Pasoš Srbije – dokument u rangu partijske članske karte

Bivša premijerka Tajlanda Yingluck Shinawatra je u svojoj državi osuđena na pet godina zatvora zbog korupcije (EPA)

“Ja, Yingluck Shinawatra, priznajem Republiku Srbiju za svoju državu i sa zahvalnošću prihvatam državljanstvo koje mi Republika Srbija dodeljuje, ne odričući se državljanstva Tajlanda, koje mi rođenjem pripada…”

Ovako bi, možda, mogla da zvuči izjava nekadašnje tajlandske premijerke koja je, rešenjem Vlade Srbije broj 204-6539/2019 od 27. juna 2019. godine postala naturalizovana državljanka Srbije.

Takva izjava o prihvatanju Srbije za svoju državu bi, ako je sve po propisu, formalno morala da bude deo procedure naturalizacije. Tako bar propisuje član 24. Zakona o državljanstvu Republike Srbije (“Pismena izjava kojom se priznaje Republika Srbija za svoju državu predaje se zajedno sa zahtevom za prijem u državljanstvo Republike Srbije ministarstvu nadležnom za unutrašnje poslove ili nadležnom diplomatskom ili konzularnom predstavništvu Republike Srbije, na način predviđen ovim zakonom”).

Prethodno, član 19. određuje da “u državljanstvo Republike Srbije može biti primljen i stranac čiji bi prijem u državljanstvo Republike Srbije predstavljao interes za Republiku Srbiju”.

O prijemu Shinawatre u državljanstvo Srbije, međutim, ne znamo skoro ništa osim tog rešenja, a i ono je – čim su ga domaći i svetski mediji pomenuli – uklonjeno iz internet vidokruga sa Vladinog sajta, premda je objavljeno u Službenom glasniku Srbije.

U nekim drugim okolnostima nacija bi, verovatno, bila ponosna što deli državljanstvo sa uglednom i naočitom državnicom višemilionske zemlje, no – ima tu jedna nevolja. Na Shinawatrinu reputaciju stavljen je dodatni pečat – presuda za korupciju u državnom programu subvencija za proizvodnju pirinča, petogodišni zatvor na koji je osuđena i poternica kojom je Tajland traži da u domovini odsluži izrečenu kaznu.

‘Pasoš nije neka svetinja’

A predsednik Srbije Aleksandar Vučić je, na pitanje da objasni šta je sve državni interes u dodeljivanju pasoša strancima, rekao kako ne može da govori o konkretnim slučajevima, ali je dao do znanja kako se on zalaže za potpunu liberalizaciju u izdavanju pasoša Srbije. Da, ocenio je još i da “pasoš nije neka svetinja”.

“Ne vidim da je to za nas bilo kakav problem, posebno ako je Vlada mogla da vidi ma kakvu ekonomsku ili bilo koju drugu korist za našu zemlju”, rekao je Vučić i sugerisao kako je “dobro dovoditi ljude u zemlju, jer je Srbija izgubila mnogo ljudi zbog siromaštva”.

Da, zbilja, prema podacima Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS), Srbiju je od 2000. godine napustilo najmanje 650.000 ljudi, najviše mladih između 15 i 24 godine. No, razlozi njihovog odlaska sad nisu deo ove priče.

A kad je ono malo neugaslog i preživelog istraživačkog novinarstva u Srbiji pokušalo da sazna na koji konkretan državni interes su mislili šef države i “kakvu ekonomsku ili bilo koju drugu korist za našu zemlju” je videla Vlada premijerke Ane Brnabić – spustila se uobičajena zavesa ćutanja i izostalih odgovora.

Javnosti je ponuđen muk države pa se i dalje ne zna šta je (po članu 24. Zakona) pisalo u zahtevu za prijem u državljanstvo Srbije ministarstvu nadležnom za unutrašnje poslove ili nadležnom diplomatskom ili konzularnom predstavništvu Srbije, gde god u svetu. 

Ne zna se ni kako su glasili predlog i obrazloženje “nadležnog ministarstva” o prijemu Shinawatre u državljanstvo na osnovu kojeg je odlučivala Vlada donoseći rešenje 27. juna 2019.

Ostalo je tako bez odgovora da li je gospođa Shinawatra lično predala molbu za prijem u državljanstvo i izjavu o prihvatanju države Srbije ili je to učinio – kad i gde – neki opunomoćenik u njeno ime. E, da – i ko je, da li je, kad i gde izdao to jest predao pasoš Shinawatri?

I tako, pitanje za pitanjem, sve do banalnosti – gde su je fotografilisali za biometrijski pasoš, s obzirom da je netragom nestala, izbegavajući izvršenje presude i petogodišnji boravak iza rešetaka.

Državljanstvo, korupcija, brat i sestra

Ostalo je još da se razjasni kako će u slučaju gospođe Shinawatra biti primenjen član 25. Zakona o državljanstvu Republike Srbije, koji određuje da se državljanstvo prijemom “stiče danom dostavljanja rešenja o prijemu u državljanstvo Republike Srbije”, jer zasad nema saznanja da ga je Shinawatra primila.

Ukoliko je, pak, “za sticanje državljanstva Republike Srbije prijemom uslov samo davanje izjave o priznavanju Republike Srbije za svoju državu”, onda se “državljanstvo Republike Srbije stiče danom davanja izjave”. U Srbiji se, dakle, još ne zna da li Shinawatrina izjava uopšte postoji.

Ovoj priči malo širi karakter daje činjenica da je njen brat, Taksin Shinawatra – takođe bivši premijer Tajlanda i takođe osuđen za korupciju – “udomljen” na ovim prostorima. Taksin je, naime, već desetak godina počasni državljanin Crne Gore.

Taksin Shinawatra je izbegao zatvorsku kaznu na Tajlandu “svojevoljnim izgnanstvom”, a svetskoj javnosti poznat je i kao bivši vlasnik engleskog fudbalskog kluba Mančester Siti, kojeg je prodao 2008. godine, šeiku iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Mansuru bin Zayed el Nahjanu.

Upravo u toj vezi, prema tvrdnjama beogradskog Nedeljnika, mogao bi se tražiti razlog kako su Shinawatre – Taksin i njegova sestra, dobili državljanstva Crne Gore i Srbije.

Naime, veza prinčevske porodice Bin Zayed, a naročito prestolonaslednika Abu Dabija, Muhameda bin Zayeda, rođenog brata vlasnika Mančester Sitija, sežu do dve vodeće političke figure u Crnoj Gori i Srbiji – do predsednika Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića. Upravo Vučić ne propušta priliku da u javnosti istakne svoju ličnu bliskost sa Muhamedom Bin Zayedomaal Nahjanom.

Netransparentne procedure

Sve u svemu, ova priča se – odakle god je započnete – svodi na zaključak da državljanstvo ili, pak, prijem u državljanstvo po molbi, odnosno na predlog nekog ministarstva, očito spada u – malo je reći – netransparentne procedure.

A te se procedure objašnjavaju “diskrecionim karakterom” odluka kojima pribegavaju države davaoci državljanstva, čak i ako se pasoš daje u ruke takozvanim kontroverznim biznismenima i političarima očito sumnjivog morala.

U proceduralno-pravnoj baruštini ovdašnjih država – raspadom bivše Jugoslavije zbirno nazvanih “regijom” – pravo građanstva i pripadajuća prava stiču se ili dodeljuju kao po “slobodnom sudijskom uverenju”. Drugim rečima, odluka se opravdava autoritetom institucije, a ne činjenicama, zdravorazumskim razlozima i eksplicitnim zakonskim utemeljenjem.  

Tako je, podsetimo se, ostala nepoznanica i kako je u novembru 2018. godine, bivši makedonski premijer Nikola Gruevski, izbegavajući zatvorsku kaznu – gle slučajnosti, zbog korupcije – tajnovito prešao put od Makedonije preko Albanije Crne Gore i Srbije do Mađarske, gde je zatražio – politički azil. A kako je, bez pasoša, stigao do Mađarske – e, to nisu uverljivo objasnile ni Albanija, ni Crna Gora ni Srbija. Samo su Mađari zvanično potvrdili da im je Gruevski stigao u goste. I u tom slučaju međunarodna poternica ostala je da visi u vazduhu.

Čak je i Evropska unija, koja drži do pravnih standarda, propisa i inih regula, uz blago gunđanje ignorisala činjenicu da je Mađarska, kao članica Unije, kasnije Gruevskom dala azil.

No, vratimo se u Srbiju, državu koja je – po standardima, a naročito faktički – još podaleko od EU. Vratimo se, zapravo, izjavi šefa države Aleksandra Vučića da “pasoš nije neka svetinja”.

Ako je tome tako, onda smo svedoci besprizornog bagatelisanja, kada se institucija države tretira bezmalo kao privatna prćija. Tim činom je dokument Srbije sveden na rang članske karte vladajuće Srpske napredne stranke, koja je vođenje državnih poslova poistovetila s logikom upravljanja dobrovoljnim vatrogasnim društvom, gde se novi primaju aklamacijom ili se, pak, odluke “tamo gde treba” donose u njihovo ime.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera