Palestinci u Gazi: Između metka i očaja

Duž političkog spektra, od krajnje ljevice do ekstremne desnice, i obuhvatajući rasne i etničke linije, gotovo svako ko ima nešto za reći o demonstrantima u Gazi izgleda ne uspijeva ispuniti zadatak priznavanja palestinske čovječnosti. Ako dolazi od desnice, narativ je o teroristima, raketama i Hamasu, legitimni palestinski otpor je u potpunosti zacementiran kao babaroga u zapadnjačkoj imaginaciji. Priče od ljevice su legende koje prikazuju nepojmljivo palestinsko herojstvo, hrabrost i “sumud”, arapska riječ romantizirana u engleskom da prenese epsku palestinsku postojanost.

Na oba kraja spektra, bespomoćni Palestinci su veći od života, drugačiji od drugih ljudi, koji ili nadljudski predstavljaju prijetnju za do zuba naoružane vojnike udaljene nekoliko nogometnih stadiona, ili pokazuju nadnaravnu hrabrost i neustrašivost prije gotovo sigurne smrti. Potonji narativ, koji uspijeva sentimentalizirati neizreciv jad, tako je podsticajan da su čak i Palestinci prisvojili taj okvir.

Prije nekoliko dana gledala sam videosnimak kako jednom mladićaju pucaju u noge. On šepa, pada i ustaje, da bi ponovo pucali na njega. Prizor se ponavlja pet ili šest puta, sve dok muškarac više ne može ustati i drugi dolaze da ga evakuiraju. U naslovu i u komentarima “hrabri mladić” koji se nastavio suprotstavljati svom ugnjetavaču iako je više puta pogođen u noge je glorificiran. Kao palestinska majka, vidjela sam nešto drugo u tom muškarcu, dovoljno mladom da mi bude sin. Možda je krajnje lišen nade i volje da živi život uokviren barbarskim, malicioznim i kreativnim barbarstvom izraelske opsade Gaze.

Motivacije su bolno ljudske

Mladić koji je vjerovatno znao malo više od straha, očaja, želje i nemogućnosti da bilo šta napravi. Možda mladić koji nema šta izgubiti, neko ko je već iskrvario svoj pravični život, ko pokušava načiniti jedan trenutak dostojanstva iz prkosa, znajući i možda se nadajući da će mu biti zadnji. I možda je to ono što je vojnik vidio i odabrao, umjesto da doda traumu amputiranih udova mučenog čovjeka koji slabašno podiže mali kamen bez volje ili energije da ga čak i baci.

Možda je njegova motivacija bio nacionalizam. Možda je to bila nada da će osigurati novac za svoju porodicu nakon njegovog mučeništva ili ranjavanja. Možda je mislio da će njegova smrt približiti njegov narod centimetar ka slobodi. Možda mu je još samo to bilo preostalo. Mi ne možemo znati šta je u srcima onih koji stavljaju svoja tijela između metaka i očaja. Ali, možemo biti sigurni da su im motivacije bolno ljudske. Nema ništa božansko da se vidi ili fetišizira.

Nema sumnje da je potrebna hrabrost da se usprotivite mrzilačkim, ubilačkim Izraelcima, ali narativi koji prožimaju Palestince mitskom hrabrošću su štetni. Oni zadaju onosvjetsku sposobnost da se podnese ono što nijedan čovjek ne bi trebao biti prinuđen podnositi i oni zamagljuju veoma ljudsku i veoma mračnu realnost života u Gazi, koji je doveo do stopa samoubistava koje nikada ranije nisu viđene u palestinskom društvu.

Istina je duboko ružna i mračna

Pojedinci u Gazi imaju različite razloge za pridruživanje “Velikom maršu povratka”, ali preovladavajuće analize su reduktivne i često uparuju epsku palestinsku hrabrost s nenasilnim otporom, jer zapadnjačko imaginarno ne može prihvatiti oružani otpor, bez obzira koliko trajno je i nemilosrdno nasilje koje im se nanosi. Ona vrsta herojstva koja je povezana s oružjem ekskluzivno je pravo zapadnjačkih vojnika. Jedini moralni otpor dostupan za ugnjetavanog u zapadnjačkoj psihi je ekskluzivno nenasilan. To znači da se slučaj za palestinsku slobodu i dostojanstvo uruši onog trenutka kada mi pošaljemo zapaljivog zmaja ili ispalimo raketu prema državi koja vadi utrobu palestinskom društvu i palestinskim tijelima već desetljećima.

Vidimo isti fenomen u vezi reakcija u SAD-u kada crni Amerikanci ustanu i ne povinuju se “mirnom” i “nenasilnom” protestu, iako stoljećima trpe klevete i marginalizaciju. Ne pomaže što čak i neki Palestinci jačaju ovu ideju, odbacivši Hamas ili umanjujući bilo koji oblik oružanog otpora kao crne ovce u inače idealnom i čistom protestu nadnaravno snažnog i hrabrog ugnjetavanog naroda.

Ali, istina mora biti izgovorena, a istina je duboko ružna i mračna. U Gazi nema ničega što bi svijet mogao romantizirati. Ništa što bi se moglo idealizirati. Gaza je logor smrti. Smrt i tehnologija ugnjetavanja najveći su izvoz “jevrejske nacije”, a Gaza je ljudska laboratorija gdje izraelski proizvođači oružja uštimavaju svoje proizvode na tijelima, psihama i duhovima Palestinaca. To je jadno postojanje, koje ne štedi nikoga od dva miliona zatvorenika u tom koncentracionom logoru.

Gaza je logor smrti

Izrael je pretvorio Gazu, nekada veliki grad na stjecištu trgovine diljem tri kontinenta, u crnu rupu snova. Gaza je kovčeg nade, spalionica ljudskog potencijala i gasiteljica obećanja. Ljudi jedva da mogu disati u Gazi. Oni ne mogu raditi, ne mogu otići, ne mogu studirati, ne mogu graditi, ne mogu zacijeliti. Po svim mjerilima, ovaj sićušni pojas nije pogodan za život, doslovno nije u stanju održati život. Gotovo 100 posto vode nije za piće. Nezaposlenost mladih je tako velika da ima više smisla mjeriti zaposlenost, koja iznosi patetičnih 30 posto. Približno 80 posto populacije živi ispod granice siromaštva. Većina stanovnika ima svega nekoliko sati struje svaki dan. Kanalizacioni sistem se urušio. Sistem zdravstva je napregnut do tačke pucanja i bolnice se zatvaraju zbog manjka vitalnih sredstava i goriva, a Izrael obično sprečava Palestince da kupuju gorivo ili da ga primaju od donatora. Ova neizreciva bijeda je namjerna. Izrael ju je osmislio i napravio. A svijet dozvoljava da traje.

Kada su naši životi, otpor i borba uokvireni u mitske termine, to ne samo da zamagljuje našu čovječnost, već i umanjuje pokvarenost izraelske kontrole nad milionima palestinskih života. Diskurs sumuda predodređuje nas za neuspjeh na svakom koraku. Na jednoj strani on pretpostavlja da Palestinci mogu izdržati sve. S druge strane, time se širi neizgovorena pretpostavka da Palestinci zaslužuju biti slobodni, jer smo dobri, hrabri, nenasilni i postojani.

Ali, istina je da nismo ništa više ili manje, već ljudi. Mi kolektivno nismo ni čudovišta, ni heroji, i čak i najgori od nas imaju pravo da žive slobodni od strane okupacije. Mora se ponavljati iznova i iznova da je naša borba protiv naših mučitelja legitimna u svakom obliku, bilo nenasilnom ili nasilnom. Mora se ponavljati iznova i iznova da kako god se borili, naš je otpor uvijek samoodbrana. Mora biti ponavljano iznova i iznova da naše pravo na život i dostojanstvo nije zasnovano na mjerilima naše kolektivne dobrote, hrabrosti ili postojanosti. Najzad, ljevica mora prestati mitologizirati Palestince i, umjesto toga, pogledati izravno u jezu očaja i patnje Gaze, koje većina od nas ne može čak ni zamisliti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera