Plenkovićev ‘prst u oko’ Rusiji

Piše: Davor Gjenero

Drugo vanjskopolitičko putovanje novoga hrvatskog premijera nije prošlo bez međunarodnog odjeka, ovoga puta daleko glasnijeg nego nakon njegove prve premijerske misije u Bosni i Hercegovini. Dva dana nakon premijerova posjeta Sarajevu, uslijedila su hapšenja u Orašju, što je domaćim kritičarima politike nove Vlade bio povod za oštar napad na Andreja Plenkovića, zasnovan na tvrdnji da misija u Sarajevu nije bila dobro pripremljena, a da je njegov prijateljski ton prigodom tog posjeta bio promašen.

Tri tjedna od ovog posjeta prilično je “kuhalo” u hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini, iako su premijer i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier sustavno govorili u korist hrvatskog angažmana u potporu cjelovitoj Bosni i Hercegovini i njenoj euroatlantskoj i europskoj perspektivi. Situacija se dodatno zaoštrila kad su beogradski mediji reciklirali priču o optužnici protiv ministra obrane Damira Krstičevića, a relaksaciju je donijelo tek to što se utvrdilo da su “istraživači” i policajci iz bh. entiteta Republika Srpska krivičnu prijavu protiv Krstičevića zasnovali na falsificiranim dokumentima.

Drugo premijerovo putovanje bio je pomalo neobičan izbor. Mnogi bi očekivali da će kao mjesto posjeta najprije izabrati Berlin, Beč, London, Pariz… da će poslati poruku o tome koga u Europskoj uniji vidi kao najvažnijeg partnera ili “pokrovitelja” svoje buduće vanjske politike. Umjesto toga, Plenković se odlučio na “aktivan” pristup i kao mjesto svog posjeta odabrao Ukrajinu, o kojoj je u Europskom parlamentu bio izvjestitelj.

Ukrajina kao Podunavlje

I datum posjeta brižno je odabrao: ondje je boravio 21. studenog, na treću godišnjicu početka proeuropske revolucije na trgu Majdan. Dok je Europska unija zaokupljena svojim unutarnjim problemima i nitko ne misli previše o tome što se događa u Ukrajini, dok se geopolitički odnosi Rusije i Amerike lome na Bliskom istoku, a ne više na ukrajinskom teritoriju, i konačno, u vrijeme kad počinje prijenos vlasti s Obamine euroatlantističke administracije na novu Trumpovu, koja bi mogla biti vrlo skeptična prema većem američkom angažmanu na europskom kontinentu, Plenković je svojim posjetom Kijevu dao jedini optimistični naglasak.

Administracija koja danas vodi Hrvatsku naglašeno je europski i euroatlantski orijentirana, a Plenković doista vjeruje u zajedničke europske vrijednosti i u to da je Unija dužna poštivati preuzete obveze i otvoriti se prema Ukrajini, omogućiti joj otvaranje procesa stabilizacije i pridruživanja i putovanje ukrajinskih građana bez viza u europskom prostoru.

On doista vjeruje i u to da je rat u Ukrajini moguće zaustaviti modelom mirne reintegracije, koji bi sličio onome provedenom u hrvatskom Podunavlju. Naravno, smatra da Hrvatska mora iskoristiti razdoblje velikih promjena u Ukrajini, kojoj se dramatično zatvara rusko tržište. Kalkulacija ja da je dobro biti jedan od ekonomskih predvodnika europske inicijative na ukrajinskom tržištu, a da političko razumijevanje i podrška mogu ići ruku pod ruku s povećanjem trgovine.

U krajnjoj liniji, Ukrajina je izrazito zainteresirana za jedan hrvatski regionalni projekt. Budući da bi joj pristup ruskom plinu mogao u kratkom razdoblju biti posve onemogućen, Ukrajina kao alternativni izvor opskrbe vidi hrvatski LNG terminal na otoku Krku, koji je snažno podupirala dosadašnja američka administracija.

Pobjeda u Ujedinjenim narodima

Niti jedna država Europske unije vjerojatno nema tako “zapostavljene” odnose s Ruskom Federacijom kao što ih ima Hrvatska. Hrvatska je već dvije godine bez ambasadora u Moskvi, jer je prethodni tražio prijevremeno razrješenje, a hrvatski diplomati “bježe” od angažmana u Moskvi. Hrvatska sustavno, bez “fige u džepu”, provodi europske sankcije protiv Rusije i ne potiče svoje firme na to da izigravaju te sankcije. Ruski ambasador u Zagrebu Anvar Azimov, koji je u hrvatskom diplomatskom miljeu tradicionalno tretiran kao „relativno nevažan“ diplomat, svaki put kad se dokopa šansi da nešto progovori u medijima prijeti kako će, kad sankcije padnu, Hrvatska osjetiti ekonomske štete svoje politike. U Zagrebu nitko na to ne reagira nervozno, kao što nije bilo nervozne reakcije niti na već drugu vojnu vježbu združenih srpsko-ruskih snaga na samoj hrvatskoj granici.

Hrvatska je netom sudjelovala u osjetljivoj diplomatskoj igri, iz koje je izašla kao veliki pobjednik nad Rusijom. Naime, krajem prošlog mjeseca Hrvatska je na tri godine izabrana u članstvo Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda, kao jedna od dviju članica iz Istočne Europe. Mađarska je izabrana s najviše glasova, a Hrvatska je s dva glasa pobijedila Rusiju, koja prvi put od osnivanja Vijeća nije članica tog tijela. Bombardiranje u Alepu smatra se ključnim razlogom velikog ruskog poraza, a očito je da ruska diplomacija ne smatra kako je poražena od Mađarske, ali hrvatski diplomatski uspjeh smatra prema sebi neprijateljskim.

Plenkovićevo zagovaranje europskih mirovnih rješenja u Kijevu, ali i neskriveno pokazivanje hrvatskih simpatija prema Ukrajini, niti mjesec dana nakon poraza u UN-u, u Moskvi su očito doživjeli kao “prst u oko”. Otuda i tako osoran odgovor Moskve, koja Hrvatsku nastoji tući upravo na polju na kojem je Rusija netom poražena od Hrvatske – na pitanju ljudskih prava i njihove zaštite.

Plenković nije jedini hrvatski političar kojeg Rusija doživljava kao neugodnog protivnika. Jednak stav imaju i prema bivšem ministru vanjskih poslova u Račanovoj vladi Toninu Piculi, koji je ovih dana bio u kampanji za položaj predsjednika najveće opozicijske stranke u Hrvatskoj – Socijaldemokratske partije. Picula je bio izvjestitelj u sjeni, u ime socijaldemokratskih zastupnika, o krizi u Ukrajini u Europskom parlamentu, a 2012. godine bio je vođa OESS-ove misije na izborima za predsjednika Ruske Federacije i vrlo je otvoreno govorio o izborima na kojima se Vladimir Putin vratio na predsjedničku dužnost kao neregularnima.

Posjete bez pohvala

Hrvatska politika i javnost ne doživljavaju Rusiju kao zemlju prema kojoj bi se morali odnositi “ponizno”, a na Putina kao na poštovanja vrijednog državnika u hrvatskom parlamentu gleda tek jedan parlamentarac – pitoreskni Ivan Pernar. Hrvatska je, vjerojatno, jedina zemlja u regiji koja, kad je riječ o odnosima prema Rusiji, ne igra skrivene igre i nema “alternativnog scenarija”.

Mnogi će ustvrditi da je u uvjetima kad se globalni odnosi mijenjaju, kad bi nova Trumpova administracija mogla ustuknuti pred Rusijom, NATO izgubiti na značenju, a Europa pokleknuti, to prilično rizičan scenarij. Hrvatska, međutim, nije izložena ruskom utjecaju, ne ovisi energetski o Rusiji, već je izgubila nekadašnju poziciju na ruskom tržištu, a s ruskim “investicijama” ima loše iskustvo, jer su sve odreda bile netransparentne, zasnovane na pokušaju ugrožavanja javnog dobra u Hrvatskoj, a investitori su se pokazali nepouzdanima.

“Lekcija”, što ju je Plenkoviću i Hrvatskoj “očitalo” rusko Ministarstvo vanjskih poslova, govori samo o tome da je poraz u natjecanju za članstvo u Vijeću za ljudska prava UN-a od Hrvatske za Rusiju bio vrlo gorak, a da hrvatska politika, na koju nemaju nikakva utjecaja, ozbiljno nervira Moskvu.

Za sada nikoga u Hrvatskoj to pretjerano ne brine, iako činjenica da će nakon ovoga ruskog napada vjerojatno izostati bilo kakva ozbiljnija potpora Europske unije ili euroatlantskih saveznika Hrvatskoj sigurno nije osobito ugodna za novog hrvatskog premijera. Očito je da niti njegova druga premijerska misija nije, doduše, prošla neopaženo, ali mu nije niti donijela slast pohvala i podrške.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera