Pobjednik predsjedničkih izbora bit će dužnik ‘suverenističke’ desnice

Prvi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj bio je teško podnošljiv zbog čak 11 kandidata, pri čemu je većina njih bila bez “političkog sadržaja”, a često je bilo teško ocijeniti i u koje političko polje neki od kandidata spada. Već je prvi izborni krug pokazao da Hrvatska ima ozbiljan politički problem, da je ljevica u zemlji hipertrofirala, da je centar gotovo posve nestao, a da je desnica ojačala do te mjere da su dvoje desnih kandidata bez problema osvojili više od 50 posto glasova, a pritom je desna margina, ona koja ne pripada ustavnom luku, u naletu i pridobiva potporu sve više birača.

Drugi krug izbora bio je prilika za novu podjelu karata, a kandidat, koji formalno predstavlja ljevicu političke arene, Zoran Milanović, u nj je ušao s malom prednošću, a Kolinda Grabar-Kitarović, koju podupire stranka što se profilira kao partija europskog desnog centra, dobila je priliku afirmirati politiku koju je vodila u prethodnom mandatu, ali i centrističku politiku stranke koja ju je predložila.

Pokazalo se, međutim, da su oboje kandidata u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora tek puki oportunisti, bez pravog sadržaja, državničkih kapaciteta i ideje o tome da kao lideri trebaju “povući” svoje glasače prema političkim vrijednostima koje sami zastupaju. Upravo suprotno, oboje su se počeli ponašati kao Zelig, lik pseudodokumentarca Woodyja Allena iz 1983, u kojem se glavni lik u svakoj situaciji, bez obzira na to kako različita bila od prethodne, adaptira na novu okolinu i poprima njene osobine.

Bez obzira na to što bi Milanović trebao biti zagovornik socijaldemokratske političke filozofije, a Grabar-Kitarović umjerene kršćanske demokracije, oboje su, poput Zeliga, u drugom krugu postali suverenisti, prilagođavajući svoje nastupe političkom ukusu birača s desne margine, uvjereni da svoje birače iz prvog kruga ionako imaju, a da je tajna izbornog uspjeha u drugom krugu pridobiti što veći broj od nešto više od 450.000 glasača koji su u prvom krugu glasali za “suverenističkog” kandidata Miroslava Škoru. Nema tu nikakvog državništva, nikakvog razvijanja nacionalne političke kulture, nego samo makijavelističko zbrajanje potencijalnih novih glasova za pobjedu koja je, više ili manje, sama sebi svrhom.

Striktno ograničen posao

Tako je moguće da je u drugom krugu izbora Milanović dao na volju svom autoritarnom karakteru u Hrvatskoj dosad neviđenom agresijom prema protukandidatkinji, jer desni radikali vole autoritaran pristup, iskazivanje snažnih reakcija i neobuzdane agresije. S druge strane, Grabar-Kitarović je svom izbornom štabu priključila čelnike HDZ-ove desnice, koji su u sve otvorenijem ratu s premijerom i predsjednikom stranke Andrejem Plenkovićem i koji njezinu eventualnu pobjedu vide kao priliku da stranci nametnu desničarski profil (a ništa ne riskiraju, jer bi za njen poraz odgovornost ionako bila ispostavljena Plenkoviću).

Dogodilo joj se, isto tako, da se njen izborni štab hvali potporom osobi koja je sedamdesetih sudjelovala u otmici aviona u SAD-u i terorističkoj akciji što je skrivila smrt njujorškog policajca. Kao što su ratni zločinci samo ratni zločinci, tako su i teroristi samo teroristi, a ne mogu biti nikakve “nacionalne heroine”, kako tvrdi predsjedničin koordinator kampanje, čelnik HDZ-ove desnice Milijan Brkić.

Posao predsjednika Republike u Hrvatskoj je vrlo striktno ustavno ograničen i njegove ovlasti veće su samo u dva aspekta. Jedan je vezan uz krizno upravljanje, formiranje vlade, nalaženje rješenja u slučaju ustavne krize, dakle, krizno upravljanje i osiguravanje stabilnosti. U kampanji se pokazalo da dvoje kandidata i danas žive u okvirima staroga međusobnog spora iz 2015., kad se nakon izbora tegobno sastavljala Vlada, kad je Milanović činio sve da bi spriječio smjenu svoje administracije, a Grabar-Kitarović je, kao predsjednica, nastojala osigurati stabilnost poretka time što je paralelno s konzultacijama o sastavljanju vlade, koje su ulazile u vremenski tjesnac, vodila i razgovore o formiranju prijelazne tehničke vlade koja bi preuzela izvršnu vlast u slučaju raspuštanja parlamenta i raspisivanja novih izbora.

Drugi aspekt predsjedničkih ovlasti vezan je uz vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost. O tome smo u drugom krugu izbora saznali relativno malo, ali ipak presudnih činjenica. Naime, aktualna predsjednica zagovara proeuropsku i euroatlantsku politiku, a njezin izazivač želi povući vojsku iz Afganistana, smanjiti, a ne povećati vojni proračun (dakle, želi ne ispunjavati obveze iz članstva u NATO-u), relativizirajuće se odnosi prema hrvatskoj ambiciji za članstvo u Šengenskom prostoru, protivi se zaustavljanju migranata na hrvatskoj granici kao vanjskoj granici EU-a i zagovara svoj koncept iz 2015., kad je Hrvatska, suprotno europskim očekivanjima, ubrzavala migraciju na balkanskoj ruti. Protivi se pristupanju Hrvatske Europskoj monetarnoj uniji i usvajanju eura, a njegova svojeglava politika prema EU-u i NATO-u kao da je “pisana na kožu” desničarskim suverenistima. Ipak, umjereni glasači, kojima je na srcu europska pozicija Hrvatske, lako su prepoznali da je Milanović daleko veći rizik za europski profil Hrvatske nego trenutna predsjednica.

Minimalne razlike u odnosu prema susjedima

I kad je riječ o politici prema susjedstvu, kandidati kao da se međusobno minimalno razlikuju. Predsjednica naglašava da je njezin uspjeh to što je “izvela Hrvatsku iz regije”, a zaista je u njenom mandatu suradnja sa zemljama EU-a iz prostora “Zwischeneurope” (od Baltika do Mađarske) dobila veće značenje od “regionalne suradnje” na području bivše Jugoslavije. Milanović je kritičan prema politici suradnje s baltičkim republikama i državama Višegradske skupine, ali na postjugoslavensko susjedstvo gleda s neskrivenim potcjenjivanjem i uvjerenjem u superiornost.

Predsjednica govori o hrvatskoj potpori zemljama zapadnog Balkana na putu u EU, ali uz uvjet da svi kriteriji za članstvo budu ispunjeni, što u Beogradu izaziva nezadovoljstvo i iščitava se kao njezin pokušaj uvjetovanja (ucjenjivanja), a Milanović govori o “ratnim kabadahijama” na vlasti u Srbiji, jasno poručujući da s njima ne želi ni razgovarati. Oboje kandidata naglašavaju “ulogu islamista” u politici Bosne i Hercegovine i opasnost za nacionalni suverenitet Hrvatske koju taj “islamizam generira”.

Nikakvih inovativnih ideja o potpori europeizaciji Bosne i Hercegovine, što je želja znatnog dijela umjerenog hrvatskoga biračkog tijela, jednostavno se nije moglo čuti, kao što se kandidati nisu potrudili ni definirati politiku, naprimjer, prema Crnoj Gori, čak unatoč krizi koju su srpski nacionalistički radikali kurentno stvorili u toj hrvatskoj susjedi. Ništa novo o poticanju pristupanja u EU Sjeverne Makedonije i Albanije, a nakon toga i Bosne i Hercegovine, od kandidata nije bilo moguće čuti.

Od predsjedničkih izbora 2004/05. u Hrvatskoj se uobičajilo da drugi izborni krug privlači više birača nego prvi jer je u njemu izborna alternativa jasna. Ovog puta nije tako. Suočilo se dvoje kandidata koji su pokazali samo to da su svoje vrijednosti spremi potisnuti u drugi plan kako bi se dopali desnim radikalima i privukli njihove glasove jer računaju da je to put u pobjedu. Desni radikali, kao glasači, obično ustraju na tome da poslije izbora “naplate” svoj glas, da utječu, pa i ucjenjuju onoga kome su pomogli da dođe na vlast. Nema sumnje da će tako biti i u Hrvatskoj nakon predsjedničkih izbora, a tko god od ovo dvoje kandidata pobijedi bit će u situaciji da misli kako svoju pobjedu duguje radikalnoj “suverenističkoj” desnici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera