Pobjeda Sadiqa Khana i ‘mi’

Piše: Andrej Nikolaidis

Građani Londona su za gradonačelnika izabrali Sadiqa Khana, muslimana, sina vozača autobusa, doseljenika iz Pakistana. Kao i uvijek, moguće je biti ciničan pa reći kako izbor Khana, kao i svojevremeno izbor Obame, ukazuje na to da pripadnici manjine mogu doći na vlast, ali tek kao igrači sistema. Morrissey je to formulisao ovako: „Obama ima bijelo srce“. Moguće je, dakako, reći kako Khanov, kao i svojevremeno izbor Obame, prikriva istinsku, sistemsku diskriminaciju, pa onda, shodno vlastitoj ideološkoj poziciji, definisati tu „istinsku diskriminaciju“: ako ste komunista, ta je diskriminacija klasna, ako ste feminista, ona je rodna, ako ste islamista, ona je religijska, ako ste evropski fašista, ona je civilizacijsko-kulturološka, dakako na štetu takozvane „zapadne bijele kulture“. 

Nije, međutim, vrijeme za to.

Građanima Londona treba čestitati

Građani Londona saopštili su, i to više ne može biti ignorisano niti uspješno reinterpretirano, da ne misle kako su muslimani zatucani vjerski fanatici i ekstremisti, iako je Khana njegov protivkandidat pokušao povezati sa terorističkim napadom na London. Njihova odluka, zapravo, najviše boli zatucane vjerske fanatike i ekstremiste – i među muslimanima, i među hrišćanima.

Kada je Obama osvojio prvi mandat, objavio sam tekst pod imenom „Crno srce“. Pisao sam da ne znam hoće li „Evropa, čiji lideri sada ističu kako je Amerika pobijedila svoju rasističku prošlost, uspjeti pobijediti svoju, evropski otmjeno i delikatno upakovanu rasističku sadašnjost“. Khanova pobjeda, dakako, ne znači konačnu pobjedu na evropskim rasizmom, ali svakako jeste dobar i važan korak u tom pravcu. Pisao sam o tome kako je dobro što evropski lideri aplaudiraju Amerikancima na izboru „prvog afroameričkog predsjednika“ i pitao: a kada će musliman, dijete doseljenika u Evropu, postati gradonačelnik Kelna, Pariza ili Milana? Mislio sam da za mog života čovjek poput Khana neće dobiti izbore u Londonu.

Pogriješio sam. I sretan sam što tu grešku mogu priznati.

Znam da mnoge ljude nervira ljevičarska priča o evropskom licemjerju i dvostrukim standardima. Ali da nije tog stalnog samopropitivanja, da nije kritičkog, slobodnog  duha koji nikada nije zadovoljan stepenom osvojenih sloboda, Khanova pobjeda ne bi bila moguća.

Dakako, posebna su priča oni koji ljubomorno čuvaju etničku i religijsku homogenost svojih zatvorenih sredina i prezrivo odmahuju rukom na Khanovu pobjedu. Oni sada moraju odgovoriti na pitanje: ako je London izabrao Khana, zašto Izmir za gradonačelnika ne bi mogao izabrati hrišćanina? Zašto Albanac, musliman, ne bi mogao biti predsjednik Crne Gore? Ako je dobro da London glasa za muslimana, zašto ne bi bilo dobro da Kairo glasa za Kopta? Ili ćemo i dalje ponavljati refren o evropskoj dvoličnosti, cinizmu i inherentnom fašizmu, a dvolično i cinično njegovati i braniti vlastiti fašizam? 

Tužno je, beskrajno tužno, jutros bilo čitati intervju koji je kandidat za gradonačelnika Srebrenice dao novinarki balkans.aljazeera.net. Šta mladi čovjek Mladen Grujičić ima da kaže? Da „nikada neće reći da je u Srebrenici bio genocid“.

Revizija bez vizije

Grujičić demonstrira prezir prema budućnosti, tako svojstven nama, balkanskim narodima. On nema viziju: njega zanima revizija. On je zagledan u prošlost – tamo bi on da interveniše. On bi da pospremi prošlost.

Kao što i Vučićeva vlast, retorički posvećena ekonomiji i planovima za budućnost, vrši sistemsku reviziju prošlosti i rehabilitaciju fašizma. Kao što i bošnjački političari sistematski njeguju otomanske sentimente i brane svoju istinu o turskoj vladavini.

Kao što i nova hrvatska vlast udarnički radi na polju onoga što je prošlo. Grujičić bi da kreči genocid, Vučić kreči četništvo, u Hrvatskoj kreče Jasenovac. Nova hrvatska vlast alergična je na riječi „balkanski“ i „region“. A na čitavom Balkanu odavno nije viđena balkanskija vlast od nove hrvatske.

U Crnoj Gori je sve (najmanje) dvostruko. Srbi su poglede uprli u Moskvu, Bošnjaci u Stambol, a vlast podgrijava metanarativ o „mileniju crnogorske državnosti“ i, pragmatična kakvom ih je Bog dao, ne gleda u daljinu, nego u podgoričke ambasade Amerike i Njemačke. I sprema veliku i skupu majsku paradu povodom decenije obnove, je li, milenijumske državnosti. Demokratski front, pak, sprema alternativnu manifestaciju, kojom će ožaliti ono što vlast slavi. Po njima, crnogorska nezavisnost izdaja je tradicije i svega što je Crna Gora ikada bila. Kao što je i crnogorsko priključenje NATO-u i Evropskoj uniji izdaja pravoslavne i rusofilske suštine Crne Gore. 

A budućnost? Ona će, ovako ili onako, doći. Budućnost ne treba nikakvu legitimaciju, najmanje onu koja leži u prošlosti.

Pretpostavimo, za potrebe ovog teksta, da postoji „mi“. Pod tim „mi“ mislim na kulturu koja je zajednička i neprikriveno nekrofilska.

Buduća prošlost

„Mi“ ne znamo šta bismo sa tom, kako je zovu, budućnošću. „Mi“ bismo je najradije odložili. Zašto ta budućnost ne bi sačekala dok „mi“ ne vidimo šta ćemo sa prošlošću?

Šta smo „mi“ iz prošlosti naučili? Ništa, očito. Da jesmo, ne bi svaka naša budućnost bila tek ponavljanje grešaka koje smo već toliko puta počinili u prošlosti. To, ponavljanje grešaka, „mi“ zovemo tradicija.

Kako „mi“ gledamo na budućnost? Kao na buduću prošlost. Sve je prošlost, ili će to postati. Budućnost je, je li, neželjena i nepotrebna, ali će srećom proći i tada postati predmet naše pažnje. Onda kada jednom prođe, postaće dovoljno bitna da bismo se njome bavili.
Prošlost je naš najvrjedniji resurs. K tome, resurs obnovljiv i neiscrpan.

Holanđani su, čitam, pripremili zakon kojim će upotreba vozila na naftu i njene prerađevine biti zabranjena.

Nafta je prošlost koja gori. „Mi“ smo kultura koja funkcioniše tako što sagorijeva prošlost. Da mogu, kulturu našeg „mi“ zakonom bih zabranio.

Dobro, onda: kakve veze pobjeda Sadiqa Khana ima sa „mi“? Nikakve. U tome i jeste problem.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera