Početak pravne zaštite silovanih u ratu

Program Ujedinjenih naroda (UN) za razvoj i Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske u Zagrebu su potpisali sporazum pod nazivom Potrebe žrtava seksualnog nasilja u ratu u Hrvatskoj.

Njime se nakon više od 20 godina počinju rješavati pitanja pravne zaštite žrtava seksualnog nasilja u ratu. U Hrvatskoj su više od tri hiljade žena žrtve silovanja.

Zvanično je evidentirano i 67 slučajeva silovanih muškaraca, no procjenjuje se da je i njihov broj veći.

Zbog počinjenih zločina rijetki su odgovarali, a žrtve nikada nisu dobile pravnu satisfakciju.

Vrijednost prve faze projekta iznosi 175 hiljada dolara, a cilj je pružanje pravne podrške Ministarstvu branitelja u izradi zakona i pružanje psiho-socijalne pomoći žrtvama.

Priča iz Vukovara

Trebalo bi i da potpisani sporazum ohrabri žrtve da javno progovore o svojim teškim iskustvima, te da pomogne pravosuđu u prikupljanju dokaza za progon odgovornih za zločine.

Predsjednica Udruge žena u domovonskom ratu Marija Slišković kaže da su žene sa ovom traumom živjele 20 godina, da je društvo o svemu šutjelo, iako je znalo.

“Političkom odredbom i krivo tumačenom abolicijom obnavljao se život prešućene žrtve i nekažnjeog zločina, čime su počinjene nove traume”, kaže Marija Slišković.

Jedna od onih koje imaju snage javno govoriti o onome što su preživjeli je 56-godišnja Vukovarka Đurđica Panjkas. Ona je reporteru Al Jazeere Ivanu Čorkalu ispričala svoju priču.

Đurđica Pankas je u ratu izgubila supruga, oca i brata, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. U Vukovaru je ostala nakon što su u grad ušle srpske snage. Silovana je u vlastitom domu.

“Djeca su spavala u drugoj sobi, njih dvojica su došla, stavili su bombe na stol, kalašnjikov. Rekli su da znaju drugi način kako sve riješiti. Kad pomisliš da ti kćerka od 12 godina leži u drugoj sobi, onda ni ne pomišljaš raditi probleme, zbog nje. Išla sam s jednim, kad je obavio došao je drugi”, priča Đurđica

Od ponovnog silovanja spasila se bijegom kod susjeda.

“Oni su tada dolazili, lupali po vratima, zapalili ih, ali nas više nije bilo”, rekla je za Al Jazeeru.

Zaboravljena od države

Ubrzo je uspjela napustiti grad koji je bio pod srpskom kontrolom, a sve što joj se dogodilo prijavila je nadležnim institucijama.

“Kad sam izašla iz grada s djecom, dala sam iskaz. Dala sam iskaz i u Crikvenici gdje sam bila. Kad sam se vratila u Vukovar dala sam iskaz krim policiji Vinkovci. Donosio mi čovjek slike, ali jako je teško nakon toliko godina prepoznat nekog tko je nosio dugu kosu i bradu, mada sam jednog prepoznala”, kaže Đurđica Pankas. 

Za Đurđicu je bolna činjenica što ju je kao žrtvu silovanja država napustila. Obitelj i prijatelji bili su joj jedina pomoć u pokušaju da zaboravi proživljene strahote.

“Društvo se prema nama odnosilo suosjećajno, ali ti nikad ne možeš osjećat nešto što nisi prošao, to može samo onaj koji prošao isto k'o i ti”, objasnila je.

Jednako je boli to što za počinjeni zločin do danas niko nije odgovarao.  

“Mi samo tražimo pravdu, da se zločinci kazne, a da nas na neki način obeštete da živimo koliko-toliko normalnim životom”, kaže Đurđica.

Sličnu sudbinu tokom rata u Hrvatskoj proživjele su više od tri hiljade žena, a samo su četvorica silovatelja procesuirana.  

Pokušaj sistemskog rješenja u BiH

U regiji se pitanje ovih žrtava sistemski pokušalo riješiti u Bosni i Hercegovini.

Vlast u BiH se 2010. godine obavezala na usvajanje Državnog programa za žene – žrtve seksualnog nasilja počinjenog u toku i nakon rata. Program do danas nije usvojen, kao ni jedinstven zakon na državnom nivou.

Svoja prava žrtve silovanja u Federaciji BiH ostvaruju u okviru Zakona o civilnim žrtvama rata, koji se, u zavisnosti od kantona, različito primjenjuje.

Zakon koji je na snazi u Republici Srpskoj, prema ocjeni Amnesty Internationala, nije dovoljno jasan i isključuje veliki broj žrtava seksualnog nasilja, zbog čega je ova međunarodna organizacija pozvala enitetsku vlast da ga dopuni i da obešteti žrtve.

Izvor: Al Jazeera