Pavličić: Vukovaru pomoći ili ga ostaviti na miru

Akademik Pavao Pavličić hrvatski je književnik, književni teoretičar, prevoditelj i scenarist, rođeni Vukovarac, koji je nakon završene gimnazije preselio na zagrebačku adresu, ali je duboko ostao vezan uz svoj rodni grad te sa distance, ali ne manje budno, već desetljećima prati i proživljava sudbinu svoga rodnog rada.

Pavličić je jedan od najčitanijih suvremenih hrvatskih pisaca, istaknut posebno po nizu kriminalističkih romana za djecu i odrasle, ali i scenarijima – spomenimo samo onaj za remek-djelo hrvatskog filma Ritam zločina, redatelja Zorana Tadića – a ove je jeseni otišao u mirovinu s mjesta redovnog profesora Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Pavao Pavličić za Al Jazeeru komentira opću situaciju, probleme, ulogu i percepciju Vukovara u hrvatskom društvu 25 godina nakon pada grada i gotovo 19 godina nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

• Kao rođeni Vukovarac, kroz dubok odnos iz Zagreba pratite događanja u svome rodnom gradu – od prijeratnih vremena, preko rata, okupacije i današnje svakodnevice i problema… Kako Vam danas izgleda Vukovar?

– To se gotovo ne može uspoređivati jer je to sada živi grad, a u ono doba je bio ruševina. Naravno da je sve drugačije. Jedna stvar je materijalni dio – velik je broj kuća obnovljen, infrastuktura – a drugo pitanje je što je s ljudima. Mislim da tu postoje neki kratkoročni i dugoročni procesi. U kratkoročne procese pripada materijalna obnova, a u dugoročne pripadaju odnosi među ljudima, a to ne ide baš tako lako i za to treba vremena.

• Koji su najveći problemi u tim procesima?

– Najveći je u tome što je Vukovar simbolično mjesto. On je nekada bio samo jedan običan grad srednje veličine, sad je nešto manji nego je bio prije, ali simboličan. To stvara velike probleme. S jedne strane, sve što se u Vukovaru uradi je simbolično – kad se asfaltira neka ulica, onda se vraćaju sjećanja što se u toj ulici dogodilo za vrijeme, tko je tu živio, tko nije, kakve su stvari bile… S druge strane, Vukovar je simboličan i kao cjelina i Vukovarci u tom simbolu moraju živjeti. A simbol naravno nije samo njihov, on je svačiji. I onda se događa to da ljudi koji su izvan Vukovara pokušavaju iskoristiti taj grad za svoje svrhe, političke naravno, kakve druge. I otuda ovo što Vukovarci stalno govore, ali ih nitko ne sluša, da se svi Vukovara sjete samo jedanput godišnje, onda kad trebaju od njega nešto da dobiju. A onda kad mu treba nešto dati – a to je ostatak godine – onda ga zaborave. To je vjerojatno najveći problem.

‘Nevidljiva’ uloga vukovarskog muzeja

Kultura je, kaže Pavličić, u Vukovaru i za Vukovar puno učinila na, kako kaže, gotovo nevidljiv način, kroz aktivnosti Gradskog muzeja Vukovar, koji je osnovan u Zagrebu u progonstvu na čeku s današnjom ravnateljicom te ustanove Ružom Marić.

“Taj muzej je skupljao apsolutno sve što je mogao naći u Vukovaru u ona vremena kada je Vukovar bio u okupaciji. Kad se vratio u grad, onda je postao žarište, nekoliko godina je upravo muzej bio žarište ne samo kulturnog života, nego općenito društvenog života u Vukovaru. Tu je kultura, na taj neki praktični način, odigrala važnu ulogu. A sad što će s Vukovarom biti u umjetnosti, hoće li se napraviti nešto veliko u vezi s njime ili neće, to je teško prognozirati. To, uostalom, ovisi i o tako nekim zagonetnim pojavama kao što je inspiracija, talent i slične stvari”.

• Znači li to da on predstavlja neku mitsku kategoriju u hrvatskom društvu i da se to društvo odnosi prema njemu više simbolički, a ne kao gradu sa specifičnom prošlošću, sudbinom i potrebama, iako ga se ponekad doživljava i drugačije – za vrijeme napetosti zbog dvojezičnih ploča, primjerice, neki su govorili da je postao grad-slučaj?

– Što se toga tiče ovoga mitskoga, tu se radi naprosto radi o jednom normalnom odnosu prema povijesti. Ne vidim tu nikakvu mitologizaciju – moramo poštovati svoju povijest, moramo adekvatno obilježavati događaje iz te povijesti, moramo dati ocjenu tih zbivanja itd. A po čemu bi Vukovar bio grad-slučaj, ja ne vidim. Meni se ne čini da je on slučaj – njega slučajem čine ne Vukovarci, ne ono što se u Vukovaru događa, nego političari izvana koji ga nastoje instrumentalizirati za svoje ciljeve. Dakle, izvlače uvijek kad njima to zatreba, a ne kad njemu to zatreba.

• U vrijeme spomenutih napetosti zbog postavljanja dvojezičnih ploča, povodom toga ste u jednom istupu rekli da u našoj politici vlada povjerenje u silu. Možete li malo pojasniti što ste time željeli reći?

– Sjetite se kako je to sve skupa išlo – umjesto da se ode u Vukovar pa da se razgovara sa svima zainteresiranima – i kad je riječ o nacionalnih zajednicama i društvenim grupama i braniteljima. Da su svi sjeli za stol, siguran sam da bi se našlo nekakvo rješenje. No, nije se ništa od toga učinilo, nego je poslan dekret iz Zagreba – nasilan, naredbodavan, uvredljiv – da se stvari moraju učiniti tako i tako. I naravno da su se ljudi tamo pobunili. Treba ih razumijeti, oni na ulicama dan-danas susreću one koji su bili njihovi čuvari u logoru i naravno da oni reagiraju možda drugačije nego što bi reagirali ljudi, recimo, u Varaždinu. Tako da jednostavno u tome se ogleda to povjerenje u silu. Ali nisam siguran čak ni da je to povjerenje u silu – to je možda bilo planirano da se izazove incident, čak je i to moguće u našoj politici – što je, naravno, onda bezočna i nečovječna instrumentalizacija vukovarskog slučaja.

• Znači li to da je Vukovar kao grad-žrtva i grad-heroj i nakon gotovo 20 godina od reintegracije poligon političkih prepucavanja, a ljudi svih nacionalnosti koji tamo žive taoci te i takve politike koju opisujete?

– Ono što se meni čini, to je da su oni u razvijanju nekakvih odnosa, onoga što se život, otišli mnogo dalje nego mi ostali jer oni svaki dan, od časa kad se probude, žive tu situaciju. Ja čitam recimo Vukovarske novine pa gledam kako izgledaju rasprave na Gradskoj skupštini, o čemu razgovaraju i govore jedni zastupnici i drugi zastupnici i onda se vidi da to uopće nije jako obilježeno nacionalnom pripadnošću tih zastupnika, nego se rješavaju konkretni problemi. Tu nema natezanja, nego ljudi pokušavaju riješiti ono što ih muči. I oni su u tom smislu otišli puno dalje u praktičnom saniranju posljedica rata. A njima politika iz Zagreba svako malo dođe pa im to pokvari, napravi nekakvo pitanje ili problem, ne poznajući situaciju na terenu i onda oni to trpe. Ja stalno govorim – lako je biti Europejac u Zagrebu, gdje nije problem uvažiti sve političke korektnosti i sve druge stvari koje su danas u optjecaju. Treba to biti tamo. A oni to i jesu, Vukovarci jesu.

‘Možda je sada vrijeme za roman’

Kako je umjetnost, između ostaloga, neka vrsta ‘ogledala’ sveukupnih procesa u društvu, na pitanje zbog čega nema više kvalitetnih književnih, filmskih i drugih djela na temu ratnog Vukovara i njegovog života nakon mirne reintegracije te radi li se o manifestaciji neke vrste ‘nečiste savjesti’ društva koje možda ne uspijeva uspostaviti realan odnos prema Vukovaru i njegovoj situaciji, Pavličić baglašava da može govoriti samo u svoje ime, nikako u ime drugih autora.

“Ja recimo nisam nikada pisao o ratnom Vukovaru jednostavno zato što sam smatrao da to nije moja tema, zato što to pripada ljudima koji su to proživjeli. Isto kao što imamo ovo što smo govorili – dođu političari pa iskoriste taj datum i nikom ništa – tako nešto bih vjerojatno i ja uradio da sam išao pisati ratni roman dok je to sve bilo svježe. Sad je već prošlo dovoljno vremena pa bi se možda čak i od mene i od ljudi moje generacije moglom očekivati da takav roman napišu”.

• Kakav je tretman Vukovara u kulturi, medijima, književnosti, filmu i sl. i, u skladu s tim, odgovornost u obradi tema vezanih za njegove trenutke od pada grada pa sve do danas – tematiziraju li se stvarni problemi ili se i tu ogleda taj doživljavaj Vukovara ‘iz Zagreba’, odnosno neke druge hrvatske sredine, bez stvarnog razumijevanja situacije?

– Najčešće je upravo to slučaj. Nije vjerojatno nimalo neočekivano to što je najbolja knjiga koja je o ratu napisana, po mome dubokom uvjerenju, knjiga Alenke Mirković Glasom protiv topova. To je žena koja je proživjela sve i osjetila na vlastitoj osobi i svjedočila kao osoba, kao pojedinac. Dakle, ne u ime nikakve grupe, ne u ime nacije, ovoga ili onoga, nego je svjedočila kao pojedinac i to je ostalo najautentičnije svjedočanstvo. Inače se Vukovar u umjetnosti pojavljuje tu i tamo, s vremena na vrijeme. To dobro zvuči kada u romanu imate nekog sporednog junaka za kojeg se kaže onda da je išao braniti Vukovar, tamo poginuo ili završio u logoru, ili nešto slično. Ali najčešće je to samo, ovo što kažete, na razini simbola, na razini toga da se čitatelja probudi, da neka asocijacija prizove to vrijeme. Inače, što se tiče kulture, ja mislim da se i ne može puno toga uraditi. Mogao bi se možda napisati dobar roman, snimiti dobar film na temu Vukovara, ali to se još nije dogodilo.

• Što se može i treba učiniti da Vukovar prestane biti samo grad-heroj, grad-žrtva, ili po nekima i ponekad grad-žrtva, što društvo u cjelini i njegovi stanovnici mogu učiniti da to bude usmjeren prema budućnosti grad i grad  simbol suživota i pomirenja?

– On to nezaustavljivo postaje, samo ne treba ga zlorabiti, ne treba ga iskorištavati. Stalno govorim da Vukovaru treba politika kojoj će biti važan Vukovar, a ne politika sama – dakle, ne da se on iskorištava za nešto, nego da se tim ljudima doista pomogne. A pomoći im se može tako da ih se pita što im je problem, a ne da se iz Zagreba nešto zaključi, odluči itd., pa se onda to njima pokušava nametnuti. To je jedini put, jedini način. Ali u tome je kao i, ne znam, u nekim kemijskim procesima – vrijeme jako važno, vrijeme čini svoje. Mislim da je sada bolje nego što je bilo prije i da će u budućnosti biti još bolje.

• Čini se da želite reći kako Vukovar sebe percipira potpuno drugačije nego što ga percipira ostatak Hrvatske i pokušava upravo prema naprijed, a ostatak zemlje, točnije Zagreb, ga u tome sputava?

– Ne ostatak Hrvatske, ne bih to tako rekao zato što ljudi iz ostatka Hrvatske dolaze u Vukovar, imaju prema njemu jedan lijepi odnos. Mislim baš na političare u Zagrebu, nipošto ostatak Hrvatske. Zagrebački političari su ti. Što god u Vukovaru ne valja, proizveli su oni.

• Znači poruka bi mogla biti otprilike – pomognite Vukovaru doista ili ga ostavite na miru?

– Da, tako nekako.

Izvor: Al Jazeera