Ozbiljnost rata protiv Muslimanske braće

Piše: Abdel Sattar Qassem 

Islamska arapska regija svjedoči ratu protiv Muslimanske braće, pa makar i ograničenom, kao grupe koja radi na tome da preuzme „kontrolu u pojedinim državama i monopol na vlast“. Tako se, naprimjer, Muslimanska braća suočavaju s velikim problemima u Egiptu, gdje su klasificirani kao teroristi. Egipatski mediji i dalje vode žestoku medijsku kampanju protiv njih i u tu svrhu koriste istine i laži. 

I u drugim arapskim državama, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Muslimanska braća suočena su sa veoma teškom situacijom i krivičnim gonjenjem, dok se ista stvar već ranije dešavala u Siriji, gdje su proganjani i napadani.

Trenutno je došlo do zaoštravanja medijske kampanje protiv, kako ga zovu, političkog islama, dok se Muslimanska braća terete za utjelovljenje političkog islama čiji je cilj izbrisati druge i uspostaviti vlast nad ljudima u skladu s učenjima islamskih pravnika utemeljenim na šerijatskom zakonu.

To bi podrazumijevalo uništavanje civilne države zasnovane na principima demokratije, mirnog prenošenja vlasti, poštivanja tuđeg mišljenja i poštivanja građana, bez obzira na vjersku, etničku i rodnu pripadnost. Osim te kampanje, nosioci ovakvih vjerskih ideja suočeni su i s velikim brojem krivičnih gonjenja, zabrana i taktičkih kampanja usmjerenih protiv njih.       

Politički islam

Istina o tome ko je skovao pojam politički islam za mene je nepoznanica, kao i zbog čega je to učinio. No, mogu reći da taj pojam ima dosta nejasno značenje i veoma je labav, zbog čega se može lako podvesti pod brojne definicije, zavisno od stava osobe koja tu definiciju određuje.

Čudno je koliko ovaj termin neugodno zvuči i uopće ga nije lijepo čuti. Više izgleda kao optužba ili izrugivanje nego što ukazuje na naučni termin koji se može studirati i analizirati.

 Je li demokratski da čovjek dozvoli sebi ili stranci političke aktivnosti, dok ih u isto vrijeme drugima zabranjuje?

Postoji veoma veliki broj teorija i filozofskih teza oko kojih su se ljudi okupili, što se kasnije razvilo u političke trendove, ali nikada nismo čuli da neko kaže politički socijalizam ili politički kapitalizam, iako ove teorije postavljaju temelje za način života.

Njihovi nosioci vodili su izbore u brojnim državama, neki od njih su pobijedili, a neki izgubili. Oni koji su ostvarili pobjedu radili su na primjeni onoga u što vjeruju. Pokušali su pridobiti velike mase i pretvoriti ih u sljedbenike svoje filozofije.  

Osim toga, nikada nisu bili izloženi uvredljivim klasifikacijama ili napadima medija, s čime se suočava pokret Muslimanska braća.

Ima li ikakve naučne osnove ili objektivnosti u udruživanju brojnih sila s namjerom da napadnu na ugled Muslimanske braće i negiraju njihova prava na političke izbore, dok se u isto vrijeme drugima odobrava kleveta i negiranje prava? 

Demokratija i prihvatanje drugih

Pitanje koje mi se stalno nameće glasi: Je li demokratski da čovjek dozvoli sebi ili stranci političke aktivnosti, dok ih u isto vrijeme drugima zabranjuje? Zbog čega ja imam pravo na to, a drugi nemaju?

Diskriminacija u zakonu nije demokratija. Intelektualci i akademici, poznati po tome što brane demokratiju, trenutno su pokrenuli veliku kampanju protiv pokreta Muslimanska braća i različitih islamskih organizacija, čak i ako one nisu terorističke, zbog usvajanja islama ili islamske ideje.

Neko poput njih ne može se nazvati demokratom, jer su prisvojili pravo na demokratiju samo za sebe, dok drugima to pravo uskraćuju. To je neprihvatljiva kontradikcija. Svako ko drugome uskraćuje njegova prava ne može za sebe reći da je usvojio demokratska načela.  

Oni koji trenutno progone Muslimansku braću kažu da ne izuzimaju nikoga te da se protive bilo kakvom isključivanju drugih. Bilo bi dobro da su vrata pred svima jednako otvorena i da nema diskriminacije ukoliko postoji želja da zajednica ostane ujedinjena.

Ali, pogledamo li trenutno stanje u Egiptu, vidjet ćemo da je pitanje ekskluzije glavni razlog koji pokreće pristalice postojećeg sistema protiv predsjednika Muhameda Mursija. Optužen je za pokušaje „ihvanizacije“ Egipta, no uporedimo li ekskluzije Mursija sa onim što trenutno čini egipatska vlast i sudovi vidjet ćemo da je novi režim dosta rigorozniji po tom pitanju u odnosu na Mursijev period.  

Egipat je zabranio organizaciju Muslimanska braća i lišili su ih svih njihovih političkih prava. Protiv njih se i dalje vode veoma žestoke medijske kampanje. Kada je riječ o egipatskim sudovima, preplavljeni su kolektivnim smrtnim presudama zbog čega će egipatski politički rad ostati osuđen na duži vremenski period, što bi se moglo pretvoriti u historijski dokaz uskogrudnosti jednog dijela egipatskih političara.

Umjesto da gradimo državu, mi radimo na njenom rušenju i razaranju društvenog tkiva.   

Ako nas drugi ne prihvataju, to ne treba značiti da mi ne prihvatamo druge. Jedan od demokratskih principa je i taj da se vrata dijaloga i razumijevanja ne zatvaraju, jer se na taj način ostvaruje dobrobit za sve i za društvo kao cjelinu.

Ako odbacujemo druge, na nama je da ih pozovemo za stol razumijevanja i dijaloga, što bi moglo dovesti do pomirenja i poboljšanja javnog života, dok ratovi i gonjenja iz sigurnosnih razloga ne smiju biti odgovor na one koji promoviraju ekskluziju.

Kao onaj koji prati političko djelovanje u arapskom svijetu veoma dobro shvatam da su islamske organizacije, uključujući i grupu Muslimanska braća, ekskluzivne i ne prihvataju druge, osim ukoliko postanu jedan od elemenata u njihovim redovima. Smatram da rješenje tog problema leži u uklanjanju kulturnog i intelektualnog pritiska na njih, kako bi mogli promijeniti ono na čemu jesu, da stvari ne bi izmakle kontroli i da ne dođe do širenja haosa u društvu.

Umjesto da gradimo državu, mi radimo na njenom rušenju i razaranju društvenog tkiva.   

Optužbe za terorizam

Nema pravo terorista optuživati drugog za terorizam, pa makar ga taj i činio. Arapski režimi su teroristički i oni drže arapske građane u stalnom strahu kroz svoje sigurnosne agencije, posebno obavještajne službe. Posljednji koji bi trebali govoriti o terorizmu i teroristima su arapski režimi.

Naravno, ne možemo govoriti o ovome, a da na vrh svjetske terorističke liste ne stavimo Ameriku i Izrael. Izrael i Amerika konstantno govore o terorizmu, što je, zapravo, primjer onog koji vidi kako ga prate optužbe, pa bježeći ispred njih, optužuje druge oko sebe.

Arapski režimi optužuju Muslimansku braću za terorizam, no želimo znati koji je to arapski režim manje teroristički usmjeren od terorizma terorista? 

Uporedimo li, naprimjer, ono što je činio Mursi sa onim što sada čini Al-Sisi, možemo li ponuditi odgovor na pitanje koji od ova dva primjera nosi sa sobom više terorizma? Takvo pitanje traži temeljnu, naučnu i objektivnu studiju koja se neće zasnivati na raspoloženju medija, nego će se temeljiti na objektivnim i očiglednim podacima. 

Što se tiče onoga što egipatski režim govori o terorizmu Muslimanske braće svojim građanima, na tu temu sam već ranije pisao. Zastupao sam mišljenje da se Egipat igra s pitanjem stabilnosti svoje države zbog optužbi na račun Muslimanske braće te da niko ne treba očekivati da će Muslimanska braća šutjeti i mirno podnositi sve optužbe s kojima se suočavaju.

Oni će na to odgovoriti. I svako ko prati situaciju očekuje da će Muslimanska braća prouzrokovati potres u stabilnosti egipatskog sistema, kao odgovor na djelovanje protiv njih. Mudar politički sistem je onaj koji radi na tome da se ujedine ljudi svih pripadnosti. On treba dokazati da je sistem za sve i da su tu svi dobrodošli. Međutim, egipatski sistem nastavlja sa svojom politikom, zanemarujući historijska iskustva, odnosno da će se grupe koje ne vide izlaz pred sobom zasigurno braniti ukoliko su na to primorane.

Širenje mržnje

Mnogo je ispraznih formulacija koje se koriste u kampanji protiv Muslimanske braće, jer kampanja ne uzima u obzir demokratske vrijednosti u koje vjeruju njeni nosioci niti daje neku težinu socijalnoj koheziji u povijesti naroda. Cilj takve kampanje je širiti mržnju i prezir u dušama te potpirivati razmirice i sumnje među građanima.

Također, cilj je podijeliti ljude na grupe i organizacije koje se takmiče, što će rezultirati fragmentacijom i slabljenjem društva te na kraju dovesti državu do nestabilnosti i poniženja.   

Ukoliko arapski sistemi žele uspostaviti demokratiju i uzeti u obzir temelje i načela pravde u arapskim društvima, onda nemaju drugog izbora nego otvoriti komunikaciju s neterorističkim islamskim grupama. 

Izgleda da nosioci ove kampanje ne shvataju da grupa Muslimanska braća trenutno predstavlja najveću globalnu organizaciju te da je raširena diljem svijeta, kao i da ima pristalice koji su je spremne braniti i štititi.

To je izrazito raširena grupa u arapskom i islamskom svijetu i sposobna je pobijediti na izborima ako joj se za to ukaže prilika. Članovi grupe nalaze se posvuda, i to u velikom broju. Imaju širok krug simpatizera na arapsko-islamskoj sceni, dok običan narod općenito stoji na njihovoj strani i može ih izabrati na izborima zbog islamske ideje koju nose.

Većina ljudi u arapsko-islamskoj regiji uglavnom teži ka vjeri. Oni nisu religiozni, ali vjeruju da je izlaz iz krize, s kojom se ljudi bore, u primjeni islama kao političkog sistema jer on uspostavlja socijalnu pravdu. Nije nam cilj ovdje to dokazivati ili osporavati, nego govorimo o sklonostima, željama i vizijama naroda.

Trebalo bi da svaki političar uzme u obzir orijentacije naroda i njihova uvjerenja u pogledu javnih poslova. Političar koji to ne uvažava nije dorastao upravljanju javnim poslovima.

Muslimanska braća nisu usamljena na sceni, nego imaju podršku velikog broja islamskih organizacija koje su spremne uzeti oružje za odbranu ove grupe ukoliko bude potrebe za tim. To neće biti nužno posljedica ljubavi prema njima, nego zbog odbrane islamske ideje.

Možda država poput UAE može vršiti pritisak na Muslimansku braću zbog okolnosti u kojima se nalaze, no države poput Egipta, Sirije, Iraka i Jordana veoma će teško uspjeti u svojim nastojanjima da se riješe grupe Muslimanska braća. Emirati se ne suočavaju s problemom raširenosti grupe u redovima građana, jer u osnovi i nemaju tako veliki broj stanovnika.

Međutim, države s velikom gustinom naseljenosti koje su svjedočile postepenom širenju Muslimanske braće teško će uspjeti riješiti ovaj fenomen na način kako to njima odgovara. Dovest će u pitanje svoju stabilnost i socijalnu koheziju, ukoliko pokušaju slijediti egipatski obrazac.

Intelektualni terorizam

Ovdje naziv islamisti upotrebljavam metaforički, jer milioni muslimana su islamisti iako nisu članovi određenih organizacija. Ukoliko arapski sistemi žele uspostaviti demokratiju i uzeti u obzir temelje i načela pravde u arapskim društvima, onda nemaju drugog izbora nego otvoriti komunikaciju s neterorističkim islamskim grupama. 

Ta komunikacija omogućila bi im diskutiranje o određenim stvarima koje karakteriziraju islamske grupe, a negativno se odražavaju na arapsko društvo u cijelosti. Na samom početku, pitanje posjedovanja apsolutnog prava mimo drugih te suđenje drugima kroz kulturu, narod i vjeru na osnovu ove činjenice.

Potrebno je da se islamisti uvjere kako apsolutnu istinu niko ne drži u svojim rukama i da je sloboda razmišljanja osnova kreativnog djelovanja te da niko nema pravo ograničiti drugog idejama i vrijednostima u koje on vjeruje.  

To nam ukazuje na potrebu razgovora sa islamskim grupama, uključujući i Muslimansku braću, o intelektualnom terorizmu, jer sve ove grupe, bez obzira nosile one oružje ili ne, prakticiraju intelektualni terorizam, makar i u različitoj mjeri. Također je neophodno razvijati kulturne programe u arapskom svijetu koji bi obuhvatili islamske grupe i političke sisteme na vlasti s ciljem ograničavanja arapske ideje isključivanja, kao i razvijati odgojne programe kojim bi se ljudi učili na startu, još od vrtića, da prihvataju drugog i odreknu se plemenskog i stranačkog fanatizma.    

Problem je što smo mi, kao arapsko društvo, odgojeni tako da odbacujemo drugog. Navikli smo se ponašati kao plemenski fanatici. Naše stranke pretvorile su se u konzervativna plemena, dok je odbacivanje drugih postao prihvatljiv društveni običaj. Na svima nama je da radimo u kontrapravcu uz nadu da ćemo se naučiti živjeti zajedno, a ne samo jedni pored drugih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera