Palestinci, imate zakonsko pravo na oružanu borbu

U Palestini međunarodni zakon priznaje osnovna prava na samoopredjeljenje, slobodu i nezavisnost za okupirane, piše autor (Reuters)

Piše: Stanley L. Cohen

Davno je određeno da otpor, pa čak i oružana borba, protiv kolonijalne sile nije samo priznat po međunarodnom pravu, već i posebno potvrđen. U skladu s međunarodnim humanitarnim pravom, ratovi za nacionalno oslobođenje jasno su podržani, kroz usvajanje Dodatnog protokola I Ženevske konvencije iz 1949. godine, kao zaštićeno i osnovno pravo okupiranih naroda svuda u svijetu.

Pronalazeći razvojnu vitalnost u humanitarnom pravu, decenijama je Generalna skupština Ujedinjenih naroda – koju su jednom opisali kao kolektivnu savjest svijeta – priznavala pravo naroda na samoopredjeljenje, nezavisnost i ljudska prava. Zaista je još 1974. godine Generalna skupština UN-a Rezolucijom 3314 zabranila državama “bilo kakvu vojnu okupaciju, bez obzira koliko bila privremena”. U relevantnom dijelu, ova rezolucija ne samo da je potvrdila pravo na “samoopredjeljenje, slobodu i nezavisnost […] naroda kojima je to pravo nasilno uskraćeno, […] posebno ljudi pod kolonijalnim i rasističkim režimima ili drugim oblicima strane dominacije”, već je istakla pravo okupiranih da se “bore… i da traže i dobiju podršku” u tim nastojanjima.

Termin “oružana borba” se podrazumijevao bez precizne definicije u toj rezoluciji i brojnim drugim koje su podržavale pravo domicilnog stanovništva da izbaci okupatora. Ova nepreciznost je promijenjena 3. decembra 1982. godine. U to vrijeme, Rezolucija 37/43 Generalne skupštine UN-a uklonila je svaku sumnju ili debatu u vezi zakonskog prava okupiranih naroda da se odupru okupatoru bilo kojim i svim zakonskim sredstvima. Ova rezolucija je potvrdila “legitimnost borbe naroda za nezavisnost, teritorijalni integritet, nacionalno jedinstvo i oslobođenje od kolonijalne i strane dominacije i strane okupacije svim dostupnim sredstvima, uključujući i oružanu borbu”.

Historija cionističkih napada

Iako Izrael pokušava, opet i iznova, preinačiti nedvosmislenu namjeru ove precizne rezolucije – i na taj način smjestiti svoju sada pola stoljeća dugu okupaciju na Zapadnoj obali i u Poajsu Gaze izvan njene primjene – to je napor tako izlizan da prerasta u opipljivu iluziju, jer je jezik same deklaracije precizan. U relevantnom dijelu, odlomak 21 rezolucije oštro je osudio “ekspanzionističke aktivnosti Izraela na Bliskom istoku i kontinuirano bombardiranje palestinskih civila, koje predstavlja ozbiljnu prepreku ostvarenju samoopredjeljenja i nezavisnosti palestinskog naroda”.

Nikada ne oklijevajući da prekrajaju historiju, dugo prije uspostavljanja UN-a, evropski cionisti su sebe označili kao okupirani narod kada su emigrirali u Palestinu – zemlju s kojom je svaka historijska poveznica koju su imali davno prošla. Čitavih 50 godina prije nego što je UN govorio o pravu na oružanu borbu kao o metodi oslobođenja domicilnog stanovništva, evropski cionisti su ilegalno prisvojili ovaj koncept kada su Irgun, Lehiand i druge terorističke grupe pokrenule višedecenijski nered. Za to vrijeme oni ne samo da su usmrtili hiljade domicilnih Palestinaca, već su napadali britanske policajce i vojnike koji su na ovom prostoru dugo bili pristuni kao predstavnici kolonijalne sile.

Možda bi Izraelcima, dok žale zbog smrti dvojice svojih vojnika koji su nasmrt ustrijeljeni prošle sedmice u Jerusalemu – u sklopu onoga što mnogi smatraju zakonitim činom otpora – prisjećanje moglo pomoći da ove događaje stave u ispravan historijski kontekst. Davno su cionisti, opisujući Britance kao okupatorsku silu u “svojoj domovini”, bezobzirno napadali britansku policiju i vojne jedinice širom Palestine i drugdje. Dvanaestog aprila 1938. godine grupa Irgun je ubila dvojicu britanskih policajaca u bombaškom napadu na voz u Haifi. Dvadesetšestog augusta 1939. godine nagazna mina grupe Irgun usmrtila je dva britanska vojnika u Jerusalemu. Četrnaestog februara 1944. godine dva britanska stražara su nasmrt ustrijeljena kada su pokušali uhapsiti ljude zbog lijepljenja postera na zid u Haifi. Dvadesetsedmog septembra 1944. godine više od 100 članova grupe Irgun napalo je četiri britanske policijske stanice, ranivši stotine policajaca. Dva dana kasnije viši britanski policajac odjela za kriminalističko-obavještajne poslove ubijen je u Jerusalemu.

Prvog novembra 1945. godine ubijen je još jedan policajac, kada je bombardirano pet vozova. Dvadesetsedmog decembra 1945. godine sedam britanskih policajaca izgubilo je živote u bombardiranju glavne policijske stanice u Jerusalemu. U periodu između 9. i 13. novembra 1946. godine članovi jevrejskog “podzemlja” pokrenuli su seriju napada podmetanjem nagaznih mina i bombi u aktovkama na željezničkim stanicama, u vozovima i tramvajima, pri čemu je smrtno stradalo 11 britanskih vojnika i osam arapskih policajaca. Ubijena su još četiri policajca u još jednom napadu na policijsku stanicu 12. januara 1947. godine. Devet mjeseci kasnije četiri britanska policajca ubijena su u pljački banke koju je izvela grupa Irgun, a tri dana kasnije, 26. septembra 1947. godine, ubijeno je još 13 policajaca u još jednom terorističkom napadu na britansku policijsku stanicu.

Napadi jevrejskih terorista

Ovo su samo neki od brojnih napada na britansku policiju u režiji cionističkih terorista, koje je većina evropskih Jevreja vidjela kao legitimne mete kampanje koju su opisali kao kampanju oslobađanja od okupatora. U ovom periodu jevrejski teroristi su također izveli nebrojene napade koji nisu poštedjeli nijedan dio britanske i palestinske infrastrukture. Napadali su prostorije britanske vojske i policije, vladine urede i brodove, često bombama. Osim tog, sabotirali su željeznice, mostove i naftna postrojenja. Napadnuti su deseci ekonomskih meta, uključujući 20 vozova, koji su oštećeni ili izbačeni iz šina, i pet željezničkih stanica. Izvedeni su brojni napadi na postrojenja naftne industrije, uključujući jedan u martu 1947. godine na Shellovu naftnu rafineriju u Haif,i koji je uništio 16.000 tona nafte.

Cionistički teroristi su ubijali britanske vojnike širom Palestine koristeći zamke, snajpere te napadajući iz zasjede i pomoću automobilskih bombi. Jedan napad posebno sažima terorizam onih koji su, bez ikakvog uporišta u međunarodnom pravu u to vrijeme, bez ikakvog ograničenja nastojali “osloboditi” zemlji u koju su, većinom, tek nedavno emigrirali. Godine 1947. Irgun je kidnapirao dva podoficira britanske vojno-obavještajne jedinice, zaprijetivši da će ih objesiti ako se izvrši smrtna kazna nad tri njihova člana. Kada su ovi članovi Irguna pogubljeni vješanjem, dva britanska vojnika su obješena u znak osvete i njihova tijela s omčama oko vrata su ostavljena u grmu eukaliptusa.

U najavi njihovog pogubljena iz Irguna su rekli da su dva britanska vojnika obješena shodno osudi za “krivične antihebrejske aktivnosti”, koje su uključivale: ilegalni ulazak u hebrejsku domovinu i članstvo u britanskoj kriminalnoj terorističkoj organizaciji – poznatoj kao vojska okupacije – koja je “odgovorna za mučenje, ubijanje, deportaciju i oduzimanje hebrejskom narodu pravo na život”. Pogubljeni vojnici su, također, optuženi za ilegalno posjedovanje oružja, antijevrejsku špijunažu u civilu i unaprijed smišljeni neprijateljski planovi protiv podzemlja.

Daleko više od teritorijalnih ograničenja Palestine krajem 1946-47. kontinuirana kampanja terorizma bila je usmjerena protiv Britanaca. Britanski vojni transportni putevi u Njemačkoj bili su sabotirani. Grupa Lehi je, također, bezuspješno pokušala baciti bombu na Dom naroda iz aviona koji je letio iz Francuske. U oktobru 1946. godine su bombardirali britansku ambasadu u Rimu. Niz drugih eksplozivnih naprava detoniran je unutar i oko strateških meta u Londonu. Ukupno 21 pismo-bomba je adresirano, u više navrata, na više britanske političke zvaničnike. Mnoge su presretnute, dok su druge dospjele do svojih meta, ali su otkrivene prije nego što su eksplodirale.

Visoka cijena samoopredjeljenja

Samoopredjeljenje je težak, skupi marš za okupirane. U Palestini, bez obzira koje oružje odaberete – da li glas, pero ili pušku – visoka je cijena za njegovu upotrebu. Danas je “reći istinu vlasti” postala popularna mantra otpora u neoliberalnim krugovima i društvima. U Palestini, međutim, za okupirane i ugnjetavane to je sasvim siguran put u zatvor ili u smrt. Pa ipak, za generacije Palestinaca kojima je oduzet i sam dah koji odjekuje osjećajem slobode, historija nas uči, jednostavno nema drugog izbora.

Tišina je predavanje. Šutjeti znači izdati one koji su bili prije i one koji će tek doći. Za one koji nikada nisu osjetili stalni jaram ugnjetavanja, ili ga izbliza vidjeli, to je vizija koju je nemoguće shvatiti. Okupacija teško pritišće okupirane, svaki dan na svaki način, ograničavajući to što jeste i ono što biste se možda usudili da postanete. Barikade, oružje, naredbe, zatvor i smrt stalni su pratioci okupiranih, bilo da su novorođenčad, tinejdžeri na početku života, stari, ili oni koji su zarobljeni vještačkim ograničenjima granica nad kojima nemaju kontrolu.

Porodicama dvojice izraelskih policajaca druza koji su poginuli dok su pokušavali kontrolirati mjesto koje nije bilo u njihovoj oblasti izražavam saučešće. Ovi mladići, međutim, nisu poginuli zbog obruča otpora, već ih je svojevoljno žrtvovala zla okupacija, koja nema nikakvu legitimnost. Naposlijetku, ako nekoga treba oplakivati, to mora biti 11 miliona okupiranih, u Palestini ili izvan nje, kao tolike izbjeglice bez države, kojima su oduzeti pravo glasa i mogućnosti, dok svijet smišlja izgovore zasnovane većinom na političkom i ekonomskom poklon kutijom s Davidovom zvijezdom.

Ne prođe ni dan bez jezivog vapaja nacije nad palestinskim novorođenčetom u odjeći mrtvaca, kojem je oduzet život zbog nestanka struje koja je postala perverzna privilegija koja za taoce drži milione zbog političkih hirova nekolicine. Bilo da su oni Izraelci, Egipćani ili oni koji tvrde da su ogrnuti plaštom palestinskog političkog liderstva, odgovornost za infanticid u Gazi je njihova i samo njihova.

‘Bez borbe nema ni napretka’

Tri mladića, rođaka, koji su svjesno žrtvovali svoje živote u napadu na dva izraelska vojnika u Jerusalemu, uradili su to ne kao praznu gestu nastalu iz očaja, već kao ličnu izjavu nacionalnog ponosa koji prati dugi niz drugih koji su dobro razumjeli da cijena slobode može, ponekad, značiti sve. Nije prošao ni dan u proteklih 70 godina a da nije izgubljen mladi život palestinskih žena i muškaraca, koji su, tragično, pronašli veće zadovoljstvo i slobodu u mučeništvu nego u poslušnom, pasivnom življenju koje kontroliraju oni koji su se usudili odrediti parametre njihovih života.

Milioni nas širom svijeta sanjaju o boljem vremenu i mjestu za Palestince… slobodne da rašire krila, da lete visoko, da otkriju ko su i ko žele postati. Dok se to ne desi, ne žalim za onima koji zaustave let. Aplaudiram onima koji se usude boriti, koji se usude pobijediti – svim neophodnim sredstvima. Nema magije u otporu i borbi. Oni nadilaze vrijeme i prostor i svoje značenje i žar nalaze u prirodnoj sklonosti, uistinu, porivu, svih nas da budemo slobodni – da budemo slobodni da odredimo ulogu svojih života.

U Palestini ne postoji takva sloboda. U Palestini međunarodni zakon priznaje osnovna prava na samoopredjeljenje, slobodu i nezavisnost za okupirane. U Palestini to uključuje pravo na oružanu borbu, ako je neophodna. Davno je poznati abolicionista Frederick Douglass, i sam bivši rob, pisao o borbi. Ove riječi odjekuju jednakom snagom i danas u Palestini kao što su i prije nekih 150 godina u srcu Juga SAD-a prije Građanskog rata:

“Bez borbe nema ni napretka. Oni koji tvrde da su naklonjeni slobodi, a potcjenjuju borbu su ljudi koji žele usjev bez oranja zemlje. Oni žele kišu bez groma i munje. Žele okean bez užasnog krika brojnih njegovih voda. Ova borba može biti moralna; ili može biti fizička; ili može biti i moralna i fizička; ali mora biti borba. Vlast ne ustupa ništa bez zahtjeva. Nikada nije i nikada neće.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera