Peter Handke – vrlo korisni idiot za koljače iz istočne Bosne

Spomenik Peterru Handkeu sama sebi diže mržnja čiji je on bio advokat, piše autor (EPA)

Lako li je zadovoljiti našeg čovjeka. Ne moraš mu dati ni posao ni platu, svakako ne veću od 300 eura. Ne moraš brinuti da će se okrenuti protiv tebe zato što pred njegovom djecom stoji izbor – da budu robovi tvoje djece ili da idu rintati u inostranstvo. On će biti uz tebe sve dok braniš njegove takozvane nacionalne interese. Možda se pitate – a šta bi mogao biti nacionalni interes čovjeka čija četvoročlana porodica živi od 500 eura mjesečno, živi u kući pod pločom, bez krova, kući neomalterisanoj, kući u kojoj se zimi grije jedna prostorija?

Glupo pitanje, jer podrazumijeva marksistički pogled na svijet, koji kaže – prvo materijalna baza, pa duhovna nadgradnja. Naš čovjek je mudriji od toga, uzvišeniji, dublji takoreći. On nije kao zapadnjaci, ogrezli u materijalizmu i nevjeri. On zna da treba ovako – prvo ide duhovna baza, dok je materijalno tek nadgradnja. Njegovo “duhovno” je, pri tome, ekstremno neprijateljski raspoloženo prema duhu – u svakom slučaju, prema slobodnom duhu praćenom racionalnošću. Njegovo “duhovno” je smjesa nacionalizma (koji nije ljubav prema svojoj naciji, nego mržnja prema drugima) i religioznosti (koja nije ljubav prema svom bogu, nego mržnja prema djeci pogrešnih bogova).

Naš čovjek voli da mrzi – i to ti je. To je njegov ultimativni merak. A merak, kao što znamo, košta. Užitak kakav donosi mržnja novcem nije moguće kupiti. Pare brzo dođu i prođu, mržnja je ono što ostaje. Osim toga, sve što možeš platiti novcem, jeftino je. Mržnja je najskuplja, jer je najvrjednija – mržnja se plaća krvlju. Naš ti je čovjek prijatelj od danas do sutra, ali ti je zato neprijatelj za čitav život. I dalje. On te mrzi i kad si mrtav – naročito ako te je on ubio. Sa merakom mržnje prema mrtvima ništa se ne može porediti. Čovjeka možeš zaklati samo jednom, ali mu zato po grobu možeš mokriti dovijeka.

Sadističko iživljavanje nad mrtvima

Ako iko to zna, to su ljudi koji su predložili da se Peteru Handkeu podigne spomenik u Srebrenici. Češkaju se oni, dakako, po Handkeovoj literaturi. Premda je Handke oduvijek bio veliki istočnoj Bosni. Vele da je u Čajniču i Rogatici, u tamošnjim bibliotekama, evo već 20 godina nemoguće naći primjerak Straha golmana od penala. Zlobnici kažu da je tome tako zato što je tamo nemoguće naći  – biblioteku. Još pred rat je Handkeovo Nebo nad Berlinom bio najveći hit u podrinjskim videotekama, odmah nakon kompletnog Chucka Norrisa i oba nastavka Snake Eatera Lorenza Lamasa.

Onaj ko ne razumije da je jedini razlog zašto je neko naumio podići Handkeu spomenik u Srebrenici isti kao onaj zbog kojega će mu sutra Emir Kusturica podići spomenik u “Andrićgradu” (isti je to razlog zbog kojega je, uopšte, podignut “Andrićgrad”) ne razumije ništa o nama. O ovome je riječ – tamošnje su muslimane uredno pobili, no valja na njihove grobove redovno mokriti. O tome – sadističkom iživljavanju nad mrtvima kao sredstvu da u srce ubodeš žive – imala bi šta reći psihijatrija.

Paradoks je u sljedećem: za koljače iz Istočne Bosne i kulturno-akademsko-političku elitu koja je iz Beograda navodila njihovu kama-ruku, “veliki pisac i nobelovac” Handke je tek korisni, vrlo korisni idiot. Svako od njih zna da Handke piše gluposti: naravno da su klali i naravno da su klali planski. Naravno da su u Srebrenici počinili genocid. Pa to zna svaki navijač-huligan u Srbiji, svaki od ćelavih mladih ljudi čiji je broj patika veći od koeficijenta inteligencije – kako to onda ne zna nobelovac?

Kako je genocid postao pokolj

Zna to, rekosmo li, svako od onih koji su razvili transparent “Oj Pazaru, novi Vukovaru; oj Sjenice, nova Srebrenice”. Onaj ko doista misli da je Srebrenica izmišljotina zapadnih medija ne prijeti “novom Srebrenicom”, zar ne? Kako je napisao Mats Malm, šef Akademije koja je Handkeu dala Nobela, i sam brižljivo pazeći da ne pomene riječ “genocid”, Handke je “jasno je osudio pokolj u Srebrenici”. Malm se poziva na članak iz 2006. godine, objavljen u Suddeutsche Zeitungu. U njemu Handke, navodno, piše da je “pokolj u Srebrenici najgori zločin protiv čovječnosti u Evropi od Drugog svjetskog rata”. I dodaje kako je Srebrenica bila “odvratna osveta srpskih oružanih snaga”.

Šta bi, dakle, imalo pisati na Handkeovom spomeniku u Srebrenici? “Peter Handke, nobelovac koji je rekao kako je pokolj u Srebrenici najgori zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata i odvratna osveta srpskih oružanih snaga. Vječno mu hvala na tome. Zahvalni počinitelji najgoreg zločina i odvratne osvete”? Rekoh li: lako li je zadovoljiti našeg čovjeka.

Ne kažeš da je počinio genocid, nago najgori, odvratni zločin, i on te zavoli kao najrođenijeg  – spomenik ti digne. Taj spomenik, naravno, nema veze ni sa “likom”, a još manje sa “djelom” Petera Handkea. Taj spomenik, čak i njegov pomen, iritira i vrijeđa one poklane u Podrinju. Spomenik je tek način da raniš one koje nisi uspio pobiti. Spomenik Handkeu sama sebi diže mržnja čiji je on bio advokat. To je sve.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera