Palestina: Arapski ‘dogovor stoljeća’

Egipćani drže palestinske zastave tokom molitve petkom, na skupu kojim se traži okončanje izraelske okupacije Palestine, na kairskom trgu Tahrir 13. maja 2011. (AP)

Čovjeku se sudi da je odgrizao prst drugome čovjeku tokom borbe. Svjedok tužitelja istupa i advokat odbrane ga pita: „Da li ste vidjeli kako moj klijent odgriza prst tom čovjetu?“ „Ne“, odgovara svjedok. „Aha“, nastavlja ispitivanje slavodobitno advokat. „Pa kako onda možete biti sigurni da je on to uradio?“

„Pa, vidio sam kada ga je ispljunuo.“

Ova priča mi padne na pamet svaki put kada čujem zvaničnike Trumpove administracije kako govore da ne možemo donositi sud o njihovom „mirovnom planu“, takozvanom „dogovoru stoljeća“ prije nego on bude objavljen. Ali, mi ne moramo čekati. Svi smo vidjeli kako Washington ispljuvava neprijateljske odluke jednu za drugom u posljednje dvije sedmice i to otklanja svaku sumnju o njegovim namjerama da ponizi Palestince i Arape i potčini ih.

Od priznavanja Jerusalema kao prijestolnice Izraela do zatvaranja ureda Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Washingtonu, do ukidanja pomoći UNRWA-i (UN-ovoj agenciji za pomoć palestinskim izbjeglicama) i do nekažnjavanja pa i ohrabrivanja Izraela da anektira još okupiranih palestinskih teritorija, Trumpova administracija radi sve u svojoj moći da pokloni međunarodni legitimitet izraelskoj okupaciji Palestine.

Ne iznenađuje da Palestinci odbacuju ono što nazivaju „šamarom stoljeća“ i odbijaju učestvovati na bilo kojem sastanku koji treba omogućiti njegovo provođenje. No, zašto mnoge arapske vlade – koje su često iskazivale svoju podršku palestinskim nacionalnim pravima na vlastitu državu – pomažu, učestvuju i podržavaju radionicu koja će naredne sedmice biti održana u Bahreinu s ciljem planiranja i finansiranja provođena zločinačkog plana koje nisu vidjele, a čiji kreatori odbacuju palestinsko samoodređenje?

Decenije arapskih neuspjeha

Zvanični arapski red je strahovito podbacio u odnosima sa Izraelom od njegovog osnutka kao „jevrejske države“ na ostacima palestinske domovine prije sedam decenija.

Oni su u početku pokušali, i nisu uspjeli, nametnuti rješenje silom, te su gubili ratove jedan za drugim. Potom su pokušali doći do diplomatskog rješenja palestinskog pitanja sa Izraelom i ponovo su izgubili.

Četvrt stoljeća su povjerili Sjedinjenim Američkim Državama, najbližem savezniku Izraela, da vode „mirovni proces“ i kladili se na dobru volju Washingtona uprkos njegovom nečasnom vodstvu i njegovom krajnjem neuspjehu da postigne mir.

I danas, kada fanatični cionisti Jared Kushner, Jason Greenblatt i David Friedman predvode diplomatiju Trumpove administracije i ističu njihovo potpuno prihvatanje najradikalnijih izraelskih politika u Palestini, uz potpuno odbijanje da podijele sa drugima detalje svoga plana, arapski režimi uskaču u Trumpova kola protivno savjetima i molbama svoje palestinske braće.

Drugačije rečeno, pošto nisu uspjeli riješiti palestinsko pitanje, određeni arapski režimi su danas spremni, nevoljko ili ne, eliminirati palestinsku borbu jednom za sva vremena.

Ali zašto izdaju palestinsku slobodu tako otvoreno, tako jeftino, tako ponižavajuće?

Pa, neki poput saudijskih, emiraćanskih i bahreinskih lidera radosno podržavaju američki dogovor kako bi se uklonile sve prepreke strateškog zaljevskog saveza trojke sa SAD-om i Izraelom protiv Irana. Drugi, poput Jordana i Egipta, ne mogu reći „ne“ svome američkom pokrovitelju iz straha od izolacije ili odmazde, naročito kada Trumpova administracija nudi finansijske nagrade.

No, u najvećoj mjeri je to zato što dominantno nedemokratski arapski režimi imaju primarnu motivaciju u samoočuvanju, a ne u jedinstvu, sigurnosti i interesima nacije. Palestina je stalni podsjetnik njihovog dubokog neuspjeha. Pošto su izgubili sav legitimitet kod naroda, nacionalni kredibilitet i regionalnu snagu, ovi režimi se okreću SAD-u kako bi dobili podršku i zaštitu. A to sve dolazi uz veliku cijenu.

Ono za šta treba biti zahvalan je činjenica da narod arapskog svijeta ima drugačije osjećaje i drugačiju lojalnost.

Značaj Palestine

Kroz proteklo stoljeće tektonskih promjena u arapskim i muslimanskim svjetovima – od kolonijalizma preko pan-arabizma i islamizma, sve do buđenja revolucija i kontrarevolucija – Palestina je trajala kao simbol otpora opresiji.

Arapski i drugi bliskoistočni lideri su koristili palestinsku borbu za svoje vlastite interese jer je ona popularna među masama. Zaista, borba za palestinski cilj i za Jerusalem, čak i samo retorički, dugo je davala određeni stepen domaćeg i regionalnog legitimiteta njihovoj vladavini.

Na primjer, ajatolahi iz Teherana i vehabijski vladari u Rijadu se mogu neslagati o svemu, osim o javnoj podršci Palestini i Jerusalemu. Nakon Iranske revolucije 1979. godine, ajatolah Ruhollah Khomeini je prihvatio palestinsku borbu i posvetio poseban dan iranskog kalendara za slavljenje al-Qudsa, što je arapska riječ za Jerusalem.

Slično su, u posljednjih pet decenija, saudijski vladari sponzorirali razne inicijative za Palestinu, među kojima je sastanak Arapske lige 2018. godine u Rijadu nazvan Samit al-Quds, samo nekoliko mjeseci nakon što je njihov najbliži saveznik priznao Jerusalem kao prijestolnicu Izraela.

Istovremeno, oni koji su se usudili javno ići protiv palestinske borbe platili su to životom: bilo da je to kralj Abdulla I od Jordana (umro 1951.), predsjednik Egipta Anwar el-Sadat (umro 1981.) ili libanski predsjednik Bachir Gemayel (umro 1982.).

Simbol slobode

Dok su mnogi arapski lideri bili prepredeni ili oportunisti u svome pristupu palestinskoj borbi, arapske mase su bile jednoglasno i bezuvjetno uz nju – nešto što bi Trumpova administracija mogla naučiti na teži način.

Većina Arapa, uključujući Palestince, možda nikada nije stala na tlo Palestine ili njene prijestolnice Jerusalema iz očitog razloga: izraelska okupacija. No, borba za Palestinu i Jerusalem nadmašuje geografiju i geopolitiku, ona prevazilazi čak i Palestince kao narod i Palestinu kao domovinu.

Decenijama je Palestina bila simbol otpora stranoj hegemoniji i dominaciji, bilo da je riječ o britanskoj, francuskoj ili američkoj.

U 100 godina, od britanskog obećanja jevrejske domovine 1917. godine, kada su Jevreji činili manje od 10 posto stanovnika, do američkog priznavanja Jerusalema kao prijestolnice „jevrejske države“, arapski i muslimanski svjetovi uvijek su povezivali izraelsko širenje na štetu Palestine sa dominacijom Zapada i to zamjerale Zapadu.

Ovo je uvijek bio izvor beskonačnog antagonizma protiv zapadnih sila, kao i izvor jedinstva. Bez obzira da je riječ o Saudijcima i Irancima, Afganistancima i Pakistancima, islamistima ili liberalima – bez obzira o čemu se muslimani slažu ili ne politički ili regionalno, sigurno će zajedno stati uz Palestinu što predstavlja određeni stepen prijetnje američkim (i drugim zapadnjačkim) interesima u regiji.

Čuvajte se arapsko-palestinske sinergije

Poput ranijih oblika palestinskog otpora, palestinski narodni ustanci su bili inspiracija marševa solidarnosti širom arapskog svijeta. Neki od mladih ljudi, koji su u tim protestima nakon druge Intifade sjekli svoje zube, deceniju kasnije su predvodili demonstracije za vrijeme Arapskog proljeća.

Pošto dugo vremena ne mogu izraziti nezadovoljstvo prema svojim vođama, Arapi su preslikali svoje snove i aspiracije na Palestinu. Takozvana Arapska ulica je više puta ustala u znak solidarnosti sa okupiranom Palestinom i u znak protivljenja svojoj vlastitoj unutrašnjoj okupaciji.

Nije slučajno da su danas, kada je arapsko jedinstvo razbijeno, a arapski režimi u vrhuncu svog represivnog stanja, oni najspremniji zadovoljiti SAD. Također, nije slučajno da oni koji su bili protiv Arapskog proljeća hrle ka normalizaciji odnosa sa Izraelom.

Kako Trumpova administracija koristi opći umor u arapskim prijestolnicama kako bi jednom za sva vremena razbila palestinsku borbu, to bi također moglo ponovo ujediniti Palestince, Arape i muslimane protiv njenih bliskoistočnih politika i poslušnika.

Pitanje je vremena kada će donositelji odluka u SAD-u zažaliti zbog svoje bezobzirne politike prema Palestini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera