Oglasi

Picula: Grabar-Kitarović van okvira odnosa Hrvatske prema BiH

Hrvatska je u situaciji narušenih odnosa s nizom susjeda, a neslaganja i konfrontacije postoje i u samom državnom vrhu.
Tonino PiculaOno što se nije obavilo u Crnoj Gori morat će se obaviti u okolnostima koje neće svaki put biti jednostavne, poručio je PiculaEPA/Arhiva

Hrvatska se suočava s ozbiljno narušenim odnosima i sporovima sa susjedima i šire. Pitanje odbijanja arbitražne presude u sporu sa Slovenijom postaje kronično, Ljubljana očekuje pritisak Europske unije na Zagreb te je odlučila blokirati Hrvatsku na putu u OECD. Tome se pridružila i Mađarska zbog pitanja vezanih uz INA-u i MOL.

Tvrdnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o 10.000 osoba u Bosni i Hercegovini s radikalnim namjerama izazivaju oštre reakcije iz Sarajeva, a pritisci vezani uz promjenu izbornog zakona u toj zemlji i druga pitanja vezana uz Hrvate – što se čini jednim od rijetkih vanjskopolitičkih pitanja u kojima premijer Andrej Plenković i predsjednica djeluju udruženim snagama – kronično opterećuju odnose. Tu je i pitanje Pelješkog mosta.

Odnosi s Beogradom već su dulje napeti vezano uz niz pitanja, a ionako "mlake" odnose s Rusijom pogoršava hrvatsko uplitanje u krizu u Ukrajini s modelom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja kao mogućeg rješenja konflikta.

Hrvatsko-srbijanski odnosi nisu samo bilaterala

  • Grabar-Kitarović je izazvala nove oštre kritike Beograda najavivši da će s Vladimirom Putinom razgovarati o rusko-srbijanskoj vojnoj suradnji. Je li to dobra "priprema terena" za najavljeni posjet Aleksandra Vučića Zagrebu i koja pitanja trebaju biti u fokusu tog posjeta kao prioriteti, pogotovo kad se uzme u obzir važnost hrvatsko-srbijanskih odnosa za stanje u čitavoj regiji?

- Najprije treba reći da odnosi Hrvatske i Srbije nikada nisu bili i sumnjam da će ikada biti samo bilaterala. To su ujedno uvijek i hrvatsko-srpski odnosi sa širim regionalnim implikacijama. Ti odnosi, dakle, podjednako trpe tri vrste pritisaka: unutarnjepolitičke, bilateralne i regionalne. I zbog nedavne prošlosti, odnosno zbog agresije na Hrvatsku, Zagreb je osjetljiv na stanje sigurnosti u svom neposrednom okruženju. To se naprosto mora razumjeti. No, kao što sam to rekao u slučaju pružanja tzv. dobrih usluga Ukrajini, legitiman interes za neku temu treba znati predstaviti sugovornicima. Osim ako nije u pitanju neka plošna "selfie" aktivnost za domaću publiku, čemu su inače skloni mnogi protagonisti današnje visoke politike.

Tonino Picula, hrvatski eurozastupnik, nekadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske, predsjednik Izaslanstva Europskog parlamenta za odnose s BiH i Kosovom i bivši izvjestitelj u sjeni Europskog parlamenta za Ukrajinu, za Al Jazeeru komentira probleme u kojima se nalazi Hrvatska na međunarodnom planu.

  • Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izazvala je oštre reakcije u Sarajevu zbog tvrdnji o navodnim tisućama boraca skupine ISIL u Bosni i Hercegovini. Postoji li doista sigurnosna prijetnja u opsegu u kojem ona govori te kako takva komunikacija utječe na odnose dviju zemalja?

- Razina i kvaliteta komunikacije najodgovornijih dužnosnika bilo koje države, pa time i Hrvatske, mora biti u skladu s proklamiranom politikom i činjenicama. U ovom slučaju predsjednica Hrvatske izlazi iz okvira više puta ponovljenog službenog stajališta Zagreba kako je prioritet vanjske politike naše zemlje razvoj dobrosusjedskih i partnerskih odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Tome u prilog govori to što predsjednica vrlo osebujno interpretira najnovije izvješće hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) u dijelu o prisutnosti salafista u neposrednom okruženju.

Dokument doista spominje desetak tisuća salafista u tom prostoru, ali ih ipak raspoređuje po širem teritoriju jugoistoka Europe. Politička ocjena ugroženosti Hrvatske od terorističkih prijetnji mora biti usklađena s korektnim tumačenjem relevantnih izvora. S druge strane, većem povjerenju Hrvatske u institucije Bosne i Hercegovine i boljim bilateralnim odnosima nimalo ne doprinose paušalne ocjene Sarajeva kako su radikalizam u Bosni i Hercegovini i prijetnje nacionalnoj i regionalnoj sigurnosti u potpunosti stvar prošlosti. Puno toga što se događa na terenu deklasira i takve izjave.

  • Približava se drugostupanjska presuda Jadranku Prliću i ostalima. Predsjednica je izjavila da će Haaški sud izgubiti kredibilitet ako se potvrdi udruženi zločinački pothvat te je najavila određene aktivnosti ako odluka za Hrvatsku bude nepovoljna. Koliko je ta presuda značajna za Hrvatsku na međunarodnom planu i posebno u odnosima s Bosnom i Hercegovinom, u svjetlu već postojećih neslaganja?

- Ne treba zaboraviti da je Hrvatska pozdravila osnivanje Haaškog suda kao instrumenta za utvrđivanje odgovornosti za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. Posebno je donesen i Ustavni zakon o suradnji sa ICTY-em. Međutim, nepravomoćne presude, a pogotovo presude nakon žalbenih postupaka tog Suda, uvijek su utjecale na političko raspoloženje u državama, kao i na odnose između država obuhvaćenih djelovanjem Suda. Tako će biti i ovog puta. U ovom slučaju će, osim ishoda suđenja, pojedincima biti jednako važno čuti i obrazloženje presude, odnosno sudsko tumačenje općih okolnosti u kojima su se zločini dogodili. Čini mi se da, nažalost, odnosi između dvije države, ali ni odnosi u samoj Bosni i Hercegovini ovog trenutka nisu dovoljno konsolidirani da bi konačna presuda omogućila zrelo suočavanje sa svim aspektima odgovornosti za počinjene zločine.

  • Bosna i Hercegovina je u fokusu hrvatske vanjske politike  Zagreb kaže kako je od njegova vitalnog interesa položaj tamošnjih Hrvata, a u Bosni i Hercegovini često se nagađa o namjerama stvaranja trećeg entiteta. Je li hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini u skladu s dobrobiti Hrvata, s jedne strane, poštivanjem konstitutivnosti triju naroda i cjelovitošću Bosne i Hercegovine, s druge strane?

- Bez obzira na to što se zbog pooštrene retorike i učestale razmjene optužbi pojedinih političara i stranaka može činiti da su odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine ozbiljno narušeni, ne dijelim takav zaključak. Po mom mišljenju, radi se o najnovijoj epizodi u dugom nizu političkih osporavanja koji proizlaze iz nezaključenih procesa u samoj Bosni i Hercegovini, što povremeno izaziva i reakcije Zagreba. Funkcioniranje daytonske Bosne i Hercegovine opterećeno je mnogim strukturnim disparitetima, koji postaju sve teže rješivi kako se zemlja aktivnije usmjerila prema članstvu u EU-u. Takozvane veto skupine na mnogim stranama to doživljavaju kao prijetnju svom ekskluzivnom položaju u postojećim okolnostima. O tome dovoljno govore i presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Hrvatska, kao prvi EU-susjed Bosne i Hercegovine, treba poštivati njenu cjelovitost i podupirati njenu EU-budućnost. Kad govorimo o konstitutivnosti njezinih naroda, ona mora biti potvrđena i novim rješenjima izbornog zakona kako se ne bi reciklirali odavno utvrđeni deficiti predstavničke demokracije u Bosni i Hercegovini.

  • Sarajevo sada uvjetuje izgradnju Pelješkog mosta prvenstveno dogovorom o granici, a Hrvatska poručuje da će se most graditi na njezinu teritoriju te da je poštivala sve ranije zahtjeve Bosne i Hercegovine. Postoje procjene da Bosna i Hercegovina želi izvući maksimum na tragu arbitražne presude u hrvatsko-slovenskom sporu. Može li to biti predmetom novih ozbiljnijih napetosti?

- Ne respektiram nijednu politiku koja umjesto predlaganja rješenja pokušava problem umnožiti. Uzaludno pokušavajući onemogućiti gradnju Pelješkog mosta, kao ne samo hrvatskog nego i EU-projekta, dio bh. stranaka sustavno onemogućuje i premošćivanje internih bh. podjela, odnosno, koristi jedan višestruko koristan infrastrukturni projekt u neposrednom susjedstvu za jačanje pregovaračke pozicije prema političkim suparnicima u aktualnom odmjeravanju ususret neizbježnim promjenama, do kojih će u Bosni i Hercegovini morati doći. Svi glavni elementi projekta su iskomunicirani s relevantnim institucijama Bosne i Hercegovine, koje su u jednom dijelu svojim zahtjevima i modificirale gabarite mosta. Hrvatska sa svoje strane, osim stvarnog Pelješkog, treba, politički rečeno, nastaviti održavati stare i graditi nove mostove prema Bosni i Hercegovini jer smo itekako upućeni jedni na druge.

  • Koliko slovenska blokada hrvatskog puta u OECD podsjeća na svojevremenu blokadu ulaska Hrvatske u EU također zbog graničnih pitanja i može li srozati odnose na tadašnju razinu te kako će mađarska blokada utjecati na rješavanje pitanja INA-e? Hrvatska predsjednica iz posjeta Budimpešti, koja je dio inicijative Tri mora, koju ona zagovara, vratila se s općenitim izjavama...

- Zbog spora s Hrvatskom ne samo o presudi nego i o radu Arbitražnog suda te ambicije da primora Zagreb na  implementaciju presude, Slovenija se ponovno vratila prokušanoj strategiji ucjene. Naime, kad god je nastojala nametnuti Hrvatskoj svoje interese, Ljubljana je koristila pravo veta na ulazak naše zemlje u multilateralne organizacije čiji je član, a u koje je htjela ući i Hrvatska. Da bi problem riješila, Hrvatska ne treba dodatno dizati tenzije nego ponuditi bilateralno rješenje Sloveniji. Koliko će ono biti alternativno rješenju iz presude Arbitražnog suda stvar je dogovora. Što se tiče mađarske blokade ulaska Hrvatske u OECD, nema nikakve sumnje da je riječ o političkom pritisku jednog režima koji umnogome proturječi vrijednostima na kojima se temelji današnja EU. Inicijativa Tri mora, osim u dijelu preklapanja s mogućom energetskom strategijom Hrvatske, predstavlja pokušaj regionalnog svrstavanja neliberalnih poredaka koji reformu EU-a vide kao konfederaciju nacionalnih država obnovljenih ingerencija, pogotovo nad sudstvom i medijima.

  • Hrvatsko izaslanstvo u Kijevu je prezentiralo model mirne reintegracije Podunavlja kao model za ukrajinski sukob. Može li i u kojem obliku taj model doista biti primijenjen u Ukrajini te koje mogu biti posljedice tih aktivnosti u odnosima s Rusijom, koja burno reagira na tu inicijativu?

- Uzgred budi rečeno, ja sam još prije nekoliko godina kao zastupnik u Europskom parlamentu i član Odbora za odnose s jugoistokom Europe počeo na relevantnim susretima zagovarati Erdutski nasuprot Daytonskog modela kao moguću inspiraciju za konsolidaciju odnosa na Kosovu. Jedan model riješio je oštre međunacionalne konflikte u okviru jedne države na inkluzivan, a u slučaju druge države na ekskluzivan način. Naravno da copy-paste metoda ne daje jednake rezultate u različitim okolnostima, ali ne treba ignorirati (ne)uspješnost pojedinog sporazuma. Što se tiče Ukrajine, trebalo je prije formalnog predlaganja rješenja uzeti u obzir puno toga što tamošnju situaciju razlikuje od Hrvatske, pa i Kosova ili Bosne i Hercegovine. Tu mislim ponajprije na komunikaciju s Rusijom, pogotovo zbog naših odnosa s Moskvom, koji u najmanju ruku već dugo stagniraju.

  • Grabar-Kitarović je na taj posjet reagirala rekavši da uoči njezina skorog posjeta Rusiji nije bila o tome obaviještena te da je trebalo informirati i Moskvu. Često se govori o "dvjema hrvatskim vanjskim politikama", pri čemu Grabar-Kitarović dio promatrača zbivanja kritizira zbog navodnog favoriziranja Washingtona na štetu interesa Bruxellesa. Postoje li doista "dvije politike", kako se Hrvatska pozicionira u tim strateškim odnosima?

- Nesuglasica, pa i konfrontacija u hrvatskoj vanjskoj politici bilo bi daleko manje da smo se na vrijeme odredili prema njezinim strateškim ciljevima u okolnostima članstva u EU-u. Ulazak u blok 2013. godine trebao je biti "game changer" i na tom području. Hrvatska zbog svoje višestruke regionalne pripadnosti (sredozemni, srednjoeuropski i balkanski parametri) mora voditi višeslojnu i dinamičnu vanjsku politiku bez predrasuda koje bi nam nametali različiti centri geopolitičke moći, čiji se interesi tradicionalno sučeljavaju na ovom prostoru. Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a, mora respektirati svoje obveze, što nikako ne isključuje i zadovoljavanje palete svojih današnjih i budućih interesa koji nisu u opreci s temeljnim vrijednostima organizacija čiji je član.

  • Kako u Bruxellesu gledaju na hrvatsko odbijanje arbitražne presude, koliko je Hrvatska uspješna u objašnjavanju svoje pozicije u odnosu na diplomatsku "ofenzivu" Slovenije te koji je politički pragmatičan mogući ishod tog spora? Prema nekim procjenama, obje zemlje imaju razloga biti podjednako (ne)zadovoljne presudom te nastavak spora smatraju inatom s obiju strana umjesto da izravnim dogovorom i Zagreb i Ljubljana dobiju više.

- Što se tiče odnosa Bruxellesa prema cijelom sporu zbog protezanja granice između Hrvatske i Slovenije, uočljiva je evolucija u stajalištima vodećih dužnosnika EU-a. Nakon istupa potpredsjednika Europske komisije Fransa Timmermansa kad je izrazio stajalište o potrebi implementacije presude Arbitražnog suda, takvo nešto nije se ponovilo, kao što nije bilo ni inzistiranja iz Bruxellesa da Zagreb promijeni svoje držanje. Dapače. U ovogodišnjem govoru o stanju unije šef Komisije [Jean-Claude] Juncker eksplicitno je podržao ulazak Hrvatske u Schengen, dok se o hrvatsko-slovenskom prijeporu uopće nije izjašnjavao, najmanje kao nečemu što ugrožava funkcioniranje EU-a. A takve probleme je taksativno itekako nabrajao. Nedavno je u Tallinnu i visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini jasno naglasila da očekuje dogovor dviju članica EU-a o problemu gdje EK nema ingerencija.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.