Ploča, Povelja, Ahdnama…

Povelja se sve češće u ovim turbulentnim vremenima naziva „rodnim listom“ Bosne i Hercegovine (Al Jazeera)

Piše: Nada Salom

Država BiH je neupitna, ona postoji od Kulina Bana do današnjih dana, rekao je nedavno jedan poznati bh. političar. Tako se, po ko zna koji put, fraza „Od Kulina bana i dobrijeh dana ili do našijeh dana“ identifikovala sa postankom Bosne, kao što se i njegova Povelja sve češće u ovim turbulentnim vremenima naziva „rodnim listom“ Bosne i Hercegovine.

Prolaz Kulinovoj vojsci

Za razliku od doba kada je ova zemlja bila neupitna i kada smo kao djeca u nekoj „ratničkoj“ igrici na pitanje čija je vojska, odgovarali „Kulina Bana vojska je, vojska je…“ i tako dobivali prolaz, „prolaz“ Bosni i Hercegovini kao državi, ma u kom jedinstvenom smjeru krenula, njeni aktuelni vladari, uglavnom, priječe.
No, vratimo se Banu Kulinu i njegovom dobu o kojem je u Glasniku Zemaljskog muzeja (1903. godine) F. Milobar pisao kao o vremenu u kojem su bosanski vladari bili ti koji su stajali na čelu bosanske vojske tokom njenih brojnih ratova.

„Za vrijeme Kulina Bana, tokom rata između Bizantije i Bosne, zabilježen je slučaj kada se sam Ban Kulin ogledao u dvoboju sa bizantijskim carem, ispred obje vojske. Bizantijski kroničari za našega Bana Kulina kažu da je rastom bio pravi div! Tokom borbe udario je svoga protivnika tako snažno po licu da mu se vizir kacige dopola usjekao u meso!“  

Ono što ovih dana aktuelizira priču o Banu Kulinu jeste godišnjica njegove znamenite Povelje. Dana 29. avgusta 1189. godine nastao je najstariji do sada pronađeni i očuvani državni dokument. Prepis/ prijevod glavnog dijela teksta Povelje, koju je Ban Kulin diktirao svom pisaru Radoju, glasi:

“…Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile i dokle u mene budu davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.”

Iskorjenjivanje „kuge bosanske“

Književnik Ivan Lovrenović će u svom kulturno-historijskom eseju o Bosni „Labirint i pamćenje“ (Sarajevo,1989) zabilježiti i ovo:

„Za vladavine bana Kulina (1180-1204) počinje političko-ekonomska stabilizacija i teritorijalno širenje Bosne, njeno trgovačko otvaranje (osobito prema Dubrovniku, koji će u tom pogledu igrati vrlo značajnu ulogu kroz čitav srednji vijek, kao i kasnije u razdoblju osmanske vlasti) i istovremeno – snažniji razmah kulturnoga života. U to vrijeme pada i prva najava crkveno-vjerskog odstupanja od Rima i Bizanta i prve denuncijacije papskoj kuriji (dukljanski kralj Vukan papi Inocentu III, 1199. godine), te prve prijetnje kaznenim ekspedicijama i križarskim vojnama, koje će se otada često sručivati na Bosnu, sve pod izgovorom iskorjenjivanja ‘kuge bosanske’ (‘pestilenza bosignana’).“

A kada su se četiri krvave godine (1992-1995) sručile na Bosnu, dvojica svjetskih istoričara, John V. A. Fine Jr. i Robert J. Donia su joj se vratili. Naime, Fine, autor dvotomne istorije o srednjevjekovnom Balkanu, svojevremeno je studirao i predavao na Univerzitetu u Sarajevu, a Donia, autor knjige „Islam pod dvoglavim orlom: Muslimani u Bosni i Hercegovini 1878-1914“, kao Fullbrightov stipendista boravio je u Sarajevu 1974. i 1975. godine. Svoju zajedničku knjigu (Fama, edicija Mobilni univerzitet, promocija održana 27. januara 1995. u Sarajevu) „Bosna i Hercegovina: Tradicija koju su izdali“ posvetili su „nevinim žrtvama tragičnog rata“. U njoj će, također, neizostavno biti spomenuto ime Bana Kulina. Konkretno, u uvodnom dijelu knjige u kojem se kazuje kako se u Bosni od sredine desetog do kraja dvanaestog vijeka smjenjuje „vladavina pod nizom osvajačkih država, uvijek kratkog vijeka“.

„Da je to samo na papiru, postalo je očigledno odmah nakon 1180. Kada je bosanski vladar Kulin počeo uspostavljati nezavisnost Bosne. Kulin je imao titulu bana, titulu koju su redovno dobijali vladari Bosne (bilo nezavisne ili pod stranom upravom) od sredine dvanaestog vijeka do 1377, kada je ban Tvrtko uzeo titulu kralja“ piše John Fine, ističući da iako su se dijelovi Bosne prije 1180. „nakratko nalazili u okviru srpskih i hrvatskih područja, nijedan od susjeda nije vladao Bosancima dovoljno dugo da bi zadobio njihovu lojalnost ili postavio ozbiljniji zahjev za prava nad Bosnom“. Fine istovremeno citira i i bizantijskog istoričara Kinnamosa s kraja 12. vijeka da „Bosna u njegovo vrijeme nije bila pod velikim vladarom Srbije. Bosanci su imali svoj poseban način života i svoju nezavisnu upravu“.  

U svakom slučaju, Povelja Kulina Bana, kako je to istaknuto i na javnoj tribini koju je 29. ovog mjeseca organizovalo Društvo bosansko-turskog prijateljstva „Bosfor“, ovaj dokument se „s pravom može nazvati pretečom brojnih međunarodnih dokumenata koji se odnose na poštovanje prava i sloboda, kao što su slobode kretanja ljudi, roba, kapitala i ideja, slobodna trgovina i svaku sigurnost na cijeloj teritoriji Banovine Bosne“.

Ne pomaže ni milion eura

Povelja je bila svojevremeno inspiracija i akademiku Abdulahu Sidranu, pa je tako 1989. napisao pjesmu pod nazivom  „Poslanica dubrovačkom prijatelju“.

A za brojne naučnike, posebno istoričare i lingviste, Povelja je za utvrđivanje bosanske državnosti pouzdano svjedočanstvo, „na osnovu kojeg je moguće utvrditi čitav niz važnih detalja o statusu izdavača, njegovom odnosu sa susjedima, njegovim ingerencijama, a indirektno dobiti uvid u ekonomski, a donekle i kulturni karakter društva u kome je ovakva povelja bila izdata“ (prof. dr. Herta Kuna).

Ono u čemu se mnogi još uvijek ne slažu i u znatnoj mjeri razilaze jeste pitanje originala sačuvanih primjeraka Povelje. Do našeg vremena doprla su tri teksta, od kojih je jedan, kako je svojevremeno pisala i profesorica Kuna, „po svemu sudeći, original iz vremena pisanja, a druga dva prepisi, napisani u 13. vijeku i to jedan stariji, a jedan mlađi. Tekstovi su, zaključila je, gotovo identični, „razlike su minimalne i izražavaju se samo na jezičko-grafijskom planu i to samo u nekoliko pojedinosti, tako da je, zapravo, najviše dilema i naučnih kontraverzi bilo u vezi s utvrđivanjem koji je tekst original Kulinove povelje. U tom pogledu naročito oštra diskusija vodila se između dva jugoslavenska naučnika, Gregora Čremošnika i Josipa Vrane, koji su zastupali oprečna mišljenja o valentnosti primjerka ‘A’ kao originala“.

Naime, Čremošnik je tvrdio da se original (uz još jedan primjerak, op. N. S.) Kulinove povelje nalazi u Dubrovniku i da je to ranije pogrešno utvrđeni stariji prepis, a Vrana da je u Sankt Peterburgu (ranijem Lenjingradu), a što posljednjih godina prihvata i dio bosanskohercegovačke javnosti, nastojeći sa Rusijom postići dogovor o vraćanju Povelje u BiH.

U svakom slučaju, Bosna i Hercegovina ne posjeduje niti jedan primjerak. Ne tako davno, tačnije 2008. godine, pregovori (Kantonalno ministarstvo kulture i Istorijski arhiv Sarajevo s jedne, te Dubrovački arhiv s druge strane) u vezi s posudbom dubrovačkog primjerka završeni su neslavno. Ovu inicijativu nije prihvatilo Hrvatsko arhivsko vijeće kao savjetodavno tijelo ministra kulture RH-a, iako je Vlada Kantona Sarajevo pružila garanciju u iznosu od milion eura, na koliko je Povelja procijenjena, a kako bi bila izložena 21 dan u Zemaljskom muzeju. Nakon toga uslijedila je lična ostavka ravnatelja Dubrovačkog arhiva, koju nije želio komentirati.

U Fojnici i u kamenu

Ono što ostaje bitno jeste njeno postojanje, njen značaj, a čega se, zapravo, sjetimo ili ne sjetimo samo u određenim, prigodnim trenucima. Kao što je slučaj i sa čuvenom Ahdnamom Mehmeda II Osvajača, za koju se drži da je jedinstvena i najstarija povelja o ljudskim pravima i slobodama na tlu Evrope. Istine radi, ima i onih katoličkih svećenika koji Ahdnamu, povelju koja je više od 400 godina bila „magna charta libertatum“’, te je „kao zjenica oka čuvana“, na neki način osporavaju, u smislu da je „idealna povelja garantiranih vjerskih sloboda još u ono vrijeme!“.

I njena istorija je burna kao i istorija bosanskih franjevaca kojima je bila namijenjena. U svom izvornom obliku nije preživjela, a jedan „rekonstruirani oblik tog dokumenta, koji je u političkom i pravnom pogledu fungirao kao original“, danas se nalazi u Franjevačkom samostanu u Fojnici.

O tome kako je nastala ova povelja istorija je zabilježila da je 1463. sultan Mehmed II osvojio Bosnu i pogubio posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, a da je predstavnik bosanskih franjevaca, fra Anđeo Zvizdović, izašao 28. maja 1463. godine pred njega na Milodraževo polje kod Fojnice. Priznao ga je za novog gospodara Bosne i zamolio da njegovim redovnicima dadne vjersku i imovinsku slobodu djelovanja. Sultan Mehmed Fatih je izdao ahdnamu (povelju), koja je bosanskim franjevcima od samog početka turske vladavine u Bosni osiguravala, „ne samo osnovna ljudska prava: slobodu ličnosti, vjere, imovine, kretanja i udruživanja, već i slobodu vizitacije franjevačkih ustanova od strane njihovih starješina izvana“.

Tekst ahdname u prijevodu Hazima Šabanovića glasi: ”On (tj. Bog) je jedini pomoćnik. (Tugra) Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan! Zapovijed časnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajača svijeta je sljedeće:

Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odličnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam sljedeće: Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetlje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva – ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute.

Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih, ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga carstva. Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovijed i zaklinjem se sljedećim teškim zakletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhameda), i tako mi sablje koju pašem – niko se neće protiviti onome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi. Napisano 28. maja u stanu Milodraž.”
(Napomena: U ovom prijevodu zakletva: ”i tako mi 124.000 poslanika” je izostavljena.)

U Muzeju Fojničkog samostana čuva se i Zvizdovićev plašt: „Od pamtivijeka je predaja, da je osvojitelj Bosne, Mehrned II davši Zvjedoviću Athnamu zaogrnuv ga tom prigodom plaštem (binjišem), što je kod osmanlijskih vladara bio znak odlikovanja.“ 

Oni koji se bave sadržajem Ahdname, njenu autentičnost potkrjepljuju i činjenicom da je Fatihov sin, sultan Bajezid II beratom iz 1483. godine, upućenim sandžak-bezima i kadijama Bosanskog, Hercegovačkog i Zvorničkog sandžaka, a potom i fermanom od 17. avgusta 1498. godine upućenim kadijama Novog Brda i Srebrenice, praktično obnovio Ahdnamu svoga oca Mehmeda II Fatiha. Original berata nije sačuvan, ali postoji ovjeren prepis koji se, također, čuva u Franjevačkom samostanu Duha svetoga u Fojnici.

I za kraj, podsjećanje na još jedan međaš bh. istorije i kulture. Radi se o Humačkoj ploči. U već citiranom izvanrednom pregledu istorije i kulturnih zbivanja na prostoru Bosne od najstarijih vremena, Lovrenović piše kako je u kamenu sačuvano, iako malobrojno, još jedno važno rano svjedočanstvo bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa – pismo. I pri tome ističe kako je najstariji ovakav spomenik Humačka ploča “ktitorski natpis iz Humca kod Ljubuškog, koji datira iz 10. ili početka 11. stoljeća“.

Prema tumačenju Marka Vege, arheologa i historičara, natpis na ploči glasi: „U ime oca i sina i svetoga duha. Ovo je crkva Arhanđela Mihajla, a zida je Uskrsmir sin Bretov, u župi Urun i ženi njegovoj Pavici.“
Humačka ploča se čuva u muzeju Franjevačkog samostana Humac. Pa, ako već ne posjedujemo u BiH Povelju Kulina Bana, Fojnica i Humac su nam nadohvat ruke.

Izvor: Al Jazeera