Oglasi

Ovčina: Fašizam počiva na laži, ignoranciji i neznanju kao najjačim alatima zla

Damir Ovčina je svoje dugogodišnje impresije i saznanja o dešavanjima na "ratnoj" Grbavici uobličio u nagrađivani roman "Kad sam bio hodža".
O ratnoj stvarnosti danas imamo "bezbroj" dokumenata, kaže OvčinaUstupljeno Al Jazeeri/Amer Kuhinja

Roman Kad sam bio hodža, kao malo koje književno djelo u poslijeratnoj bh. književnosti, dočekan je sa neskrivenim oduševljenjem kritike i čitalaca, a primitak međunarodno ugledne književne nagrade „Mirko Kovač“ potvrdio je status koji je knjiga dobila odmah po objavljivanju.

U svim zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije prepoznat je originalni umjetnički pečat romana, a autorova odluka da reducira pripovijedanje odbacivanjem glagola protumačeno je kao inovativan postupak koji uspješno prenosi priču ratne Grbavice.

Iako tematski fokusiran na prikazivanje događaja u ratnoj Grbavici, ovaj roman je suštinski antiratna priča - pisala je kritika o romanu a sam autor je priznao kako je pišući ga nastojao bolje shvatiti svoje i iskustva drugih ljudi o ratu i patnji.

Damir Ovčina bit će prvi gost programa "Jutro s autorom" ovogodišnjeg sajma "Knjige u nišama" koji organizuju Zajednica izdavača/nakladnika u Bosni i Hercegovini i JU Centar za kulturu Kantona Sarajevo, a koji se u Sarajevu održava od 25. do 29. novembra.

  • Gledano iz perspektive dva desetljeća udaljene od završetka rata, stiče se dojam da je u BiH veoma malo književnosti napisano o ratu. Kako razumijevate taj ambivalentni odnos bh. književnosti prema ratu, jer o njemu se i piše i ne piše, i svaki put kada se pojavi jedan snažno konstruisan narativ o ratu, kakav je Vaš roman Kad sam bio hodža javnost bude preneražena i oduševljenja takvom vrstom priče.

- Priče osvjetljavaju čovjeka i svijet. Narod ih je uvijek gladan. Svaki, pa i naivni gledalac u televizor, bezvoljni državni službenik ili smutljivac u prijevremenoj penziji, kladioničar, lažov pa i probisvijet od zanata, nezadovoljnik svake vrste, koliko i najpametniji i najposvećeniji znalac, čeka priču da ga nadahne, pouči, potakne, spasi. O svemu pa i našem ratu malo je takvog. Ne galamim da je moje takvo, ali sam tome težio.

Svako šire određenje, pa tako i bh. književnost, ne govori puno. Postoji svačija potreba za pričama jer nam treba razumijevanje i učenje kroz uosjećavanje. Kroz nepredvidivost radnje i slojevitost likova. Kad se takvo šta potrefi, poneko bude zadovoljan.

  • Kuriozitet romana je svakako i njegova forma, ili ono što starije generacije književnih kritičara nazivaju stilska osobina. Zašto ste se odlučili napisati roman bez glagola?

- Književnost je sva u načinu koji otvara prostor za sadržaj. Sve drugo je drugo. Od najveće nesreće loš stil pravi laž. Ono dobro napisano jedino ostaje kao istina. Vješt pisac složi stvari, pa i za plaćenim ubicama čitalac plače. Za mene je stil prvo i posljednje pitanje u ovom sportu. Tražio sam način da bih kroz vlastitu uvjerenost u postupak mogao stvoriti istinitost. Makar za sebe sama. Reakcije su uvjetovane piščevom vlastitom uvjerenošću u napisano.

  • Roman opisuje zbivanja na ratnoj Grbavici, koja je bila, posmatrano iz današnje perspektive, neka vrsta koncentracionog logora za zatočene Bošnjake i Hrvate. Koliko su opisi terora u romanu inspirirani stvarnim događajima?

- Moj način jeste pokušaj da budem pošten i prema svom razumijevanju književnosti i svijeta. Taj dio koji pominjete sam pažljivo proučavao i nastojao izbjeći svaku pretjerenost, usiljenost, simboliku.

  •  Zašto još uvijek, ili do pojave romana Dok sam bio hodža, nemamo jasnog narativa o zbivanjima o Grbavici?

- Malo je uspjelih priča o bilo čemu. Ne znamo ni danas zašto je tako kako jeste. Rijetki uspijevaju išta približit da se u to može povjerovati. Sva su iskustva ovog svijeta skoro nepoznata. Ni naše tavorenje, zaostajanje, bauljanje kroz sadašnjost ne razumijevamo do kraja jer fali i razumnih objašnjenja, a kamoli priča koje će nas prosvijetliti oslobađajući ismijavanjem, karikiranjem ili vještim opisivanjem.

  •  Ne čini li Vam se da je Grbavica ostala potpuna nepoznanica i da se o zvjerstvima koja su se tamo dešavala, a koje je predvodio zloglasni Veselin Vlahović Batko, u suštini veoma malo zna. Koliko je važno da pamtimo te svirepe ratne događaje?

- Ako ne zapamtimo, nestat će prilike za razumijevanjem bez čega čovjek ni narod ne mogu napredovati. Zapamtit će se samo ono što je vješto napisano. Ostalo će završiti na deponiji fakata.

  • Koliko je izazovno ili teško pisati književnost koja se bavi ratnom stvarnošću, svakodnevnicom rata i da li je to u neku ruku politička književnost? 

- Moja uvjerenja o svijetu, pa i o književnosti su sve što imam. Bez toga bih bio referent za stvarnost. Ja ih se grčevito držim. Bez njih me nema nikako, a kamoli kao pisca romana.

  • Koliko je recimo u procesu nastanka romana bilo događaja, prizora, sekvenci koji su bili izbačeni iz finalne verzije teksta i da li takva vrsta intervencija, ipak, govori kako je nemoguće napisati realistični ili naturalistički roman?

- Jedini kriterij bio mi je književna opravdanost kao umjetnička uvjerljivost. Odbacio sam sve što se nije moglo uklopiti u ritam rečenice i slutnju cjeline priče. Raznih stvari makar stopedesetak strana da sam izbrisao.

  • Javno se revitaliziraju fašističke i nacističke ideje i vrši se revizija historije, posebice one Drugog svjetskog rata. Šta mislite o tome i može li Vaš roman, nekada u budućnosti, poslužiti da se odbrani istina o bosanskom ratu od potencijalnih budućih revizija istine?

- Pisao sam ga da sam kroz njega bolje razumijem i svoje i tuđe iskustvo, uživljavajući se u situacije, ljude, vrijeme, atmosferu. Sad mi je zbog tog lakše. Jedino će umjetnost kao ljepota a time nekako i istina opstati. Drugo je već zaboravljeno, potisnuto, banalizirano. Fašizam počiva na laži, ignoranciji, neznanju kao najjačim alatima zla.

  • Da li je u procesu pisanja romana postojala svijest o tome da se bude „historijski korektan“ i ne mislite li da se fikcionalizacijom rata gubi taj stvarnosni odnos, koji se može zloupotrijebiti primjedbom da je sve što je iz stvarnosti postalo fikcija zapravo samo fikcija? 

- Sva je historija kao slijed nekih postupaka, nekakvih činjeničetina dosadna, pa time neuvjerljiva ako ne i lažna. Dosada je, odvratna. Već su sad dostupni milioni ako ne i milijarde dokumenata o našem ratu, pa to ne doprinosi suočavanju ni napretku. Čovjek se ne može uživjeti u puki podatak. Književnost jeste subvervizna jer propovijeda slobodu.  Bezobzirna je prema svim banalijama i pojednostavljivanjima jer je moćna da joj nema premca.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.