Oglasi

Pakistanski anđeo smrti

Sabir Masih dželat je u pakistanskom gradu Lahoreu, a tim se poslom bavi jer dolazi iz poznate porodice dželata.
Masih potječe iz porodice dželata; njegov otac Sadiq vješao je zatvorenike 40 godina prije nego što se penzionisao 2000. godineAsad Hashim/Al Jazeera

Piše: Asad Hashim

Melekul-mevt (anđeo smrti) nekada je, kako kažu islamski teolozi, bio jedan od omiljenih Božijih anđela; vjerni sluga kome je povjerena zadaća da razdvaja dušu od tijela ljudima kada dođe njihov čas.

Pravednima se, kaže se, anđeo smrti prikaže u prijateljskom obliku, kao prijatelj koji je došao olakšati prelazak na drugu stranu.

Onima koji su zgriješili, međutim, anđeo se prikaže kao zastrašujuća zvijer, kao demon koji je došao izvršiti božansku presudu i iščupa im dušu u vječno prokletstvo.

Većini pakistanskih zatvorenika osuđenih na smrt on se pojavljuje u liku Sabira Masiha.

Porodična tradicija

Od 2006. Masih je jedan od tri dželata u Lahoreu, gradu na istoku Pakistana, centru pokrajine Punjab, najgušće naseljene pokrajine u državi. Iako kaže da ne vodi evidenciju, tvrdi da je objesio više od 250 ljudi otkad je počeo raditi.

Masih potječe iz porodice dželata. Njegov otac Sadiq vješao je zatvorenike 40 godina prije nego što se penzionisao 2000. godine. Masihov djed i njegova braća također su radili isti posao. Njegov praamidža Tara Masih objesio je Zulfiqara Alija Bhutta, prvog izabranog premijera Pakistana, 1979. godine.

Tara je morao avionom doputovati iz Bahawalpura u Lahore jer je dželat u zatvoru Kot Lakhpat u Lahoreu – Sabirov otac Sadiq – odbio objesiti popularnog vođu.

Još dok je bio dijete, Sabir je znao da će se baviti poslom kojim se njegova porodica tradicionalno bavi.

"Znao sam da je ovo porodična profesija", objašnjava ovaj 33-godišnjak, sjedeći prekrštenih nogu u jednostavno namještenom domu svog ujaka, 25 km udaljenom od Lahorea.

Imao je 22 godine kad je prvi put oduzeo život čovjeku, osuđenom ubici čijeg se imena ne može sjetiti.

"Tada nisam ništa znao. Samo sam jednom vidio kako vješaju čovjeka", kaže. "Gledao sam kako [moj učitelj] veže omču jednom, drugi put sam to sâm uradio."

"Kad povučem polugu, ne razmišljam o tome. Vi pustite polugu, čovjek padne", priča on. "Moj je fokus usmjeren na znak od zatvorskog upravnika."

Bio je to njegov prvi dan na poslu.

Za osam mjeseci, kaže ponosno, već je pogubio 100 muškaraca, "ispunivši svoje stoljeće", kako on to kaže.

Međutim, 2008. godine Masihov rad naglo je zaustavljen jer je novoizabrana vlada pakistanske Narodne stranke stavila nezvanični moratorij na pogubljenja. Ta je mjera ostala na snazi do decembra 2014, kad su naoružani muškarci napali školu u Peshawaru, usmrtivši više od 150 ljudi, većinom djece.

Ovaj napad šokirao je naciju i Vlada je brzo podigla moratorij, kao upozorenje članovima oružanih grupa kao što su pakistanski talibani, poznati pod akronimom TTP, i drugima koji su napadali državne i civilne mete u ratu koji traje od 2007. godine.

U roku nekoliko sati Masih se iz svog rodnog Lahorea uputio u Faisalabad, na sastanak s dva muškarca osuđena za "terorizam".

"Bilo je mnogo reportera", kaže on, prisjećajući se gužve ispred svoje kuće kad je podignut moratorij. "Dvaput sam slao prijatelja da izađe i izvidi situaciju. Onda sam se iskrao i otišao u Faisalabad."

'Nije to ništa'

Otad je Pakistan pogubio najmanje 471 osobu, prema nezavisnoj Komisiji za ljudska prava u Pakistanu (HRCP).

Pakistan je prošle godine, pogubivši najmanje 87 ljudi, bio na petom mjestu na listi država izvršilaca smrtne kazne koju je sastavio Amnesty International. Gotovo svi ovi slučajevi dogodili su se u pokrajini Punjab, a Masih je izvršio većinu njih.

"Zašto bih ja vodio evidenciju? Zatvor vodi evidenciju. Oni imaju knjige u kojima bilježe crne naloge", kaže on.

Masih ima nekomplikovan pristup pitanju je li smrtna kazna opravdana.

"Ovo je zakon naše države, šta ja trebam osjećati u vezi s time?" pita se. "Nije to ništa, to je samo posao."

Dodatna pitanja na ovu temu kod njega izazivaju nerviranje, blagu iziritiranost pitanjima koja, po njegovom mišljenju, gube iz vida poentu onoga što je njegov posao.

"Nije to ništa. Samo je minuta ili pola minute hitno, kada dovode osuđenika na vješala. Sve ostalo je jednostavno", kaže, detaljno objašnjavajući kako mjeri dužinu konopca i veže čvor na osnovu visine i težine osuđenika.

Ponekad, priznaje, i pogriješi u tom poslu.

"Vidjet ćete ljudsko tijelo rastrgano. Dogodilo mi se to mnogo puta."

Masih govori neobičnim ritmom, kao da nije sasvim usklađen sa svijetom koji ga okružuje. Dok šibicom čačka požutjele zube, žali se da ljudi njegov posao doživljavaju kao da je nešto više nego što stvarno jest.

"Osobi koja posmatra pogubljenje to izgleda kao ogromna stvar. Ali, to je lagano, za mene to nije ništa posebno."

"Nije to ništa", ponavlja on često tokom našeg razgovora.

Pakistanski pravosudni sistem, međutim, godinama već proganjaju pitanja vezana za pravednost suđenja i posebno upotrebu smrtne kazne.

Prošle godine Vrhovni sud Pakistana oslobodio je dvojicu braće, Ghulama Qadira i Ghulama Sarwara, krivice za ubistvo nakon što su više od deset godina proveli čekajući na pogubljenje. Jedini problem? I Qadir i Sarwar pogubljeni su u centralnom zatvoru u Bahawalpuru u oktobru 2015.

Masih je povukao polugu.

"Nisam ništa osjetio", kaže za trenutak kada je čuo za oslobađajuću presudu. "Ako će bilo ko osjećati tenziju u vezi s time, to bi bio upravnik zatvora ili zamjenik ili ministar. Ja nisam izdao naloge za pogubljenje, zar ne?"

"Nije to ništa."

'Gotovi su iznutra'

Na neki način, priznaje Masih, on vidi zatvorenike u najintimnijem trenutku, kad više nema pretvaranja.

"Da, ja vidim njihovo lice [koje drugi ne vide]", kaže on. "Tada oni plaču. Iznutra ili spolja."

Neki, kaže on, traže oprost – od njega, od zatvorskog upravnika, bilo koga ko će ih slušati.

"Gotovi su, iznutra. Osuđenici znaju da moraju prihvatiti svoju sudbinu."

Drugi, međutim, likuju zbog svojih djela.

Jedno pogubljenje kojeg će se Masih, kako kaže, uvijek sjećati, jest ono kad je izvršio smrtnu kaznu nad dvojicom muškaraca koji su organizovali samoubilački napad na tadašnjeg pakistanskog predsjednika, generala Perveza Musharrafa 2004. godine. Obješeni su u decembru 2014.

"Meni su došli 12 minuta prije vješanja. Uzvikivali su slogane i pozdravljali se radosno kao da su na bajramskoj svečanosti. Rekli su da idu u raj", kaže on.

"Prihvatili su da su uradili sve za što su bili optuženi. Bili su sretni zbog toga."

Koja je onda, po Masihovom mišljenju, razlika između njega i tih muškaraca? Ili, bolje, između njega i svih ubica koje je on pogubio tokom godina? Postoji li razlika?

"Ono što ja radim drugačije je. Ja ubijam ljude na osnovu zakona. Ubica je ubio zato što je tako izabrao, ali ja ne ubijam po vlastitom izboru. Na svojoj strani ja imam cijelu državu, sve do predsjednika. Ja nisam odabrao osuđenika koga ću ubiti."

"Nije to ništa."

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.