Oglasi

Pandžo: Naš priručnik za nastavnike islamske vjeronauke, koristi se i u Evropi

Mirovna aktivistica Amra Pandžo govori o naporima za pomirenje i uspostavljanje boljih odnosa u Bosni i Hercegovini.
'Ja jako vjerujem u mladost ove zemlje i znam da će oni umjeti bolje graditi budućnost', kazala je PandžoUstupljeno Al Jazeeri

Razgovarala: Naida Kurdija

Amra Pandžo je mirovna aktivistica već gotovo dvadeset godina. Motivaciju za svoje mirovno djelovanje pronalazi u vjeri. U tom dugom periodu radila je sa velikim brojem ljudi u regiji na prevazilaženju posljedica rata, pomirenju, transformaciji konflikata i mirovnom obrazovanju.

Odmah nakon rata je bila idejni tvorac prve mreže nevladinih organizacija koja se prostirala na obje strane međuentitetske linije u Bosni i Hercegovini i bila među prvima koji su je prešli.

U anketi TPO Fondacije proglašena je za jednu od jedanaest žena u Bosni i Hercegovini koje su gradile mir. Uredila je Priručnik za nastavnice i nastavnike islamske vjeronauke o mirovnoj dimenziji islama i koautorica je knjige Put mira, koja je objavljena 2016. godine. Članica je organizacionog tima pokreta Vjernici za mir i Upravnog odbora Međureligijskog hora Pontanima. Radi u Američkom kutku Biblioteke Sarajevo i vodi Udruženje za dijalog u porodici i društvu Mali koraci.

  • Vi ste mirovna aktivistica. Kakvo je to, zapravo, zanimanje?

- Mirovni aktivizam je za mene poziv. Dakle, on jeste i zanimanje, može da bude i profesija, ali je prije svega unutrašnji poziv da se pojedinac/ka bavi izgradnjom mira. Peacebuilding (izgradnja mira) je skup aktivnosti, bilo da su one znanstvenog ili aktivističkog tipa, koje imaju za cilj poboljšanje sigurnosti ljudi, prevenciju sukoba, zalaganje za mirnije, pravednije i humanije okruženje. Mirovni aktivizam postoji i u mjestima u kojima desecima godina nije bilo ratnih sukoba, jer i tamo postoje nepravde, diskriminacije, nasilje. Na našem području je svakako vezano za oporavak, ozdravljenje i pomirenje u postratnoj BiH. Važan termin za izgradnju mira je nasilje, jer tamo gdje ima nasilja, nema mira. Zato je zalaganje za kulturu mira, nenasilja, vježbanje da postanemo akteri takvog mirovnog okruženja, zapravo zadatak mirovnog aktivizma.

  • Uredili ste Priručnik za nastavnice i nastavnike islamske vjeronauke o mirovnoj dimenziji islama. Kako je došlo do ideje za nastankom takvog priručnika, šta je bila Vaša motivacija? Šta je u njemu sadržano i kako je prihvaćen?

- Priručnik za nastavnice i nastavnike islamske vjeronauke je nastao 2009. godine. Bilo je to vrijeme kada je javno mnijenje bilo duboko podijeljeno na one koji su bili za vjeronauku u javnim školama i one koji su bili protiv.

Kao mirovna aktivistica, razumjela sam strah da će vjeronauka donijeti podijeljenost i moguću netrpeljivost prema drugom i drugačijem. Također sam razumjela da su vjernici htjeli društvo "opismeniti" po pitanju religije, nakon perioda u kome je takvo što bilo zabranjeno. Pronašla sam rješenje u kreiranju edukacije za vjeroučitelje koja se bazira na islamskoj teologiji, a govori o Drugom kao svom, bliskom, dijelom sebe samog. Napravila sam vježbe, sa timom stručnjaka u oblasti izgradnje mira, koje su se temeljile na Kur'anu i islamskom učenju, a koje su drugog uključivale, poštivale, prizivale. Ovu knjigu je dobilo više od 1.200 vjeroučitelja širom BiH. U isto vrijeme je išla i mirovna edukacija. Priručnik je preveden i na engleski jezik, prodaje se na Amazonu i koriste ga mnogi vjeroučitelji u Austriji i Njemačkoj. Upravo smo u pregovorima da stigne i do Velike Britanije.

  • Vi nemate zvanične kvalifikacije iz područja islamske teologije, ali ste urednica tog priručnika. Šta ste vi konkretno pisali i ko su ostali autori?

- Autori tekstova u Priručniku su islamski teolozi, kao naprimjer prof.dr. Rešid Hafizović, čak je i tekst Valerijana Žuje koji nije teolog tu, pa tekstovi i stranih teologa. Ja sam pisala vježbe koje radim na treninzima i koje sam preporučila da se rade na časovima. Vjeroučitelji su prihvatili Priručnik sa radošću i zanimanjem, svjesni da ciljevi njihove nastave nisu samo teološki nego i odgojni. A posebno kada se to tiče odgoja za mir.

Mirovno obrazovanje je, nažalost, u našoj zemlji do prije dvije godine bilo neformalno. Ja sam ga tako i sticala pa povezivala sa svojim magistarskim radom u oblasti socijalnog rada (rad u grupi, i sl.). Vjeroučitelji su kroz Priručnik naučili kako raditi sa djecom na razvijanju vještina potrebnih za mir (rješavanje konflikta, postizanje konsenzusa, procesi pomirenja i td.). Uglavnom su bivali svjesni da su to ciljevi koji su bitni za odgoj muslimana. Nikada niko od njih nije posumnjao u moju kompetenciju. Mnogi me često zovu da održim časove u njihovim razredima. Posebno zovu kada žele raditi časove o drugim i drugačijim, kako bi se u religijski identitet uključivala i sposobnost za dijalog, uključivost i mir.

  • Društvo Mali koraci organiziralo je međuvjerski susret o temi „radost življenja“ u kojem su učestvovali vjernici - muslimani, kršćani i drugi.  Zašto je taj susret bitan u dijelu izgradnje zdravog suživota?

- Već gotovo dvije godine, jednom mjesečno, Mali koraci okupljaju vjernike/ce različitih vjera, ali i one koji vole razgovarati na teme koje su im zanimljive, a nisu nužno vjerujući. Ponekad se sastajemo u malim grupama, a ponekad pravimo javne dijaloge sa velikim brojem ljudi. Naš posljednji javni dijalog,  koji je podržala Konrad Adenauer Fondacija, okupio je više od 70 naših sugrađana. Bio je to zaista impresivan skup ljudi koji su željeli razgovarati o „mjestu drugog u našim religijama“. Inače, ciljevi ovih susreta su upoznavanje, razgovor o zajedničkim, univerzalnim principima religija, o razlikama, o ratu koji se dogodio i o načinima kako vjernici/e i religije mogu pomoći oporavku i pomirenju u našoj zemlji.

  • Da li su religija i vjera nešto što povezuje, miri, umiruje, ili svađa, razdvaja, zaraćuje? Kakav dojam se stiče?

- Iako je za svakog istinskog vjernika/cu, rekla bih, to bolno, moramo priznati da je u ime religije kroz istoriju počinjeno mnogo nasilja. Za mene je slika religija kao slika mora na kojoj se vide različiti otoci i izgledaju jako daleko jedni od drugih. Ali, kada zaronite, vidite da su na dnu svi spojeni i izlaze iz istog izvora, kao moreuz. Na našim susretima, ova se teza iznova i iznova potvrđuje. No, naša su vjerovanja različita. I to je u redu. Ali mi djelujemo zajedno, prema miru, pravdi, dobrim djelima. Zadaća svih ljudi, bilo da su vjerujući ili ne, u osnovi je ista - biti dobar prema čovjeku. Ako niste dobri prema ljudima, ne trebate nikome.

Kao što kaže jedan stari bogumilski natpis za nekog ko je bio okrenut samo Bogu, a ne ljudima: „1384. ljeta usiječe Sanko, a pisa Pavko. Bože, primi ga sebi odmah, preko reda, jer on ti cijelom dušom svojom pripada. Na ovom svijetu on sa sobom nije znal' šta bi, a da istina bude potpuna ni mi nismo znali šta bi s njim“. Po meni, ako niste od koristi čovjeku, nešto sa vašom vjerom ili vašim svjetonazorom uopće nije u redu, pa i ako nikakvu štetu ne pravite.

  • Kako u sredini koja je tako često ranjena govorom mržnje, nezadovoljstvima, traumama, raditi na miru, biti mirovni aktivista? Da li je to u BiH uzaludno?

- Najteže je čovjeku jer je „zaboravko“. Rat je bio tako skoro, a mi ga se već slabo sjećamo. U predizbornoj kampanji je bilo toliko ratnohuškačkih poruka na obje strane, da je ionako izranjavano tkivo Bosne i Hercegovine bilo dodatno „kasapljeno“. Kako neko može pominjati mogući rat na prvi dan Bajrama, kad majke još idu na gotovo svježe humke svojih sinova, male djece, beba? Je li to neznanje, loša namjera ili samo dobijanje glasača... i ozbiljno su podijelili Bosnu i Hercegovinu oko potpuno neustavnih stajališta. Pogledajte, jedni su govorili da je Republika Srpska država, a drugi da ne priznaju entitete u BiH. Oba stava su neustavna. Da ne govorim da je to tačka na kojoj se rat uspio zaustaviti.

Naravno da postoje oni koji nisu željeli entitete i naravno da postoje oni koji su željeli imati vlastitu državu umjesto entiteta bez drugih na njoj. Zar to nije jasno poslije rata? I šta sada sa tim hoćemo? Ponovo ratovati? I taj problem opet ne riješiti? Ima jedna važna stvar u izgradnji mira, a to je izdržati napetost. Moramo naučiti, svi zajedno izdržati napetost mira i krenuti u izgradnju boljitka za bh. čovjeka. Izvan ova dva isključiva stajališta. Graditi mir znači ohrabriti ljude da čine dobro, da se ne boje i da budu, ako treba građanski neposlušni, ali da ne djeluju protiv pravde i mira.

  • Radite mnogo sa mladim ljudima. Kakvo je njihovo mišljenje o ovakvim temama? 

- Upravo sam provela vikend sa grupom mladih ljudi od osamnaestak godina koji dolaze iz raznih dijelova BiH - Olovo, Sokolac, Mostar, Bosansko Grahovo, Livno ... Ne biste vjerovali kako se oni dobro druže, slažu, vole... Oni se razumiju, oni iskreno govore i ne ljute se, oni plešu zajedno i prave projekte i budućnost, mirnu budućnost na ovim prostorima. Istina je da imaju podijeljene političke stavove, kao onaj o kome sam upravo govorila. Ali o tome govore naučeno, bez ubjeđenja, vidi se trag obrazovnih sistema i medija koji su utisnuli određene stavove u njih.

Ja jako vjerujem u mladost ove zemlje i znam da će oni umjeti bolje graditi budućnost. Samo je važno da shvate da se rat zaista dogodio, da nismo mi koji smo bili mladi devedesetih bili nekakvi čudni, drugačiji, pa se to nama dogodilo. Loše stvari se ne događaju uvijek drugima. Zato je važno uvijek budno, raditi za mir.

  • Koje metode koristite u izgradnji mira i koji su ciljevi?

- Ciljevi koje prepoznajem kao važne da bi u jednom društvu gradili/održavali/dograđivali mir su: izgradnja sigurnog prostora u kome svako može slobodno i iskreno podijeliti svoje stavove, stalni proces dosezanja konsenzusa pri donošenju odluka u pokušaju da se ničiji stav ne pogazi, neprestana transformacija sukoba do kojih između različitih pojedinaca/grupa/ideologija neminovno dolazi, razvijanje svijesti o različitim percepcijama i pravo na svaku od njih, njegovanje procesa pomirenja i oprosta, nenasilje i nenasilna komunikacija. Ove ciljeve postižem različitim vježbama, jer sam mišljenja da su to vještine i da se one mogu razviti, uvježbati i istrenirati.

Uglavnom koristim iskustvene vježbe koje sam naučila u Centru za nenasilnu akciju, Randu (Adresa za nenasilno djelovanje) i od drugih učitelja u našem regionu. Primjer vježbe je da npr. ako vježbamo vještinu postizanja konsenzusa kažemo grupi učesnika na treningu da su oni navodno članovi ekspertnog tima koji treba da odluči kojih pet osobina i pet vještina treba da ima tim koji će prvi naseliti novootkrivenu planetu. Ove osobine i vještine svako prvo napiše sam za sebe. Zatim u parovima, pa četvorkama, zatim osmorkama i konačno čitava grupa treba imati konsenzus oko tih osobina i vještina. Proces postizanja konsenzusa se učesnicima objasni sa aspekta nenasilja: niti oni trebaju "ušutkati" nečiju ideju, niti trebaju potisnuti ono što je njihov stav. Stalni balans između potreba drugog i vlastitih potreba je proces izgradnje mira.

  • Upravo je objavljena Vaša knjiga Put mira u koautorstvu sa Amelom Jakubović. O čemu se govori u knjizi?

- To je još jedan front na kome se borimo. Knjiga pokazuje da se vjera može i treba koristiti za mir, za pomirenje, za dobro. Tu je vrijedan esej Amele Jakubović o teološkim i sociološkim dokazima da je islam vjera mira. Vjerujem da je knjiga važan doprinos borbi protiv islamofobije, ona je svjedočanstvo mira u varljivom podijeljenom svijetu.

Izvor: Al Jazeera