Pandemija kao rat i Trump kao ‘glavni doktor’

Nekoliko sedmica nakon izbijanja epidemije korona virusa u Wuhanu, kineski lider Xi Jinping se zavjetovao, s tipičnim komunističkih hvalisanjem, da će pobijediti u “ratu naroda” protiv nove prijetnje. Mjesec kasnije zapadnjački lideri su se počeli referirati na pandemiju kao na rat, počevši s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i britanskim premijerom Borisom Johnsonom, a slijedio ih je američki predsjednik Donald Trump, koji su se hvalili ovom novom velikom titulom “ratnog predsjednika”, koji se bori protiv “nevidljivog prijatelja”.

Metafora rata ima dugu historiju retoričke upotrebe: rat protiv žena, rat protiv nauke, rat protiv religije i rat protiv grafita, a tu su i kulturološki ratovi i ratovi ideja. Ali, upravo je upotreba metafore rata od vlada, posebno američke, kreirala mnogo kontroverze, pa čak i prezira, uzimajući u obzir katastrofalne rezultate američkog rata protiv siromaštva, rata protiv raka, raznih trgovinskih ratova, kao i razornog rata protiv droga, rata protiv kriminala i, naravno, “rata protiv terorizma”. Sve ovo navodi nas da se zapitamo: Zašto se truditi? Zašto predstaviti vanredno zdravstveno stanje kao rat?

Lideri vole metaforu rata, jer im pruža nužni autoritet i legitimitet da proglase vanredno stanje, uvedu vanredne mjere i mobiliziraju resurse da postignu svoje ciljeve. Na taj način pandemija o kojoj se govori kao o ratu dozvoljava da se suzbija preko vanrednih, ali nužnih mjera, kao što su zatvaranja biznisa i policijski sat – drastične mjere koje ne bi bile prihvatljive u mirnodopsko vrijeme. Ovo je posebno tačno kada se metafora rata upotrebljava u svjetlu defanzivnog rata, koji je po definiciji legitimni, neizbježni rat da se zaštiti svojina. Nemamo izbora; virus nas je iznenada napao. Moramo se osvetiti; moramo se boriti po svaku cijenu.

Smrtnost kao neizbježna ‘kolateralna šteta’

Lideri, isto tako, vole metaforu rata, jer pojašnjava i pojednostavljuje. Pomaže da se ujedine i mobiliziraju građani iza svojih vlada da se bore protiv zlog neprijatelja tokom teških vremena koja nas testiraju. Veća je šansa da će građani prihvatiti žrtve tokom rata. Građani nužno ne razumiju viruse, epidemije i druge kompleksne izazove javnog zdravstva, ali razumiju rat i njegove implikacije i spremniji su prihvatiti njegove užasne posljedice, uključujući kolateralnu štetu.

Iako ovo nije konvencionalno bojno polje, može se reći da su doktori, medicinske sestre i mnogi drugi, zapravo, pješadija, koja se bori na “prvim linijama” pandemije. Ali, ovi zdravstveni stručnjaci su posvetili život spašavanju života, a ne ubijanju, kao u ratu. Što me dovodi do suprotnih argumenata. I progresivni i konzervativni kritičari pandemije o kojoj se govori kao o ratu smatraju da metafore rata omogućavaju liderima da rade ne samo ono što moraju, već i što god žele.

Predsjednik Trump, naprimjer, koristi izgovor rata da ukine izvjesne regulative, nametne nove restrikcije na imigraciju, pa čak i da svede račune s američkom Poštom, koju želi privatizirati. A mađarski premijer Viktor Orban uspio je steći nove velike ovlasti da se “bori” protiv korona virusa. “U ratu smo” ograničava slobode i potkopava odgovornost, zahtijevajući pokoravanje, poslušnost i odanost građana, što se ne ostvaruje tako lako u vrijeme mira.  Rat pojačava strah i podstiče na izazivanje straha u vrijeme kada je panika kontrproduktivna, a nužni su oprez i saradnja. Kada okrivite agresivni, napadački i neumoljivi virus da je počeo rat, to vas onda oslobađa odgovornosti – kao kada je predsjednik Trump tvrdio, lažno, kako niko nije znao da bi se mogla desiti ovakva pandemija.

Kritičari, također, tvrde da je pandemija kao rat inherentno mačo i pokroviteljski koncept, pristrasan prema moći, umjesto prema suosjećanju, i koji se fokusira na “borbu”, umjesto na iscjeljenje. Bespotrebna smrtnost, koja se mogla spriječiti, postaje svedena pod “žrtve rata”. Stoga, kada Trump i njegove pristalice zahtijevaju “oslobađanje” određenih država od njihovih kolebljivih guvernera i zahtijeva “povratak u normalu” ponovnim otvaranjem ekonomije, oni naprosto vide potencijalni porast smrtnosti kao neizbježnu “kolateralnu štetu” rata. Jedan takav entuzijasta, slavni doktor, rekao je za Fox News da je ideja o ponovnom otvaranju škola “privlačna šansa”, nakon što se referirao na medicinski časopis, “koji tvrdi da nas otvaranje škola može koštati samo dva do tri posto u pogledu ukupne smrtnosti”.

Na kocki su političke budućnosti

Takvo ludilo poprima sasvim novi oblik nacionalne tragikomedije kada glavnokomandujući insistira da se ponaša kao “glavni doktor”, hvaleći se svojim medicinskim razumijevanjem i nasilno i opetovano sugerirajući nedokazane lijekove za Covid-19. Tužno veselje bilo je očigledno na konferenciji za novinare u Bijeloj kući u prošli četvrtak, kada je Trump predložio da se tijelo pogodi “velikim – bilo ultraljubičastim ili samo veoma snažnim svjetlom, ili da se unese svjetlo unutar tijela, preko kože ili na neki drugi način” i teoretizirao o ubrizgavanje dezinficijensa da se obori virus “za tili čas”. Predsjednikovi neoriginalni pokušaji da se osvrne na neka od svojih bizarnih medicinskih predviđanja nisu ga zaustavila da pravi nove.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ali, postoji li možda sistem u ovom ludilu, plan iza njegovog neobičnog ponašanja? Trumpovo političko zalaženje u medicinsku i naučnu sferu može biti pretjerano teatralno i narcisističko, i donekle opasno, ali najviše uznemirava njegova politizacija pandemije. Referirajući se na Covid-19 prvo kao na “prevaru demokrata”, a kasnije kao na “kineski virus” i napadajući kredibilnost Svjetske zdravstvene organizacije, Trump pokušava zaraditi poen. I drugi lideri su politzirali pandemiju, iako više implicitno. Kineski lideri možda nisu kreirali virus, ali jesu doprinijeli širenju zaraze sa svojom uobičajenom tajnovitošću, prikrivanjem i dajući prednost politici nad zdravljem. Britanski premijer Johnson također je optužen da je ispolitizirao pandemiju postavivši svog političkog saveznika u navodno nezavisnu Naučnu savjetodavnu grupu SAGE, sa zadatkom da savjetuje vladu u vezi ove pandemije. Lista se nastavlja.

Ukratko, pandemija se smatra isuviše važnom da bi bila prepuštenam naučnicima, baš kao što je rat isuviše važan da bi bio ostavljen generalima. Zašto? Pa, zato što ima velike socijalne, ekonomske, političke i geopolitičke posljedice, koje nadmašuju nadležnost doktora i naučnika. Lideri znaju da su na kocki njihove političke budućnosti i da one zavise od tog kako će upravljati ekonomskim i socijalnim posljedicama, posebno u izbornoj godini, kao što je slučaj u SAD-u. Isto tako, ova bi pandemija mogla okrenuti balans moći u korist jedne države nad drugom. Ovo je posebno istinito za svjetske sile, uzimajući u obzir činjenicu da ekonomske i geopolitičke posljedice pandemije nadilaze oblast medicine i nauke.

Ovo se ogleda u međunarodnom konsenzusu da će, ako se uskoro ne pronađe rješenje, pandemija korona virusa rezultirati drastičnim ekonomskim i geopolitičkim promjenama usporedivim s onima koje su proizveli Prvi i Drugi svjetski rat. Ovo objašnjava zašto su velike sile kao Kina počele na pandemiju gledati kao na potencijalni izvor prevrta i zašto pomno prate njenu konačnu fazu sada kada se epidemija pogoršala. Isti je slučaj i sa SAD-om, najvećom svjetskom silom.

Pandemija kao treći svjetski rat?

Trumpovi protivnici vide budućnost sličnu onoj nakon Prvog svjetskog rata, gdje slab odgovor njegove administracije na pandemiju ubrzava ekonomski i geopolitički pad SAD-a i dovodi do ukidanja globalne saradnje, što će rezultirati velikom neslogom među velikim silama i međunarodnim ustancima. Pristalice Trumpovog nastupa, s druge strane, vide kako se odigrava scenarij perioda nakon Drugog svjetskog rata, kada se Amerika pomolila snažna i zdrava, nasuprot opustošenoj Evropi, i povela eru širenja, a ne smanjivanja liberalne globalizacije. Ovaj scenarij bi mogao značiti početak novog Hladnog rata između SAD-a i Kine, iako drugačijeg od onog nakon Drugog svjetskog rata.

Kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, zanimljivo je da su se lideri Njemačke, Japana i Italije, tri začetnika i gubitnika tog užasnog rata, koliko sam uspio upratiti, suzdržali od referiranja na pandemiju kao na rat. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier je insistirao da ovo nije rat, već prije “test čovječnosti”, u indirektnom odgovoru na Macronovu izjavu “mi smo u ratu”. Ali, treba reći da je i francuski lider naglasio solidarnost, saradnju i humanizaciju kapitalizma kao načine da se krene naprijed u postpandemijskom svijetu.

Zaista, ovo nije rat, sve i ako izgleda kao rat. Osim tog, virusi se ne predaju. Nikad. Oni samo mutiraju. Nema načina da se zna kako ili kada će ova pandemija završiti. Možemo se samo nadati da naučnici uskoro uspiju u svojim nastojanjima, ali to neće nužno spriječiti političare od neuspjeha. Sjećate se “rata protiv HIV-a”? Od 1980-ih ovaj virus je zarazio više od 74 miliona, a usmrtio 32 miliona ljudi, većinom nezapadnjaka, i to većinom nakon što su naučnici pronašli lijek i uspjeli kontrolirati ovaj virus sredinom 1990-ih. Tragično, 770.000 ljudi je umrlo od AIDS-a samo u 2018. godini.

Dakle, iako smo briljantni u međusobnom ubijanju i uništavanju u stvarnim ratovima, sudeći po historijskim zapisima, podbacili smo u međusobnom spašavanju u metaforičkim ratovima. Zašto onda pribjeći ratu, opet i iznova, očekujući drugačiji rezultat? Zbog ludila? Zbog pohlepe i moći? Zbog naivnog optimizma da ratovi dugoročno donose korist? Ili je, naprosto, stvar u tome da su ratovi opravdan način ka superiornom kraju? Možda bih mogao formirati mišljenje o tome u narednim sedmicama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera