Pawlikowski za AJB: Pitao sam Karadžića o vezi opsade Sarajeva i cara Lazara

Sarajevo Film Festival ove godine otvoren je filmom „Hladni rat“ poljskog režisera Pawela Pawlikowskog. Režiser koji je nagrađivan Oskarom i Zlatnom palmom, između ostalog 1992. snimio je film „Srpska epika“, u kojem je glavni sagovornik bio haški osuđenik Radovan Karadžić.

Sa Pawlikowskim je razgovarao novinar Al Jazeere Tarik Durmišević.

  • Gospodine Pawlikowski, želim početi sa bliskom prošlošću. Uloga protagonista filma „Hladni rat“ zasnovana je, manje ili više, na liku Vaših roditelja. Šta vas je navelo na to i koliko je to izazovno bilo?

Prije svega, nisu zasnovani, više je priča inspirisana njihovom, ali se i veoma razlikuje. Njihova priča je bila početna tačka. Moji roditelji su bili komplikovan par, koji je bio zajedno, razdvajao se… Imali su više od 40 godina avantura. U njihov odnos bila je uključena i politika, mijenjali su zemlje, vjenčavali se s drugim ljudima, vraćali se jedno drugom. Takva priča je dugo bila u mojoj glavi. Svojevrsna misterija kako je, zaboga, taj par ikad funkcionisao. Kako su uspjeli ostati zajedno 40 godina, istovremeno stalno raskidati, mijenjati zemlje, seliti se?

To je početna pozicija. Likovi u mom filmu nose imena mojih roditelja, kao svojevrsni omaž njima, ali se dosta razlikuju. Povezani su muzikom. Moj otac je bio doktor, a majka balerina. Želio sam drugačiji par, par čija se priča ne proteže na 40 godina, već je zgusnutija. Želio sam par kojeg je povezala muzika. Muzika je važan element u ovom filmu. Svaki film je izazovan. Kako ispričati priču bez da iskrivite stvari ili budete očigledni?

To je bio veoma izazovan zadatak. Smatrao sam da je takav par rijedak i ekscentričan, ali se desilo da su se mnogi ljudi prepoznali u tim avanturama. Prikazao sam film na mnogo mjesta, prikazuje se i u Poljskoj i nevjerovatno je koliko se ljudi identifikovalo s pričom.

  • Vratili ste se u Poljsku da snimite film „Ida“ i tamo ste ostali. Zašto, kakva je situacija u Poljskoj danas?

Vratio sam se jer sam završio određenu fazu u životu. Odgojio sam dvoje djece u Britaniji, tako da sam jedan period morao biti tamo. Onda sam se našao na ničijoj zemlji. Nisam imao ideja za filmove u Engleskoj. Emotivno sam mnogo povezaniji s Poljskom.

O filmu „Ida“ sam dugo razmišljao, kao i o „Hladnom ratu“. Znao sam da želim stvarati filmove u Poljskoj. Otišao sam u Poljsku da pripremim „Idu“ i osjećao sam se kao kod kuće. Sve mi je bilo veoma poznato. Kada pripremate film mnogo putujete, tražite lokacije. Vratile su mi se različite uspomene. Završio sam živeći u Varšavi, na istom mjestu gdje sam odrastao, 50 metara od mjesta gdje sam se rodio. Osjećao sam se prirodno i normalno. Sviđa mi se kad sam tamo. Varšava je grad dobar za život.

Zemlja je komplikovana, ali dovoljno koherentna da mi da odgovarajuće mjesto za rad. S druge strane, ne bih znao šta raditi u Londonu. To je veliki „multi-sve“. Poljska je dobro okruženje za snimanje filmova. Na stranu politika, prolazimo kroz čudan period, ali to nije slučaj samo u Poljskoj. Vidjet ćemo šta će biti za nekoliko godina. Nije sjajno, ali još možemo stvarati filmove, predstave, demonstrirati na ulicama. Moramo to raditi kako to pravo ne bi nestalo. Autoritarne tendencije vlade stimulišu ljude da pišu, stvaraju filmove.

Postoji jedan kreativni talas koji bi nažalost mogao završiti, ali trenutno je tu. Čitav svijet prolazi kroz čudnu zbrku i period u kojem su umjetnost, kultura, mašta i mogućnost da se prikaže kompleksnost gurnuti u stranu. Sve je simplificirano i banalizirano. Masama se uspješno prodaju idiotski narativi. Nadam se da će to proći, ali Poljska nije jedina zemlja u kojoj se to dešava.

  • Želim razgovarati sa Vama o dokumentarnom filmu koji ste napravili 1992. godine, „Srpska epika“. Koja je ideja tog filma?

Nije bila jedna ideja. Htio sam shvatiti šta se dešava ovdje, ali ne na novinarski način, kroz svakodnevno izvještavanje. Htio sam izmaknuti se korak unazad i vidjeti šta se dešava u glavama ljudi koji to čine. Od ranije sam bio upoznat sa srpskom usmenom epikom. Shvatio sam da je ideja Srbije i nacionalnosti veoma povezana s ovim narativima koji pojednostavljuju realnost i čini je mitološkom umjesto historiografskom.

Mislio sam da bi ove usmene epske pjesme mogle biti ključ rješenja. Pročitao sam negdje da [Radovan] Karadžić dolazi iz porodice usmenih epskih pjesnika iz Crne Gore. Došao sam i pokušao povezati tu kulturu usmene epike s nacionalističkom mitologijom. Nisam mislio samo na Srbe, to je raširena pojava, posebno na Balkanu, ali i u Poljskoj. Postoje tendencije da se svijet reducira na mitološki narativ. Pomoglo mi je i da se približim stvarnosti rata, bez da snimam slike koje vas preplave. Mediji su već bili puni slika borbi, žrtava. Moćne i neophodne slike, ali nisu mnogo objašnjavale.

Želio sam se izmaknuti, pogledati stvari iz drugog ugla i pokazati jedan nevjerovatan prizor opsade modernog grada od strane ljudi koji svijet vide drugačije. Rat je u jednom smislu bio sukob provincije i grada, između određenog tipa civilizacije i jedne starije civilizacije. Epika mi je pomogla kao i slike opsade, koje su bile jedinstvene. S obzirom na to da sam pravio čudan film o epici, nisam bio ratni reporter, dobio sam pristup prizorima kojima ratni reporteri nisu mogli prići. Jednostavna je odluka. Ovo vidim, ne pozicioniram ništa.

  • Kako, kao filmski stvaralac, pristupiti ratnom zločincu? Drugim riječima, kada kao umjetnik pravite film vezan za ratne zločine ili ratnog zločinca, koliko tu postoji umjetničke slobode? Kako pozicionirate žrtvu, ne samo u filmu „Srpska epika“ nego inače?

Film nije bio o jednoj osobi, već o širem fenomenu. Imao sam stalni osećaj nelagode – rat je trajao, a ja sam objektiv okretao u drugu stranu. Rekao sam Karadžiću: „Ne slažem se s Vašim stavovima, ali recite mi šta mislite, o čemu se ovdje radi? Kako su car Lazar i Kosovska bitka relevantani za opsadu Sarajeva?“ i dozvolio mu da priča.

Dođete do nekih stvari kada ne napadate političare. Ako ih napadnete, oni će negirati. Dozvolite mu da priča o stvarima koje naizgled nisu povezane sa svakodnevnom politikom i dobijete nešto zanimljivo. Nisam se pozicionirao, samo se osjećao nelagodno snimajući nešto apstraktno dok su se dešavala ubistva.

  • Jeste li u to vrijeme bili svjesni razmjera ubistava, masovnih zatvaranja?

Znao sam za Bijeljinu i neke momente etničkog čišćenja. To je bilo mnogo prije Srebrenice. Znao sam. Novinari su pričali stalno o tome, BBC, Channel 4. Tada sam živio u Engleskoj. Vijesti su bile pune izvještaja o ubistvima i srpskim djelima. Nisam imao namjeru reći da oni to nisu činili, samo sam htio snimiti nešto drugo.

  • Dobitnik ste Oskara i Zlatne palme. To su krunski dragulji filmskog stvaralaštva, pretpostavljam kako iza toga stoji mnogo teškog rada i odricanja. Kada Vam uruče Oskara, kakav je to osjećaj? Je li „Da, ovo je to“ ili je više kao „Zar je ovo to“?

Nikad nisam bio okrenut Oskaru. Nisam pravio filmove koji su usmjereni ka Oskaru. Ali kad se priključite kampanji, nakon što budete nominovani, morate davati intervjue, otići u Los Angeles, napetost raste. Onda upoznate svoje rivale koji su u tom trenutku bili odlični filmski stvaraoci. Svidio mi se Zvyagintsev i čovjek koji je napravio “Divlje priče” i “Timbuktu”. Dobri su filmovi bili te godine. Stvorite svojevrsno bratstvo, jer ste svi stranci u Americi.

Budimo iskreni, Amerikance baš briga za Oskara za najbolji strani film, njih zanimaju njihove stvari. Odlično je kad ga dobijete, jer je to takmičenje. Onda shvatite jednu stvar, a to je reakcija ljudi. Amerikanci vole uspjeh i kad držite Oskar u ruci i pogledate okolo svi sijaju kao da ste sletjeli s Mjeseca. To je očigledno čarobna situacija.

Ali, iskreno, nikad prije nisam gledao ceremoniju dodjele Oskara, nije me zanimalo ko je pobjednik. Sad sam zainteresovaniji, jer sam bio dio toga. Posebno jer je Oskar za najbolji strani film postao vezna i za umjetnost, ne samo za instinktivne ljudske vrijednosti. To je bilo sjajno.

Bilo je sjajno i u Cannesu. Pomaže i to kad se takmičite s filmovima koje poštujete. „Moj film je bio u konkurenciji s ovima i pobijedio je, to je sjajno“.

Izvor: Al Jazeera