Pacijent – kustos u Muzeju psihijatrije

Piše: Tomislav Šoštarić

Vjerojatno bi teško tko očekivao da psihijatrijska bolnica može, između ostaloga, na neki način biti i kulturna ustanova. No, zagrebačka Klinika za psihijatriju Vrapče upravo to jest.

Uz Galeriju Slava Raškaj, nazvanu po slavnoj hrvatskoj slikarici koja se liječila i umrla u toj bolnici i u kojoj se izlažu slike duševnih bolesnika, zatim Muzej primarijusa Stanislava Župića, koji također izlaže sličan sadržaj, te spomen-biblioteke, u studenome je, povodom 135 obljetnice bolnice, u sklopu kompleksa, otvoren i Muzej Klinike za psihijatriju Vrapče, odnosno – Muzej psihijatrije.

Projekt je ideja dugogodišnjeg ravnatelja bolnice, prof. dr. Vlade Jukića, koji kaže kako je na ideju došao prije 18 godina, kada je sličan muzej vidio u jednoj bolnici u prijestolnici Finske, Helsinkiju.

Koncepcija muzeja – povijest psihijatrije

“I onda sam počeo gledati imamo li starih stvari, imamo li što izložiti, i onda smo se polako pripremali. Trebalo mi je 17-18 godina od ideje da se nešto realizira”, kaže Jukić.

Muzej je koncipiran tako da prati povijest bolnice Vrapče, što je ujedno, na neki način, povijest psihijatrije u Hrvatskoj, ali i u svijetu. No, svrha mu je i da ukaže koliko se psihijatrija u odnosu na prošla vremena promijenila i napredovala.

U funkciji pacijenata

Unatoč projektima poput ovog, Jukić naglašava da je ustanova ovdje prvenstveno zbog pacijenata te ističe da je i ovaj muzej u funkciji pacijenata i njihove obitelji.
“Kroz ovaj muzej govorimo o psihijatriji kao struci i na taj način provodimo psihoedukaciju pacijenata i njihove rodbine. Ako mi kažemo da je shizofrenija bolest koja nastaje zbog toga što se u mozgu, primjerice, poremetila koncentracija jednog neurotransmitera, onda istovremeno kažemo da se slično tako nešto događa, primjerice, u želucu onih koji imaju ulkus ili čir na želucu”.

“Završava priča sa sobom, koja još nije do kraja dovršena, u kojoj educiramo posjetitelje, odnosno govorimo im o psihičkim poremećajima. Dakle, na način da im damo poruku da su duševne bolesti, kao i svake druge bolesti koje se, na žalost, prepoznaju na način koji je stigmatizirajući, i pokušavamo približiti realnu sliku duševnog poremećaja kako bi se destigmatizirali duševni bolesnici, pa i duševne bolnice i psihijatrija kao struka”, objašnjava Jukić.

Ulaz u muzej je besplatan. Otvoren je svakog radnog dana od 14:00 do 16:00 sati, no Jukić napominje kako su spremni u svakom trenutku primiti grupe učenika, studenata mladih ljudi i svih zainteresiranih, provesti ih i objasniti im koji je zapravo postav muzeja i o čemu se radi.

Magistrica muzeologije Snježana Spitzmuller, voditeljica biblioteke bolnice i zapravo voditeljica muzeja, kaže kako mjesečno ugoste nekoliko desetaka do stotinu posjetitelja. Dolaze organizirane grupe pacijenata ove ustanove, studenti i druge grupe, ali i pojedinačni posjetitelji koji su za projekt doznali iz medija.

Zamišljeno je da joj u poslu svaki dan pomaže jedan pacijent i te da se pacijenti u tim dežurstvima smjenjuju.

Istina od početka do kraja

No, štićeniku Slavku, kojeg smo zatekli prilikom obilaska, u muzeju se jako svidjelo, tematika ga je silno zainteresirala te je ta dežurstva sa zadovoljstvom preuzeo na sebe.

Pomaže u praćenju posjetitelja, tumačenju postava i objašnjava im put, a kada nije zauzet tim i sličnim obvezama, bavi se proučavanjem povijesti i struke psihijatrije. Na pitanje što ga je to toliko zainteresiralo, odgovor sažima u jednu riječ – istina. 

“Istina – od početka do kraja. Stvari nisu bile uvijek lijepe, ali ne zato što je psihijatrija bila zlobna i što su to bili strašni ljudi koji su nešto nažao htjeli pacijentima, nego naprosto bilo je takvo vrijeme. Znanja su bila oskudna i tek, kasnije razvitkom laboratorija, to je otišlo na bolje. Naprosto su se ljudi služili onime čime su imali”, kaže Slavko, ističući da se upravo u ovom muzeju vidjeti koliko je očit napredak u odnosu na prijašnja vremena.

Muzej je osmišljen po principu kako čovjek prvi put dolazi u bolnicu – prvo se ulazi u čekaonicu, u kojoj su osnovni podaci o bolnici i njezinoj povijesti. Potom se ulazi u liječničku sobu.

Hrvatska treba muzej medicine

Radi se o jedinom bolničkom muzeju i jedinom muzeju medicine u Hrvatskoj.
Iako je ponosan na ostvarenje ovog projekta, Jukić kaže da mu je žao što je situacija takva da Hrvatska nema svoj muzej medicine kakvi postoje diljem svijeta.
“Više bih volio da Hrvatska ima muzej medicine, nego da mi tu imamo to prvenstvo”, kaže Jukić te naglašava da je više puta raznim ministrima ukazivao na to.

“Jako puno su nam pomogle stare fotografije, prema kojima smo pokušali napraviti repliku liječničke sobe. Ovdje imamo izložene povijesti bolesti, od najstarije do najnovije, tako da medicinari mogu vidjeti, da struka može vidjeti kako su se povijesti bolesti pisale nekada, a kako se pišu danas, odnosno koji su podaci bitni da se unesu”, kaže Spitzmuller.

Slavni pacijenti

Nakon toga se dolazi u prostor namijenjen statistici. Na grafikonima na zidu može se vidjeti u kojim je razdobljima bio najveći broj pacijenata u bolnici, a to su, objašnjava ona, obično prijeratna i poslijeratna razdoblja.

I ovdje se mogu vidjeti stare fotografije, ali i informacija o poznatim osobama koje su se liječile u Vrapču, kako ovu poznatu ustanovu u Zagrebu, ali i mnogo šire, obično zovu.

Osim Slave Raškaj, ovdje su se liječila i druga velika imena hrvatske kulture, poput Vladimira Vidrića, Ante Kovačića, Donadinija i drugih znamenitih osoba iz hrvatskog javnog života.

Nakon toga slijedi soba namijenjena medicinskim sestrama, gdje se, između ostalog, može vidjeti i replika kreveta-mreže, koji se nekada, kada nije bilo mnogo lijekova u uporabi, koristio za izolaciju psihotičnih bolesnika koje je trebalo odvojiti od ostalih. 

Tu je i replika tzv. meke sobe, odnosno prostorije za izolaciju u koju se smještaju pacijenti koje je protrebno privremeno izolirati, uz obvezan nadzor, a u kojoj si ne mogu nanijeti ozlijede.

‘Mistična’ psihijatrija budi zanimanje

Uz tu sobu nalazi se i lutka svezana tzv. stezuljom, u narodu poznatom pod problematičnim nazivom “luđačka košulja”, koja se kao sredstvo prisile u određenim slučajevima i situacijama primjenjuje i danas. Potom slijedi ljekarna, s originalnim ormarom za lijekove, koji se koristio kada je bolnica otvorena 1897. godine.

Zatim slijedi bolnička soba s krevetom i zloglasnim elektrošok aparatom te na kraju soba za sastanke, u kojoj se provodi edukacija za pacijente, njihovu obitelj i posjetitelje, što je dio svrhe postojanja muzeja.

“Na taj način destigmatiziramo tog bolesnika, približavamo mu bolest, koliko je to moguće, i na taj način ga pridobivamo na liječenje. Ako se dobro liječi, on može uredno funkcionirati u svojoj sredini”, tumači Jukić.

‘Dođite, pa se liječite’

Objavljivanje informacije o poznatim osobama koje su se liječile u Vrapču, kaže Jukić, dovelo ih je u ambivalentnu situaciju, jer je bolnica dužna štititi tajnost podataka o tome.
“Međutim, mnogi su liječeni, a već o tome i enciklopedije pišu, pišu njihovi biografije… I mi smo na jednom plakatu rekli nekoliko riječi o njihovom životu, o tim osobama, s namjerom da kažemo: ‘Evo, i oni koji su liječeni u našoj bolnici, koji su imali psihičke poteškoće, zbog kojih su morali biti hospitalizirani, oni su dali jako puno hrvatskoj kulturi i oni su kreativni, oni mogu dati. Prema tome, nemojte se bojati, nemojte zazirati, nemojte skrivati svoju bolest, nego dođite, pa se liječite”.

Što se tiče posjete, Jukić kaže da se ne može reći da u muzeju vlada velika gužva, ali je situacija po tom pitanju slična kao i dijelu drugih muzeja.

“Rekao bih, s obzirom da je to sada nešto novo, da je mistično, da je uvijek psihijatrija tako, nekakva struka kao iracionalna, ljudi vole nešto malo zaviriti u tu psihijatriju.”

‘Najzanimljivija’ sredstva prisile

Iako posjetitelji nakon što završi obilazak i ostanu sami sa zanimanjem razgledavaju i dijelove muzeja poput ljekarne ili radionice, metode prisile, kaže Jukić, izazivaju očekivano najveće zanimanje.

“Dakle, ta psihijatrijska stezulja, kod kreveta s mrežom, kakvi su se prije 50-ak godina upotrebljavao, koji su zvali ‘kavez’, gdje se smještavao bolesnik koji je bio nemiran. Jasno, jako su zainteresirani za elektrokonvulzivni aparat i priču o tome kako se liječila nekada velika većina bolesnika elektrošokovima”, kaže Jukić te naglašava da se ta terapija u ovoj bolnici više ne primjenjuje.

No, primjenjuje se u nekoliko drugih bolnica u Hrvatskoj, a terapija se danas provodi pod općom anestezijom.

U Vrapču su posebno zadovoljni i iznenađeni rezultatom koji su postigli za nedavne manifestacije “Noć muzeja”.

Bolnica kao kulturna ustanova

“Upravo nevjerojatno, to je neviđen uspjeh koji je ovaj muzej polučio u ‘Noći muzeja’. Preko 600 posjetitelja je bilo tu večer, tu noć ovdje. Bila je kiša, snijeg, ružno vrijeme, međutim. ljudi su upravo hrlili ovdje.”

Ova je bolnica, ističe Jukić, istovremeno liječilište, učilište, znanstvena, ali i kulturna ustanova. Kao i u svakom drugom, i u kulturnom dijelu postoje planovi za budućnost.

“Ako imamo muzej, ako imamo takvu galeriju, ako se ovdje stvaraju takva umjetnička djela, onda smo i ustanova od kulture, kulturna ustanova… Dakle, imamo četverolist tog muzejskog prostora, nadamo se da ćemo jednoga dana taj Župićev muzej i ovo u nekim dobrim, novim prostorima objediniti”, zaključuje Jukić.

Izvor: Al Jazeera