Paddy Ashdown i zablude o europskoj moći

Ashdown zaboravlja i da je Hrvatska u međuvremenu postala punopravna članica EU i NATO-a (Reuters)

Paddy Ashdown, Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini od 2002. do 2006, kazao je ovih dana nekoliko rečenica „Dnevnom avazu“, a najkonkretnije i najrazumljivije što je rekao jest to da bi se Europska unija, odnosno ključne europske zemlje – a to su, po Ashdownu, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Nizozemska – trebale ozbiljno posvetiti rješavanju trajnožareće bosanskohercegovačke političke krize, ali i političke krize koja trese još neke zemlje tzv. zapadnog Balkana, ponajprije Makedoniju i Kosovo te donekle Crnu Goru. „Evropska unija ima moći koje konačno ponovo treba početi koristiti ne samo u BiH nego i na Balkanu. Jer bez mirnog Balkana nema mirne Evrope“, smatra on.

Ashdown ne kaže na koji bi način trebalo rješavati problem dugotrajne nefunkcionalnosti BiH, no uvjeren je da je međunarodna zajednica pogriješila kad se odlučila na pasivniji i suzdržaniji pristup u pitanjima uspostave stabilnije i institucionalno efikasnije Bosne i Hercegovine, odnosno kad je lokalnim političkim elitama prepustila da se više-manje same dogovaraju o sudbini svoje zemlje. Takva međunarodna politika prema BiH kontinuirano traje najmanje posljednjih desetak godina i vidimo do čega je dovela: do permanentne političke nestabilnosti i bezizlaznosti, do opstrukcije i destrukcije kao osnovnih modela političkog ponašanja, do odvajanja političkih elita od realnosti i zdravog razuma, do dezintegracije zemlje i posvećenosti političara isključivo vlastitim interesima i demagoškog manipuliranja u čijoj je srži floskula o „brizi za nacionalne interese“…

Donio najviše odluka

Premda se od toga donekle ograđuje i spominje „druge mehanizme moći“ koje Europa ima na raspolaganju u pogledu BiH, jasno je da Ashdown zagovara snažnije i učestalije korištenje Bonskih ovlasti, koje ima Visoki predstavnik. Ashdown je, uostalom, donio uvjerljivo najviše odluka utemeljenih na Bonskim ovlastima od svih dosadašnjih visokih predstavnika: on je za tom polugom posegnuo više od 400 puta, dok je sadašnji Visoki predstavnik Valentin Inzko, u dvostruko dužem mandatu, te ovlasti upotrijebio u pedesetak slučajeva. Britanac, međutim, kao da je zaboravio da su se u proteklih desetak godina itekako promijenili odnosi u toj „međunarodnoj zajednici“ iz čije bi podrške trebao proizlaziti autoritet Visokog predstavnika, naročito kad je riječ o korištenju Bonskih ovlasti.

Ashdown previđa da Europska unija već nekoliko godina proživljava unutrašnju političku krizu potaknutu svojedobnim financijskim slomom pojedinih EU-država, krizu koja je potom nastavljena različitim viđenjima odnosa europskog centra i periferije, pa ratovima na Bliskom istoku i terorističkim napadima u europskim gradovima, izbjegličkom dramom, jačanjem desnih antidemokratskih snaga u nekim državama i, na koncu, izlaskom Britanije iz Europske unije. Unatoč tome što se čini da bi konačno na duži rok mogle biti stabilizirane političke prilike u Francuskoj i Njemačkoj, dvjema ključnim zemljama Unije, EU je još daleko od konsolidiranosti i od koliko-toliko jedinstvene i zaokružene politike kad je riječ o mnogim važnim unutrašnjim temama, a kamoli kad je posrijedi politika širenja na zemlje zapadnog Balkana. Jer jedini stvarni i ozbiljni mehanizam moći koji posjeduje EU jest davanje realne perspektive članstva u zamjenu za početak izgradnje učinkovite (pravne) države koja bi bila u funkciji boljeg i sigurnijeg života svojih građana, a ne u funkciji korumpiranih političkih struktura na svim razinama koje žive od širenja teza o ugroženosti vlastite nacije.

No i taj mehanizam je upitan. Prvo, zato što ulazak u EU, pokazalo se, ipak nije garancija ekonomskog napretka. I drugo, a to je ono što – između ostalog – zaboravlja lord Ashdown, zato što je drastično porastao politički i ekonomski utjecaj Putinove Rusije i u BiH i u ostatku Balkana u proteklih nekoliko godina, a to znači da su se pojavile vrlo relevantne političke opcije, ili čitavi dijelovi društva koji se protive ulasku u Europsku uniju i NATO. Što se tiče Bosne i Hercegovine, očit je ruski upliv na vlasti Republike Srpske i očito je da će taj bosanskohercegovački entitet opstruirati eventualno bosanskohercegovačko približavanje Europskoj uniji. Očito je, s druge strane, slabljenje donedavno možda i presudnog američkog utjecaja, što je posljedica kaosa i političkog glavinjanja otkako je Donald Trump izabran za predsjednika.

Nema jednostavnih rješenja

Ashdown, također, zaboravlja da je Hrvatska u međuvremenu postala punopravna članica EU i NATO-a, a hrvatska politika prema i u BiH orijentirana je u posljednje vrijeme isključivo na pokušaj uspostave hrvatskog entiteta ili nečeg nalik tome. Tu je onda i utjecaj Erdoganove Turske na bošnjačku politiku, iako tamošnja politička previranja Tursku u svakom pogledu čine mnogo slabijom nego što je bila prije nekoliko godina. Ukratko, Europa i Zapad više nisu jedina opcija ni Bosne ni Balkana i to se neće tako brzo vratiti na staro, što je nekako promaklo bivšem Visokom predstavniku.

Kao što mu je promaklo i to da ni za Bosnu ni za Balkan nema jednostavnih, efektnih i brzih rješenja, koliko god Paddy Ashdown vjerovao u moć međunarodne zajednice i međunarodnih konferencija koje bi trebale nametnuti stabilnost i funkcionalnost. Jedino što se može u doglednom vremenu jest postići kakav-takav unutrašnji i vanjski konsenzus o zaustavljanju dezintegracijskih procesa u BiH te politikom malih koraka i postupnih promjena započeti konstruiranje bolje i integriranije države na temeljima stvarne političke ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda i svih koji žive u BiH.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera