije 1947, svaki diskurs o podjeli i njenim posljedicama ostat će nepotpun.  Pažljiva i sveobuhvatna studija Britanskog carstva i načina na koji je promijenilo socijalno tkanje društva mogla bi biti ključna početna tačka za popravljanje procjepa koje su iza sebe ostavili kolonijalizam i rezultirajuća podjela.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.