Oglasi

Plenkoviću svaki iseljeni Hrvat vrijedi 500 eura

Sad kad je hrvatski premijer uspostavio cijenu po glavi svakog iseljenog, ostaje pitanje - kome bi dao te novce?
Predložena je isplata kompenzacije od 500 eura po iseljenoj osobi ukoliko je došlo do pada broja stanovnika većeg od jedan posto godišnje unutar pojedine regijeIlustracija

Prije desetak dana počeli su pregovori o proračunu Europske unije za razdoblje od 2021. do 2027. godine te se europski čelnici nastoje dogovoriti na koji način i u koje svrhe će se trošiti, po prvom prijedlogu, 1.094,8 milijardi eura.

U svim važnim stavkama oko kojih se pregovara našla se i jedna zanimljiva vezana uz kompenzaciju državama koje se susreću s trendom depopulacije. Naime, zamišljena je isplata kompenzacije od 500 eura po iseljenoj osobi ukoliko je došlo do pada broja stanovnika većeg od jedan posto na godišnjoj razini unutar pojedine regije. Upravo se ovime, između ostaloga, pohvalio i hrvatski premijer Andrej Plenković koji je istaknuo kako se uspjelo u pregovorima nametnuti temu depopulacije.

Iako pregovori još nisu gotovi i ne možemo sa sigurnošću znati hoće li ova mjera pronaći svoje mjesto u novom proračunu, ovo rješenje i oduševljenje hrvatskog premijera otvara mnoge zanimljive teme o odnosu prema državljanima koji iseljavaju i vrednovanju svojih građana.

Koliko vrijede građani?

Krenimo redom. Koliko uopće vrijedi Hrvat ili Hrvatica?

Još je 1995. godinu Ivan Milas (suradnik Franje Tuđmana, saborski zastupnik HDZ-a i čuvar državnog pečata) otvorio ovo pitanje svojom legendarnom izjavom – kilo mozga, dvije marke. Izjava je dana u širem kontekstu u kojem je Milas nastojao kritizirati zagovornike europskih integracija i njihovo, prema njemu, olako shvaćanje života u Europi te glasi: "Gospodo draga, ovdje su puna usta Europe, svi se u ovom domu utrkujemo kako ćemo pohvaliti Europsku zajednicu i kako čim prije moramo postati članica tog društva. Za razliku od mnogih ovdje, ja sam živio i radio u Europi. I mnogi misle kako ulazak u Europu odmah osigurava bogatstvo i bolji život. U Austriji teleći mozak košta dvije marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi naš".

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Dvadeset pet godina kasnije, uz Plenkovićevo zadovoljno trljanje rukama, saznajemo da mozak, uz kompletni paket od 206 kostiju, ostalih 78 organa, 32 zuba više-manje, nešto osobnosti, pameti i ponosa košta 500 eura. Možda će se neki od hrvatskih državljana i državljanki osjećati jeftino ili se nekome sa strane to može činiti malo, ali onda oni propuštaju širu sliku u kojoj je Plenković zaslužan za uspješno uvrštavanje pitanje depopulacije i demografske revitalizacije u pregovarački okvir novog proračuna. Što bi Plenković rekao – taj uspjeh treba podcrtati i približiti građanima. Vrijedite, ponaosob, punih 3.728 kuna i 86 lipa po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke dana 27. veljače 2020. godine. Po prodajnom tečaju čak i nešto više.

Nepravedan prijedlog

Sad kad je uspostavljena cijenu po glavi, pardon, po glavi i ostatku tijela, ostaje pitanje tko će dobiti te novce? Prema trenutnom prijedlogu sredstva idu u državnu kasu, ali ne znam koliko je to baš pravedno kad se u obzir uzmu razlozi iseljavanja. Naime, kao najčešći razlozi za iseljavanje se, u različitim istraživanjima, navode neorganizirana i loše vođena država, nesposobni političari i političke stranke te korupcija. Po tome bi upravo oni koji su najodgovorniji za iseljavanje trebali na raspolaganje dobiti sredstva kojima se kompenzira to isto iseljavanje. Otprilike kao da učeniku koji prepisuje na testu date dodatne bodove za idući test i nadate se da će ga to potaknuti na učenje i spriječiti daljnje prepisivanje.

Kad se ovako postave stvari puno logičnije bi bilo da ti novci idu obiteljima onih koji napustili državu. Oni su ih zasigurno više zaslužili od onih koji su kreatori društvene situacije koja uzrokuje iseljavanje. Čak bi trebalo otići i korak dalje. Političke stranke, proporcionalno trajanju svoje vladavine, bi trebale dodatno obeštetiti obitelji onih koji su napustili državu ili same pojedince koji su bili primorani napustiti svoje domove. U tom slučaju Plenković bi vjerojatno prestao trljati ruke, a procjena vrijednosti pojedinog Hrvata ili Hrvatice bi se vratila na onu iz 1995. godine, barem za domaće platiše.

Odšteta i za bh. državljane

Međutim, nisu teme cijene i primatelja sredstava jedine koje treba razmotriti. Što je npr. s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine? U posljednjih tridesetak godina velik broj njih je napustio BiH i preselio u Hrvatsku, ali nikome u niti jednom trenutku nije palo na pamet da bi možda trebalo obeštetiti BiH. Pa barem s 500 maraka, ako ne već eura. Osim toga, ulaskom u EU i neki od njih iz BiH, s hrvatskom putovnicom, su dobili priliku lakše putovati i zaposliti se diljem EU te će sigurno to raditi i ubuduće. Ukoliko Hrvatska bude ostvarivala kompenzaciju za svoje građane koji iseljavaju pa valjda bi bio red da dio sredstava preusmjeri i na račun vlasti BiH (ili obiteljima onih koji iseljavaju ili samim iseljenicima).

Što, uostalom, borba za ovakvu mjeru i njezino prihvaćanje od strane hrvatskih predstavnika govori o Republici Hrvatskoj? Da nisu u stanju zadržati svoje građane, da im ne pružaju dovoljno, da ovdje ne vide bolju budućnost za sebe i svoju djecu, da ne mogu privući druge građane EU, da je država neorganizirana i loše vođena? Otprilike tako, barem je lijepo da je konačno netko to priznao.

Da podvučemo – pristali smo biti dio EU, pristali smo na slobodno kretanje ljudi. Međutim, kada se pokazalo da se hrvatski građani u drugim državama osjećaju mnogo vrijednije nego u Hrvatskoj, onda je odlučeno da je lakše uzeti kusur od 500 eura za njih, nego zasukati rukave i napraviti promjene.

Kao u onoj staroj, već pomalo zaboravljenoj, kad dijete na blagajni neće žvaku nego kusur, tako bi se sada moglo reći - neću kusur, hoću pravdu!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.