Ovo nije još jedan tekst o Siriji

Bosanci i Hercegovci uglavnom pozdravljaju spremnost Amerikanaca i Rusa da ratuju do posljednjeg Sirijca (Anadolija)

Skoro će četiri sedmice od kako je nastupilo proljeće na ovoj sjevernoj hemisferi planete na kojoj obitavamo. Lišće se u Evropi i regionu opet zeleni, rodac “Klepetan” se i ove godine sa juga vratio u Slavoniju svojoj pernatoj “Penelopi Malenoj”, veselo se vrte bubnjevi prvih ovogodišnjih mješalica u Bosni, sve behara i sve cvjeta, a regionalni narod se tradicionalno priprema za proljetna čišćenja i krečenja.

No, nisu rijetki ni oni koji su mišljenja kako bi ove godine s krečenjem trebalo malo pričekati i pratiti razvoj događaja u jednom drugom dijelu iste ove sjeverne hemisfere, koji se naziva Bliskim Istokom. Upravo se tamo u zoru 14. aprila desilo nešto što su mnogi požurili prepoznati kao najavu trećeg svjetskog rata, a treći svjetski rat je zasigurno nešto što bi predstavljalo katastrofu globalnih razmjera. U kontekstu rizika od totalnog uništenja, čak se i mala investicija u dvije-tri kante “Jupola” doima kao prilično nerazuman trošak.

Naravno, male su šanse da će treći svjetski rat uistinu početi, pa će svaki čestiti balkanski domaćin, nakon kraćeg odvagivanja između opasnosti od totalne globalne anihilacije i prijetnje da mu neko primijeti zadimljene ćoškove u dnevnoj sobi, ipak uzeti valjak u ruku i popeti se na merdevine. I upaliti televizor ispod najlonskog pokrivača, da čuje da li će napad Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika na Siriju stvarno rezultirati nekim širim globalnim implikacijama.

Kao nekad u Bosanskoj krajini

Dakle, ovog aprila su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska izvele raketni napad na tri lokacije u Siriji povezane s proizvodnjom i skladištenjem hemijskog oružja. Napad je izveden sedam dana nakon što je objavljeno kako su sirijske snage upotrijebile hemijsko oružje protiv civila u gradu Douma, pri čemu je ubijeno najmanje 70 ljudi. I ovdje stvari postaju dosta komplicirane. Ukoliko te komplicirane stvari pojednostavimo do maksimuma, reći ćemo da se u Siriji vodi “građanski rat na daljinski”, u kojem Rusija i Iran (svako iz svojih razloga) podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, a Zapad, predvođen Sjedinjenim Američkimn Državama, njegovu opoziciju.

Osim predsjednikovih i opozicionih vojnih snaga, lista učesnika u konfliktima u Siriji je prilično duga, pa tako imamo i vojsku Kurda, koja drži oko četvrtinu zemlje, zatim snage povezane s Hezbollahom, neizostavnu grupu Islamska država Irak i Levant, Front al-Nusru te još desetke manjih vojnih formacija. Uz ovo sve, tu su i vojne trupe stranih država, poput Rusije, Irana i Turske, što cijelu situaciju Siriji čini složenom za pratiti i razumjeti čak i onima koji su preživjeli rat u Bosanskoj krajini, gdje je u jednom momentu na svega 2.000 kvadratnih kilometara bilo prisutno osam vojski.

Ali, ovo ionako nije tekst o Siriji. O ratu u ovoj zemlji znam tek malo više od onog napisanog u prethodnih par pasusa. Ovo je tekst o nama, a u nas i našu percepciju svijeta i zbivanja u njemu se razumijem više nego dobro. Fascinantno je s kakvim reakcijama su ljudi u Bosni i Hercegovini dočekali američko slanje raketa u Siriju. Ne ulazeći u opravdanost, legalnost, svrsishodnost i korisnost Trumpovog “tomahawkiranja” sirijskih hemijskih postrojenja, reakcije u javnosti u Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu, uglavnom se svode ili na oduševljenje američkom spremnošću da upotrijebe silu, ili na osude novog nasilja, koje uglavnom iskazuju simpatizeri ruske strane. Drugim riječima, Bosanci i Hercegovci uglavnom pozdravljaju spremnost Amerikanaca i Rusa da ratuju do posljednjeg Sirijca.

Sirija, Bosna i – Ruanda

Često u javnosti imamo priliku čuti kritike na račun neosjetljivosti naših konstitutivnih naroda i ostalih na ratove koji se vode u drugim krajevima svijeta. Ove kritike su dobrim dijelom utemeljene jer bi razuman i human čovjek očekivao od ljudi koji su na svojim leđima osjetili užase rata da pokažu veću sposobnost empatije s tuđom patnjom i očekivao bi od onih koji su i sami krvarili da dožive prolijevanje tuđe krvi s intenzivnijim emocijama nego što se to sada čini.

Da li je do osjećaja nemoći da se utječe na na svjetske procese, ili nas je rat otupio i učinio nesposobnim da u drugima prepoznamo nekadašnje sebe – teško je reći. No, ono što meni upada u oko nije čak ni ta nesposobnost da sirijsku tragediju doživimo kroz prizmu našeg posljednjeg rata, već nesposobnost da trenutna zbivanja u Siriji projiciramo na situaciju u Bosni i Hercegovini – danas. Ono kako Bosanci i Hercegovci gledaju i prate razvoj situacije u Siriji neodoljivo podsjeća na legendarnu scenu iz filma Ničija zemlja Danisa Tanovića u kojoj bosanski vojnik – recimo to ovako – izražava zabrinutost situacijom u Ruandi. Paralela je tim gora jer su iste sile za koje “navijamo ili ne navijamo” u Siriji poprilično prisutne i utjecajne i u Bosni i Hercegovini i na Balkanu.

Imamo i mi ovdje i Istok, i Zapad, i uspavanu Ameriku, i probuđenu Rusiju, i ambicioznu Tursku, i indolentnu i disharmoničnu Evropu… a ne nedostaje nam ni lidera i predsjednika koji su spremni upropastiti državu i žrtvovati narod za uslugu svakom ko će im omogućiti uživanje u vlasti na ovom prostoru. Da stvari iz naše perspektive budu još malo nelagodnije, kao jedno od mogućih trajnih rješenja za Siriju se najčešće pominje koncept unije ili federacije, s jakim ruskim utjecajem u jednom dijelu, uz izraženo američko prisustvo u drugom. Zvuči odnekud poznato? Još uvijek nismo sposobni napraviti određene projekcije na određeni poznati prostor?

Znamo za kim zvona zvone

Ni to nije dovoljno? Sjetimo se onda da Rusija ima uspostavljene vojne baze u Siriji i da je čest komentar kako je, zbog prisustva ruske vojne čizme na terenu, u Siriji svaka akcija Zapada unaprijed izgubljena stvar. Primijenimo li sličnu analogiju na prostor oko nas i ako znamo da je gotovo cjelokupan Balkan integriran u NATO, postavlja se pitanje da li je onda i svaka akcija Rusije na centralnom Balkanu unaprijed izgubljena stvar i da li su toga svjesni i Rusi, i oni koji ih u regiji podržavaju? Ako jesu, koji je onda cilj sve intenzivnijeg ruskog političkog i medijskog prisustva u Srbiji i Bosni i Hercegovini?

Puno je pitanja na koja ovaj tekst nema ni pretenziju, ni iluziju davati odgovore, ali čini se da, prateći situaciju u Siriji, prosječan Srbin, Bošnjak, Hrvat i Ostali mogu podosta naučiti o vlastitoj poziciji i važnosti u današnjem svijetu, kao i o značaju sebe samih u očima onih za koje u sirijskim konfliktima navijaju. Tako, kada razgovaramo o tome da li će ova ili ona sila ostaviti ovog ili onog saveznika u Siriji na cjedilu, to baš i nije samo priča o Siriji. Jednako tako, priča o spremnosti da velike sile na prostoru Sirije ratuju do zadnjeg Sirijca nije priča koju će razborit čovjek ograničiti samo i isključivo na Siriju.

Uistinu, čini se da poznati stihovi koje je prije četiri stoljeća napisao John Donne, a svijetu ih poznatima učinio Ernest Hemingway, nisu nikad bili aktuelniji: “Nijedan čovjek nije otok – sam po sebi cjelina; svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje. Ako grudvu zemlje odnese more, Evrope je manje, kao da je odnijelo neki rt, kao da je odnijelo posjed tvojih prijatelja ili tvoj. Smrt ma kog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen čovječanstvom. Stoga, nikad ne pitaj za kim zvono zvoni – ono zvoni za tobom.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera