Pismo Srbije Briselu ostaje kod ‘dispečera’

Srbija je gromoglasno odustala od gromoglasno najavljenog pisma propitivanja Brisela zbog stava da Katalonija nije isto što i Kosovo, primjećuje autor (EPA)

Da li bi bilo drugačije da usred te nedelje kad je premijerka Srbije Ana Brnabić, prvi put u tom svojstvu, otišla u prestonicu Evropske unije, u Beograd nije došao predsednik Turske Recep Tayyip Erdogan?

Da li bi vrh vlasti nastavio da zagreva kampanju “Katalonija je srce Kosova” ili bi se ona stišala na “prirodan” način? A ne onako kako je prekinuta – gromoglasnim odustajanjem od gromoglasno najavljenog pisma propitivanja Brisela zbog stava da “Katalonija nije srce Kosova”?

Sa stanovišta javno-medijske scene (ili bolje jadno-medijske), na oba pitanja je moguć pozitivan odgovor. Da se nije “desio Erdogan” i masovno izveštavanje o tome, u rezervi za naricanje “srpskim suzama” jer “niko nas ne voli” već je bila presuda Naseru Oriću. Za Ratka Mladića se traži lečenje u zemlji, Radovanu Karadžiću se spremaju u Hagu rasprave po žalbi, odložena Vučićeva poseta koleginici Kolindi Grabar Kitarović.

Obilje je dakle “tema” i tema kojima bi se mogla zatrpati “otcepljenska” galama Katalonija – Kosovo.

I da ne grešimo dušu, čak i bez pomenutog pisma kome je “poštarka” trebalo biti Brnabićeva i njeni razgovori, a posebice odgovori na pitanja EU-ropskih poslanika bili bi, kao što se pokazalo da jesu, dobra podloga za informisanje. I propagandno i ono pravo. Jer je bilo i obilja “normalnih” tema o napretku Srbije u pridruživanju koje je u osnovi implicirao njen dvodnevni dnevni red i Briselu.

Brisel via Barselona, ‘zadnja pošta’ Priština

Ipak, slučaj pisma o “dvojakom” i “licemernom” stavu Evropske komisije o pravu na otcepljenje sa adresom: Brisel via Barselona, zadnja pošta Priština koje je u Beogradu s visokim tonalitetom najavljeno, a posle navodno spremljeno, a nije poslato “na molbu naših španskih prijatelja” zaslužuje itekako da se zaviri u njegov mogući sadržaj.

Ovo utoliko pre što je, kao mnogo toga – ma, bezmalo sve, u Srbiji – jedna krupna i principijelna tema ponovo iskorišćena da se o njoj kampanjski, populistički i propagandno uzvikuje, umesto da joj se strpljivo priđe. I da se površnost “na prvu loptu” emituje javnosti, čak i u detaljima koji su u ozbiljnim politikama rezervisani za dogovore iza zatvorenih vrata.

U vezi s tim samo ovo: zar ozbiljna diplomatija ne podrazumeva da se mogući stav “španskih prijatelja” uzima u obzir i pre nego što se rastelali stav koji bi im mogao biti od štete?

Međutim, u besomučnoj borbi za pribavljanje sopstvene važnosti, ovakva se pitanja u srpskom vrhu ne postavljaju. Čemu taktičnost ako se domaćem rejtinškom i biračkom tržištu možemo prodati i kao “faktor stabilnosti” na Iberijskom poluostrvu?

Iz tog ugla gledano, hitno pismo koje je na neodređeno vreme zadržano kod “glavnog dispečera” odigralo je svoju ulogu i lako može da bude i zaboravljno, iako, kako je rečeno, od pitanja iz njega Srbija nikad neće odustati.

Katalonski referendum o proglašenju nezavisnosti i otcepljenju od Španije iza koga stoje kako aktuelni političko-ekonomski interesi pojedinih tamošnjih struja i njihovih vođa, tako i viševekovni indipendizam, već samom svojom asocijativnošću postavlja i svojevrsnu “kosovsku paralelu”.

Međunarodno pravo, s jedne, i geostrateški interesi velikih sila, s druge strane, docrtavaju brojne, nekad i nenaslutive, a najčešće nevidljive vektore na tu paralelu.

Mečka kuca dvaput

Zbog svega i još mnogo čega drugog, izjašnjavanje Katalonaca prvog oktobarskog dana praćeno je u Srbiji s dužnom, pa i povećanom pažnjom. Naravno, nije zaobilaženo ni tematizovanje, pa ni političko iskorišćavanje pomenute paralele i tokom priprema i u danu održavanja referenduma.

Međutim, definitivno skretanje na propagandnu stranu ovih tema koje, rekosmo, imaju i principijelni međunarodno pravni značaj, usledilo je i “s vrha” i u medijima onog trenutka kada je saopšten stav Evropske komisije o događajima u Španiji. Odnosno kada je EU, zanimljivo, kroz usta portparola “glavnog čoveka” Komisije stala na stranu centralne španske vlasti koja drži da je on neustavan i nepostojeći i da neće biti priznat, videli smo, i silom.

No, najslasniji mamac za ajkule srpskog odijuma bio je onaj odgovor na novinarsko pitanje da su “slučaj Katalonije i Kosova neuporedivi”, pa još i zato što je za razliku od Srbije “Španija članica EU”, a povrh toga još i stav Saveta ministara EU da je kosovsko osamostaljenje 2008. “jedinstven slučaj” koji ne može poslužiti kao presedan.

Kakvi su to dvostruki aršini, postoje li dva različita međunarodna prava, kakvo je to licemerje – odjekivalo je satima iz srpskog državnog vrha. Povod za ređanje izjava tog tipa i premijerki i ministru inostranih poslova i direktoru Kancelarije za Kosovo dao je predsednik Srbije. 

Aleksandar Vučić jednog trenutka je komentarišući pomenute stavove u jednoj istoj izjavi rekao i da “budućnost Srbije ipak vidi u EU i zbog tipa društva kojom želimo da pripadamo i zbog bolje ekonomije”, ali je i “izgrdio” Evropu sledećim rečima: “Igrali su se sudbinama država kada su prekrajali granice na Balkanu, a danas im nije do igre kada je mečka zakucala na njihova vrata. Sad je situacija mnogo ozbiljna”. Naveo je i kako Srbima ostaje da se bore za svoju budućnost i da zajedno sa “komšijama Albancima” rade na tome.

U praktično-marketinškom, pak, ponašanju predsednik je preduzeo potez kao da “briselska mečka” igra u Pionirskom parku u Beogradu, pa je odmah sazvao “državni vrh” i sve službe bezbednosti na vanredni i hitan sastanak na kome je dogovreno ono pismo sa nizom oštrih pitanja Evropi koje je premijerka trebalo da ponese u Brisel. Pa nije…

Ni jednostavno, ni bez osnova

“Vruće” primedbe koje je vlast u Beogradu (pre)brzo izrekla povodom stava EU svode se uglavnom na pomenutu dvostrukost aršina i “međunarodnih prava”. Stoga ostaje pitanje, ali i bojazan da i duži spisak onih iz stopiranog pisma ne bude takav. Ako se ono uopšte pošalje i ako javnost uopšte sazna koja su to pitanja.

Hladnije glave, pak, uočavaju izvesnu protivrečnost u ovoj ishitrenosti, čak i kad se slažu da sličnosti između slučaja Katalonije i Kosova ima.

Ta se protivrečnost ogleda u činjenici da je i Srbija “stala na stranu EU”, ali i Španije u stavu o nelegalnosti katalonskog referenduma pri čemu valja dodati i “jak adut” za saglasnost sa Španijom sadržan u tome što ona ne priznaje Kosovo, a vidi se i zbog čega.

O svemu se izjasnio i priznati stručnjak za međunarodno pravo dr. Tibor Varadi, zasnivajući svoj stav isključivo na ustavnim odredbama pojedinih zemalja.

“Ako bi se građani Kvebeka ili Škotske putem referenduma izjasnili za nezavisnost, to bi bila jedna opcija dozvoljena ustavom. Ustav Španije i Ustav Srbije ne poznaju takvu mogućnost – i po tome su Kosovo i Katalonija istovrsni slučajevi”, smatra Varadi.

Komentarišući stav Evropske komisije po kome Katalonija i Kosovo nisu za poređenje, Varadi kaže da “paralela između Katalonije i Kosova nije jednostavna, ali nije ni bez osnova”.

Kada se dobro razmisli, čini se da baš ocena da ova “nova K-und-K paralela” nije jednostavna govori najrečitije o svemu. A najpre o tome da vlasti možda zaobilaze ono što nije jednostavno.  

Očito, stvar komplikuje to što samo posezanje za međunarodnim pravom kao da podrazumeva  i višak njegovog retroaktivnog delovanja na procese koji su politički, ako ne i pravno daleko odmakli. Prostije rečeno, uzima se za stvarno nešto što samo piše u ustavu, ili još prostije – kao da je Kosovo stvarno u Srbiji kao pokrajina, isto kako je Katalonija još uvek u Španiji.

‘Srpska linija’

Gornje uverenje, zato, previđa da se u svakom budućem pristupu “srpskoj liniji” ove paralele mora računati sa svim onim političkim procesima, pa i pravnim dokumentima – od Kumanovskog sporazuma iz 1999. godine i Rezolucije OUN-a 1244, preko stavljanja Kosova (i Metohije) u ustavnu preambulu srpskog ustava 2006. godine, te napose do brojnih sporazuma iz Briselskog procesa. Da se ne pominju Rambuje i mnogo toga unazad…

Dakle, sve je to ono što “Kosovo ima”, a Katalonija (još) nema. (A daće Bog da nema bar ono što je svim ovim procesima i dokumentima na Kosovu i u Srbiji prethodilo u vreme kad su se, kako Vučić reče, “oni” igrali sudbinama država.)

Ko će razmišljati o ovim i sličnim pitanjima, zaista je teško odgovoriti, a stiče se utisak da je vlastima lakše ako ih zaobiđu. I još: čitava ova zavrzlama sa paralelama i pismom zamaglila je i dve krupne moguće posledice koje je sama proizvela.

Neće li se, naime, desiti da posle nje, istraživanja o opredeljenosti građana Srbije za EU “pokažu pad za nekoliko procenata” kako je u jednom skorašnjem slučaju zapazio jedan zabrinuti evroentuzijasta? I neće li i koliko “zašlajfovati” proces briselskih pregovora? I kome “šlajfovanje” odgovara?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera