Pobjednik ABA lige – pa šta?!

Šarić (lijevo) i Nurkić (desno) obilježili su sezonu ABA lige (Pixsell)

Piše: Zoran Čutura

Revijalnim utakmicama Partizana protiv Cedevite i Mega Vizure protiv Budućnosti u ponedjeljak je završen regularni dio ABA lige. Što reći a da nije već izrečeno i napisano, ne samo što se tiče ove sezone, nego i svih prethodnih? Nije bilo nikakvih senzacija, nikakvih revolucija, iskočila su neka nova imena, i igračka i trenerska, ali – ne iskaču li nova imena svake sezone? Liga i jest takva, u uvjetima u kojima klubovi djeluju (čitaj: besparica) bilo bi čudno da ne iskaču, jer vrlo mladi igrači napuštaju taj “izlog” i odlaze u bogatije sredine. I idućeg ljeta će otići, pa će se pojaviti neki novi klinci…

Ako mi iz Hrvatske nešto trebamo naglasiti, onda su to dva kluba na Final Fouru, a Hrvatska nije nikad imala dva kluba među četiri. Pogrešno bi bilo glorificirati taj domet, ali ga ne treba ni potcjenjivati. Koliko to ide na račun kvalitete Cibone i Cedevite, u isto takvoj mjeri to ide na račun slabosti konkurencije – treba biti objektivan i sve stavljati u širi kontekst. Što, uostalom, nosi taj plasman na Final Four, koji će se igrati u Beogradu? Makar ne znam kako će to organizacijski izgledati, jer će se isti taj vikend igrati i nogometni “vječiti derbi” Partizan – Crvena zvezda, koji će opsluživati valjda svaki policajac u Srbiji. No, nekako će se valjda snaći…

Nije bilo nikakvih senzacija, nikakvih revolucija, iskočila su neka nova imena, i igračka i trenerska, ali – ne iskaču li nova imena svake sezone?

Već su korigirani i termini: 24. travnja igrat će Crvena zvezda – Cibona, 25. travnja Cedevita – Partizan, 26. travnja igra se nogomet, a 27. travnja je finale Final Foura. Bez plasmana u finale, koji nosi ulazak u Euroligu, “dva hr-kluba na Final Fouru” ostaje samo trivijalni podatak za neke buduće almanahe. A u Beogradu i Cedevita i Cibona imat će malo šansi u polufinalnim utakmicama protiv Partizana i Zvezde. Odavno sam čuo teoriju zavjere, ovu ligu uvijek nužno prate neke takve teorije, prema kojoj je neupitno najjačem ligašu Zvezdi važnije otarasiti se Partizana kao drugog kluba iz istog grada, s kojim dijeli euroligaški kolač, nego osvojiti prvo mjesto.

Prema toj teoriji, Zvezda bi trebala odustati od organizacije završnog turnira, što bi objeručke prihvatila Cedevita i igralo bi se u Zagrebu. Dakle, Zvezda je dovoljno samouvjerena da je sigurna u pobjedu protiv Cibone, ali bi zato Cedevita trebala dobiti Partizan, ako ne uz pomoć svojih “ludih” i grlatih navijača, jer ih baš i nema, a ono bez pomoći “Grobara” Partizanu. Pa spojimo sad to s nogometom i dobijamo elegantan razlog za Zvezdino odustajanje od organizacije.

Ono što nikad neće biti

Mislim, sve skupa valja shvatiti kao neki “bizar”, kreiran u dokonom umu, jer je besposlen mozak vražje igralište, tako to i ja shvaćam, i nije mi namjera uznemiriti košarkaške duhove. Ponekad je, jednostavno, dosadno pisati o onome što se dogodilo i što će se dogoditi. Zabavnije je pisati o onome što se nikad neće ni dogoditi. “Dobro je ono što je bilo, bolje je ono što će biti, a najbolje je ono što nikad neće ni biti”, mislim da je to zapisao Ivo Andrić.

U ovom našem realnom svijetu Zvezda i Partizan su veliki favoriti za finale i Euroligu. Cedeviti bih još i dao neke šanse protiv Partizana, ali Ciboni protiv Zvezde – nikakve. Bez obzira na deset poena razlike, koje su imali sedam minuta prije kraja međusobne utakmice u nedjelju… Drago mi je što su se “ušuljali” među najbolje, najviše zbog novog trenera Slavena Rimca koji je “pravi čovjek na pravom mjestu”, zagrebačko dijete iz košarkaške obitelji (otac trener, pokojna majka igračica, po kojoj nacionalni Kup nosi ime, brat igrač koji je osvojio NCAA naslov s Arkansasom), koje je veliku igračku karijeru napravilo u inozemstvu, jer za Zagreb valjda najviše na svijetu vrijedi ona stara “nitko nije prorok u svome selu” – niti jedan grad ne potcjenjuje vlastite veličine kao Zagreb.

Na završnom turniru u Beogradu od 25. do 27. 4. Cedeviti bih još i dao neke šanse protiv Partizana, ali Ciboni protiv Zvezde – nikakve.

Evo, neka se nekim ludim slučajem i dogodi da Cibona uđe u finale, pa time i u Euroligu – što onda? Moraju reducirati budžet, koji se pokazao prenapuhanim za mogućnosti Grada, praktički jedinog sponzora, i paralelno vraćati dugove iz mračne prošlosti. Ova je sezona za njih tužna i sretna priča istovremeno. Pa i za Cedevitu bi Euroliga došla prerano, to je još momčad u stvaranju, afirmirali su neke široj javnosti nepoznate igrače – Nurkića u prvom redu, Babića, Ramljaka, pojavljuje se tinejdžer Mazalin – ali to je još “tanko” za velike i bogate dečke.

Vratimo se opet na početak priče – ako nije bilo senzacija i revolucija tijekom regionalne sezone, ipak je bilo osvježenja. U prvom redu tu mislim na Mega Vizuru koja je, kao treći beogradski klub, morala seliti u Smederevo zbog propozicija, a i bez domaćeg terena je ostavila sjajan dojam. Taj menadžerski projekt je vjerojatno posramio mnoge stare košarkaške radnike-filozofe, pokazujući kojim putem klubovi trebaju ići – razvoj mladih pod svaku cijenu. Sve je ostalo preskupo i prilično besmisleno na duge staze. Korekcija: možda ih i nije posramio zbog debljine obraza koju su vremenom razvili, ali ih je valjda nečemu naučio. A i njihov trener Dejan Milojević je nova “faca” na (relativno) velikoj sceni, baš kao i Rimac. I bio je odličan igrač, baš kao i Rimac.

Šarić ispred svih

Među igračima je i formalno “primus inter pares” Dario Šarić. Malcu se otvorilo kad se Cibona, zbog financijskih problema, počela osipati nakon trećine sezone i postao je MVP lige. Osobno bih volio da se okuša u NBA, stabilizirao se između 10. i 15. izbora na idućem draftu po svim procjenama, ali sve su uvjerljiviji kuloarski glasovi da odlazi u turski Efes. Ne znam, nekako si mislim da se ovakva prilika za odlazak u NBA više neće ukazati, a naruku bi mu moglo ići i to što je većina kandidata za dobar izbor na draftu – NCAA turnir odigrala loše.

Napokon je srušena ona nebuloza prema kojoj je igrač s 22 godine ‘još mlad i treba ga čekati, a iskustvo treba skupljati na treninzima i klupi’.

Pa, onda, idu Micić, Nurkić, Miljenović, Bogdanović, Omić, Murić… Sve mladi igrači, sve nova lica, i napokon je srušena ona nebuloza prema kojoj je igrač s 22 godine “još mlad i treba ga čekati, a iskustvo treba skupljati na treninzima i klupi”. Koliko sam puta to čuo ili pročitao i nad time čupao (preostalu) kosu… A onda, kad “mučenik” napuni 23 godine, slijedi odmahivanje rukom uz konstataciju “gotovo je, još jedan promašeni talent”. I s 18 godina treba igrati, a s 22 godine treba biti “španer”, pogotovo u ovoj ligi, koja je deklarativno razvojna i apsolutno deficitarna zvijezdama.

Ništa, čekat ćemo još taj završni turnir za konačno podvlačenje crte, a u međuvremenu će se igrati totalno devalvirana nacionalna prvenstva. Za što se tu ono uopće igra? Za mogućnost igranja u regionalnoj ligi iduće sezone. Zapravo se radi o grandioznom antiklimaksu u dijelu sezone koji je negdje drugdje najvažniji, koji je i ovdje nekada bio najvažniji. Iako pobjednik ABA lige zapravo nema neku zvučnu titulu i doista je samo “pobjednik ABA lige”, a biti nacionalni prvak prilično gordo zvuči – važnost natjecanja je neusporediva. Pošteno? Nepošteno? Sad vjerojatno više nikoga nije ni briga, jednostavno je tako.

Izvor: Al Jazeera