Pištalo: Ivo Andrić je govorio divne stvari o muslimanima

Na Bookstanu će biti predstavljen Pištalov roman "Sunce ovog dana" (Al Jazeera)

Vijest da je jedan od najuglednijih savremenih srpskih pisaca Vladimir Pištalo stigao u Sarajevo ne bi se smjela tumačiti nikako drugačije osim kao kratka obavijest, jer samo neupućeni mogu povratak rođenog Sarajlije u rodni grad smatrati nečim velikim i važnim.

S druge strane, mnogo se u životu Vladimira Pištala desilo od napuštanja rodnog grada i danas je svaki njegov dolazak u Sarajevo praznik književnosti i umjetnosti.

Pištalo je ovogodišnji gost književnog festivala Bookstan, a konkretan povod njegovom dolasku je promoviranje romana Sunce ovog dana u kojem je, koristeći biografske činjenice i dijelove literarne ostavštine, ispisao priču o jedinom jugoslovenskom književnom nobelovcu, Ivi Andriću.

Pisanje romana utemeljenih na izučavanju biografija stvarnih ličnosti izgleda da je Pištalova literarna specijalnost jer je njegov roman o životu Nikole Tesle, Tesla, portret među maskama bio jedan od najčitanijih romana u godini izdavanja i dobitnik NIN-ove Nagrade za književnost.

Za Pištala nema dileme kada govori o „junacima“ svojih romana pa bez ikakve zadrške spremno kaže da su Tesla i Andrić bili organski kosmopoliti.

  • Duže od petnaest godina živite u SAD-u i interesira me da nam iz te „američke perspektive“ kažete da li su promjene, u načinu shvatanja života ili političke promjene, na ovim prostorima vidljive i da li su one pozitivne ili negativne?

Ne znam, obično poredim ove klince i decu koja žive tu i razmišljam kako je njima i upoređujem kako je nama bilo kada smo bili klinci. U nekim stvarima njima je bolje. Sarajevska bolnica u kojoj sam rođen i nega za bolesnike je bila dosta loša. Sećam se u Mostaru je još bilo srušenih kuća od onog rata, dakle šezdesetih godina prošlog veka. Tada je to bio jedan, uslovno rečeno, prosperitet koji je polako išao, a sedamdesetih je bilo znatno bolje. Današnja deca imaju pametne telefone i potencijalno mnogo veću količinu informacija i sve to izgleda elegantnije i otmenije, ali onda je postajala jedna vrsta osećaja da stvari postaju bolje, postojala je jedna vrsta osećaja svrhe da se nešto popravlja. Kada ja gledam te slike iz ‘70. i ‘80. godina, lica imaju jednu strašnu opuštenost. To se vidi na Jadranu, u Sarajevu – jedna takva opuštenost na licu, bezbednost koja se osećala tada i koja sada ne postoji. Ako pitate koliko se od rata promenilo Sarajevo, danas izgleda čarobno. Leti dođu ljudi sa svih strana sveta i zanimljivo je jer ima mnogo novih kafana na samim obroncima grada.

Što se tiče toga koliko je politička situacija bolja, to je već drugo pitanje. Nisam siguran da je bolja, nisam siguran da su odnosi među ljudima bolji, jer sam mislio da su rat vodili ekstremni ljudi i ljudi u suštini veoma drugačiji od svojih naroda koji su uspeli da ih povuku na avanturističku, u najgorem smislu stazu, a kada prestane rat – rat je nekim ljudima bio i koristan – onda će se jedan život uspostaviti, odnosi među ljudima. Međutim, meni se čini da se to ne uspostavlja onako brzo kako sam ja očekivao.

Ja nemam utisak da samo Bosna i region ne idu negde naročito brzo, nego i svet. Vi govorite o demokratskoj tradiciji Amerike, a imate Trumpa koji govori strašne stvari. Ja nisam mislio da takav čovek može biti izabran. Oni javno govore stvari koje su bile potpuno nezamislive da se takvo nešto može reći. To su uvrede, to je vređanje ljudi i vređanje čitavih grupa ljudi. I da to postane deo političkog diskursa koji se toleriše tako da ne samo da mi se ne sviđa naročito situacija kod nas, u političkom smislu, nego mi se ne sviđa ni u svetu. Ovo je vreme oportunizma, neokolonijalizma i bezidejnosti.

  • Koliko su kulturne zajednice nastale raspadom SFRJ svjesne onoga što se dešava u susjedstvu i koliko su jake međusobne veze?

Ja možda živim u jednom mehuru, a osim toga umetnici putuju više od drugih ljudi. Što se tiče običnih ljudi, milim da uopšte ne znaju šta se dešava. To je jedna vrsta orjentisanosti na sebe u većini tih država. Drug mi nedavno kaže, “ja nisam znao nikoga ko je lično glasao za Miloševića”. Jel’ to znači da sam ja živeo u mehuru, ili mi ljudi nisu govorili takve stvari. Moguće je da nisu govorili istinu. Ja mislim da je moguće da ih i nisam znao pošto se čovek kreće u takvom određenom krugu. Meni nedavno kaže jedan dečko koji živi međunarodni život, jer je bankar, da ne zna ni jednog čoveka koji je u Americi glasao za Trumpa i u Britaniji koji je glasao za Brexit. Tako da čovek gleda malo kroz svoju prizmu, a onda možda misli da su stvari bolje nego što stvarno jesu. Mislim da ljudi vrlo malo znaju o stvarima iz drugih zemalja.

  • Da li je i kultura bivše Jugoslavije, kao uostalom i sama zemlja, prošla kroz proces balkanizacije i da li su etničke razlike u kolektivnom identitetu tolikom različite koliko nacionalisti ističu?

Apsulutno nisu različite. Baš su sve samo ne različite, ali kada uramite priču na određen način običan čovek se pita – ko sam ja. Ako neki profesor, ili ljudi iz medija kažu tako, ljudi slegnu ramenima i zaključe da je to valjda tako. Balkanizacija je nekada još pre ovoga rata, čitao sam u enciklopediji, bila definisana kao „neuviđanje zajedničkih interesa u ime naglašenih razlika“, i ja mislim da je i dalje tako. Povremeno se napravi nekakav gest, neko negde ode, slikaju se neki političari zajedno, ali ono što bi stvarno trebalo, ne samo iz kulturne perspektive, treba graditi puteve koji povezuju ljude i onda insistirati na zajedničkim interesima. Da neko iz Bihaća i neko iz Leskovca ulažu u nešto zajedničko i neko iz Drača. Posle rata imate traumatsko iskustvo koje vas uči da nije bezbedno otvoriti se prema susedu. Treba kreirati sve više situacija i mesta gde je bezbedno otvoriti se prema susedima, ne samo bezbedno nego eventualno korisno i u kulturnom i nekom drugom smislu. To je smisao festivala, to je smisao i raznih panela u kojima ljudi razgovaraju i gde srećete ljude koji su vam interesantni i koji se bave sličnim stvarima i onda imate iskustvo situacije u kojoj je bezbedno i dobro biti sa drugim ljudima, a eventualno i korisno. Ja mislim da bi biznis bio veliki deo toga približavanja, jer jednostavno ljudi imaju situaciju koju im ide u korist da sarađuju.

  • Ne znam da li ste potpisnik, ali pretpostavljam da znate za Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Šta mislite o duhu njenog sadržaja koji govori o tome da su hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski jezik jedan policentrični jezik sa četiri različite varijante?

Niko mi nije nudio da je potpišem, ali ja sam uvek mislio da je uvreda inteligencije da vam neko kaže da je to različit jezik. Ako ga vi znate, a nikada ga niste učili. Vi znate hrvatski, a jedino vas je mama učila tom jeziku, a potpuno ga razumete. Imate sada u regiji, u Vinkovcima jednog čoveka Srbina i Hrvata koji stanuje s druge strane ulice koji govore dva jezika – to je potpuno nemoguće. Čak i oni lokalizmi koje koriste – i oni su isti. Ili, u Mostaru ili Sarajevu. Naravno mislim da je jedan jezik i njegovo cepkanje, to je onaj narcizam malih razlika koji opstaje i ja stvarno mislim da je došlo do nivoa uvrede inteligencije da vam neko govori da je to različito, a vi znate da je to isto. Kažu da su to međusobno razumljivi jezici. Međusobno razumljiv je kontradikcija in adjecto. Ako ga potpuno razmete baš bez ikakvih problema onda je to isti jezik. Bilo bi malo teže sa češkim ili sa poljskim, ne bi bilo teže nego ne biste razumeli ništa, a bugarski biste razumeli 40 posto, ali tu postoji jedna jasna jezička razlika. Znači, ovdje je razlika među jezicima programatska. Ona vas upućuje na dublje razlike i tu postoji skoro nerazumevanje drugoga kao naredba. Pošto se već ne razumeš jezički, onda se nećeš moći implicitno razumeti ni u drugim stvarima.

  • Zanimljivo je da ste napisali romane o Nikoli Tesli, Tesla, portret među maskama i sada o Ivi Andriću, Sunce ovog dana  – ljudima kojima se spočitava njihova mnogostruki identitet. Izučavajući njihove biografije, da li su oni njegovali svoj etnički identitet ili su bili organski kosmopoliti?

Bili su apsolutno kosmpoliti i jedan i drugi. Andrić je pravio određene izbore koji su bili stvar vremena i mesta u kojem je živio. Pošto je on rođen Hrvat, onda se u Beogradu opredelio više puta kao Srbin zato što je to sredina koju je izabrao iz više razloga za život. On je bio integralni Jugosloven pre rata pa onda opet posle rata. Jer, ni Komunistička partija se posle rata nije zalagala za integralno jugoslovenstvo nego su postajala srpska, bosanska i druge nacionalne partije i po tome se očekivalo da se ljudi izjašnjavaju. Mene kada su u JNA pitali šta sam po nacionalnosti rekao sam Jugosloven i rekli su da to ne može. To je bilo u Mostaru. Jugoslavija je imala ambivalentan odnos prema jugoslovenstvu, što se sada zaboravlja. Meni je uvek neobično i volim da se setim da je po tom popisu iz 1973. bilo 1,3 miliona Jugoslovena. To je jedan fantastičan slučaj da imate grupu ljudi koja je konstruisana i onda dekonstruisana, jer 1890. verovatno nije bilo nikakvih Jugoslovena i onda ‘73 imate 1,3 miliona, a nedavno se u Srbiji 22.000 ljudi izjasnilo kao Jugosloveni.

