Pamtiš li, monstrume, cuclu bebe Amine?

Dragan Bursać

Ažurirano:

21 May 2020

04:12 PM (GMT+2)

'Ubice nikada nisu ni pronađene ni osuđene ni bilo kako kažnjene', piše autor (Anadolija)

Noć je da se samuje.

Mrškanje u džamiju

Čitam sinoć kako je verbalno napadnut imam džamije u Pljevljima. Samo zato što je musliman. Njemu i njegovom poznaniku huligan je dobacivao “Mrš u džamiju”, a onda ih gađao staklenom čašom.

Crna Gora jeste slobodna i slobodarska, ali njome hodaju horde srpskih litijaša, koje teledirigovano, zlom navođenim iz Beograda, pokušavaju da uruše poredak građanske i sekularne države.

A taj litijaš, vješt u bacanju predmeta na nevine ljude, samo nekoliko noći prije, kamenovao je policiju u Pljevljima.

Neko reče: “Nije to toliko strašno, dešava se.” Gorka mi pljuvačka u ustima zastade.

Čitam, ćutim. Samujem.

A onda se sjetih Hasib-ef. Ramića. Hasib je bio imam semizovačke džamije. Na početku rata nije htio da se povuče sa teritorija koje je okupirala Vojska Republike Srpske. Vjerovao je u ljude, u ljudskost, a najviše od svega u Božji naum i svoje džematlije.

Ostaće upamćen po rečenici: “Dok u Semizovcu postoji ijedan musliman, moje mjesto je sa njim. Mogu nam uzeti živote, ali dušu nikada.”

Ljudi u Semizovcu kažu da nisu sreli obrazovanijeg, a smirenijeg čovjeka, koji je bio spreman svakoga da posavjetuje, utješi, osokoli, pomogne mu…

Tog proljeća 1993. imao je 39 godina. Eksplozija fizičke, mentalne i duhovne snage. Tog proljeća Hasib je sa svojom ženom Šefikom i četvoro djece mogao da bude razmijenjen i ode bilo gdje pod kapom nebeskom. Mogao je jednom zauvijek da napusti okupirane teritorije svog džemata. Mogao je kao profesor orijentalistike da prenosi svoja znanja širom svijeta ili da kao duhovnik pomaže tom svijetu.

Mogao je.

Četvero djece, 27 godina i jedan mjesec

A onda su četnici tog 28. maja 1993. svu moć Hasibovu, svu ljubav njegove žene Šefike i svu radost njegovo četvoro djece pretvorili u pakleno zlo.

Djeca, jedno drugom do uha, prva su stradala. Šta stradala – zaklana su! Muhamed ima 13 godina. Gleda kako mu se svezani roditelji koprcaju dok se četnik smije. A onda nož, rez, bol i smrt. Meliha ima 10 godina. Ona vrišti. Vrište i roditelji, koji gledaju zlo. Samo smijeh četnika, kao nakaradni zvučni kontrapunkt. Strpljivo, sporo, dosljedno i strašno.

Semizovac je njihov, ne žure u smrt uvodeći djecu. Meliha se više ne čuje. Samo hropac umirućeg tijela koji dijete spaja sa smrću. Ahmed ima četiri godine. On ne zna šta se dešava, ali osjeća smrt po sebi. Nož pod dječji vrat. Tada je mati Šefika pala u nesvijest, a imam Hasib je molio Allaha da mu oduzme vid. Ni Ahmeda više nema. Na koncu, prije konca, zlotvori u ljudskim tijelima uzimaju bebu Aminu od mjesec dana. Mala je to glava, život u povoju. Ni zaklati je ne mogu. Nož je velik za vrat bebe. Jedno od čudovišta uzima dijete i davi ga. Amini ispada cucla i umjesto na zemlju pada u benkicu.

“Smrt kao izbavljenje”, misli u tom momentu Hasib-efendija Ramić dok mu četnici kolju hanumu Šefiku. “Smrt kao izbavljenje”, misli Hasib dok mu se nož zariva u vrat, dok tiho gubi damare u krvi koja ističe ispod četničke kame.

Gotovo. Sve u jednom danu, u jednom času. Porodica zatrta kao da je nikada bilo nije. A golgota imama i njegovih umrlih, golgota 206 ljudskih kostiju puta pet osoba, puta 300 kostiju bebe, puta zlo svijeta, puta smrt djece, puta smrt nevinih ljudi, puta nerazriješena tajna etike, mozga, duše i srca koja sriče “Zašto?”ostala je sakrivena od svijeta do kraja rata.

Imama nema. Fale efendija Hasib i žena mu i Muhamed i Meliha i Ahmed i Amina. Nedostaju na ovom svijetu, a groba im nema.

Kad cucla progovori…

A onda, griža savjesti jednog od semizovačkih Srba otkriva tajne koje se sakriti ne mogu. On zove, šalje poruku negdje iz istočne Bosne 1996. i kaziva da je porodica efendije Ramića zakopana pored magistralnog puta, na petom kilometru od Semizovca prema Olovu.

Svi su krenuli u potragu, koja traje danima. Ljudi hodaju, traže i ništa ne mogu da nađu. Ni kosti ni bilo koji trag.

No, onda, ona cucla, ona malena cucla bebe Amine, kao iz Čehovljevog dramskog kanona, izranja da opali istinom. Kako je cucla zadavljene bebe iz benkice dospjela na površinu zemlje, kako je izronila iz blata pored rijeke Ljubine, kako je svojim gumenim prisustvom urliknula “Tu smo” – nikada saznati nećemo.

“Tijela su bila pobacana bez ikakvog reda, onako zvjerski u jednu jamu. Jedne glave su bile okrenute na jednu, a druge na drugu stranu. To je životinjski. Vidi se da su kosti polomljene, a jedna dječija plećka je probušena metkom. Oni, četnički zlikovci, bacili su ih iznad ceste pod neko šiblje, želeći da se to zlodjelo sakrije. Sumnjam da su ih tu pobli”, reći će Rasim Dević, čovjek koji je prisustvovao ekshumaciji posmrtnih ostataka šestoročlane porodice Ramić.

Cucla… Jedna cucla je odlučila da nam pokaže mjesto ishoda zla koje je počelo prije tačno 27 godina u maju 1993. u Semizovcu.

Za one koji ne znaju, Hasibova starija djeca Muhamed i Meliha bili su učenici Osnovne škole u Semizovcu koja danas nosi ime “Porodice efendije Ramića”.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ispred škole spomen-obilježje sa imenima šestoro stradalnika. Gore na spomeniku isklesana knjiga, a u njoj riječi iz Kur'ana koje svi znamo, a kao da ih nikada čuli nismo: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijeli svijet!”

Koliko li su svjetova, sazviježđa, galaskasija, skupova galaksija ubili monstrumi u samo jednom danu?! Nekažnjeno, dabome. Znate i tu vječnu priču na ovim, krvlju izrovanim prostorima. Ubice nikada nisu ni pronađene ni osuđene ni bilo kako kažnjene.

Nekažnjeno, razvijeno zlo gore je i od samog čina zla

Noć je da se samuje. Ima li većeg zla od ovog, kad ga ovako prikažete? Može li da bude veće zlo od ovako obavljenog posla dželata i nalogodavaca od prije 27 godina?

Teško, ali možda može da bude veće zlo ako pustite zlo da se nekažnjeno razvija, da raste umjesto da nestaje, da buja umjesto da zakržlja, da odzvanja umjesto da nijemo tuli…

I onda čitam priču glavnog imama Samira Kadribašića iz Pljevalja. Čitam kako ga je pobornik ideologije koja je zaklala njegovog kolegu, imama Hasiba sa porodicom, maršnuo u džamiju i zatim bacio staklenu čašu na njega.