Znači, Andrić je bio na poziciji jugoslovenstva i bio je kosmopolit u svom čitavom biću i životu, mada kosmopolit koji je bio antiimperijalist. On je mislio da ovi narodi o kojima govorim i koji dele zajednički jezik treba da razviju svoju kulturnu formu koja je drugačija od engleske, francuske ili ruske. Mislio je da ovi ovdašnji narodi treba da budu svoj centar, a ne tuđa periferija i on je uvek govorio da ljudi sve što ovde vole je hiljadu kilometara daleko. Taj centar je u Rimu, Berlinu ili Moskvi, ali ne tu. Ono što mrze je često s druge strane avlijskog zida. To je bio njegov problem. Uvek je govorio sa velikom poverljivošću o poznavanju drugoga i prihvatanju drugoga. On nije bio čovek koji bi se odrekao jedne forme uljuđenosti koju zna i jedne forme izraza.

Tesla je, opet, bio čuven po tome svom kosmopolitizmu i on je govorio, što mi je jako drago, ali ne znam da li su ljudi govorili o tome u trenutku kada je Srbija 1913. pobedila u balkanskim ratovima i uzimala delove Makedonije: „Sada je trenutak da se više ne obraća pažnja ko je Srbin, a ko je Turčin“. To govori u trenutku srpske pobede i opijenosti tom pobedom, kada se gubi osećaj mere i u tom trenutku Tesla se zalaže za bratstvo i jedinstvo ljudi različitih vera. Ne znam uopšte drugi primer da je nešto izjavio što nije tako.

U novoj knjizi obrađujem Andrićev odnos prema muslimanima i dajem primere njegovih opisa koji su pozitivni. Jer, kada ljudi govore o njegovoj rezervisanosti prema muslimanima onda oni govore, po mome mišljenju, apstraktno. Ja sam naveo trideset pozitivnih primera kada Andrić govori zaista divne stvari o muslimanima. Celo jedno poglavlje u knjizi se bavi tim pitanjem.

  • Andrićev roman Na Drini ćuprija izdvaja se kao knjiga koja je prepuna stereotipa o muslimanima i prema islamskoj kulturi. U bosanskoj i bošnjačkoj intelektualnoj zajednici godinama, desetljećima, Andrić i njegovo djelo se veoma negativno konotiraju. Iz vašeg čitalačkog iskustva, da li je istinita ta primjedba o Andrićevoj mržnji prema muslimanima?

Ta tvrdnja apsolutno nije istinita. Recimo, Alihodža Mutevelić, jedan od glavnih likova knjige – ne bih imao ništa protiv da mi bude deda. On je tako veličanstveno opisan. Onda, imate jako mnogo likova koji su pozitivno opisani. Fata Avdagina i njen otac – to je onako da čovek zaplače, jedno fantastično stvorenje kao za pesmu stvoreno i taj demonski ponos oca i demonski ponos kćeri, ali u oba slučaja može se indentifikovati sa tim ljudima. Ovo što ja pišem o Andriću – tu su sadržani celo njegovo delo, eseji, pisma i sve što je ikada napisao. Ja mislim da se mnogim primerima može tvrditi upravo suprotno od onoga što je sadržano kao teza u vašem pitanju.

Andrić kaže da ni jedna vera ne sahranjuje svoje mrtve sa toliko smirenosti i poštovanja i prihvatanja života kao što to radi islam. Onda piše na jednom mestu, na vest da je Bursa pogorela, što je pročitao u novinama, “mnogim ljudima ovo neće ništa značiti, a mene je za srce ujelo”. Onda priča o svom divnom doživljaju Burse kao jedne od otomanskih prestolnica i svojoj vezanosti za nju. Kada polazi u Tursku, kaže: “Ni u jednu zemlju nisam polazio sa ovoliko skromnosti i želje da učim”. Za Istanbul je napisao da je “kao vatromet, kao jedan zaustavljeni vatromet koji je pao na zemlju”. Za jutarnje svitanje nad Bosforom kaže da “ovde svetlosti nekako ima za sve”. Konkretno, mnogo je opisa ljudi, muslimanskih ljudi koji su zaista puni divljenja i puni ljubavi i ja sam ih u svojoj knjizi pobrojao. Ja mislim da je to više jedna mantra koja se predaje kao neka štafeta bez čitanja, jer mnogo ljudi je gledalo Andrića kao političku figuru. Ja sam ga gledao kao pisca, ali kao pisca koji je uvek imao tu poruku.

Izvor: Al Jazeera