Ovaj grad više nije Valter

Pola stoljeća nakon strijeljanja Mustafe Busuladžića (lijevo) i pogibije Vladimira Perića (desno) preko njihovih leđa nastavljeni su nacionalni i ideološki ratovi, piše autor (Ilustracija)

Piše: Ranko Mavrak

Vladimira Perića, poznatijeg diljem bivše Jugoslavije, ali i našeg planeta, kao Valter, i Mustafu Busuladžića dijele, za sada, samo dvije lako dokazive životne dimenzije. Prva je da su jedno vrijeme nedvojbeno bili sugrađani u Sarajevu, a druga je da su obojica skončali nasilnom smrću.

Nema dokaza da su podijelili bilo što drugo: kavane, prijatelje, životne ideale, vrijednosni sustav kojim su se rukovodili, a definitivno ne profesije, vjeru, naciju. Ta su dvojica muškaraca jednostavno živjeli u istom gradu, a pripadali različitim svjetovima, pa je sasvim vjerojatno kako se u nekadašnjem, ali i današnjem razmjerno malom Sarajevu na ulici nisu ni pozdravljali, ako bi se uopće na njima sreli.

Znamo da je Valter poginuo 5. travnja 1945. godine, uoči oslobođenja Sarajeva. Navodno od minobacačke granate, pri pokušaju da sa svojim ilegalcima od uništenja sačuva ono što se tada zvalo električna centrala. Vođa sarajevskih ilegalaca nije, dakle, dočekao ulazak partizana u grad, no jeste Busuladžić. Njega su, pak, za glavu skratili osloboditelji. Strijeljan je 29. lipnja 1945. godine, kao narodni neprijatelj i okupatorski kolaboracionist.

Pola stoljeća kasnije, preko njihovih leđa nastavljeni su nacionalni i ideološki ratovi. Odlukom Skupštine Sarajevske županije, ovog tjedna je osnovna škola u nekoj prigradskoj zabiti nazvana imenom Mustafe Busuladžića. Učinjeno je to glasovima zastupnika iz vladajućih bošnjačkih stranaka.

Mač ideološkog obračuna

Na sličan se način isto to tijelo, samo u drugačijem zastupničkom sazivu 1996. godine, no opet jasno vođeno kadrovima Stranke demokratske akcije, obračunalo s Valterom. Njegovo su ime, pak, skinuli s pročelja jedne od osnovnih škola u samom središtu grada. Šta je Valter točno skrivio, donositelji takve odluke nikada nisu suvislo obrazložili, pa ostaje nagađati da je to valjda stoga što je bio “komunjara”.

Identifikacija Valtera i Sarajeva, koju valjda nikome ne treba posebice objašnjavati, tu nije igrala nikakvu ulogu. Mač ideološkog obračuna je 1996. godine očevidno bio nabrušen kako bi rezao sve redom kako je to već red i običaj nakon svakog rata i promjene vlasti. Taj je mač urezao na pročelja zgrada neka čudna imena, za koje je malo tko čuo, a temeljem pravorijeka novih političkih komesara ulicu je dobio i Mustafa Busuladžić. Pa kad je mogao ulicu, zašto ne bi mogao i školu, logično su se zapitali u SDA, podržani Savezom za bolju budućnost Bosne i Hercegovine.

Oporba se pobunila, upozorili su kako je riječ o blago rečeno “kontroverznoj” osobi, kojoj nisu bile strane antisemitske eskapade i koja definitivno nije bila baš neki istaknuti protivnik ustaške vlasti, ako ju nije i izravno podupirala. Epitet istaknutog bošnjačkog intelektualca i mislioca bio je dovoljan argument za još jednu posthumnu Busuladžićevu rehabilitaciju, iako nije teško pretpostaviti da su od onih koji su to svojim dizanjem ruku poduprli tek po netko pokazao makar mrvu intelektualne radoznalosti ne bi li se i osobno uvjerio što je ta osoba zapravo pisala, govorila i činila.

Ezoterija Busuladžićevih spisateljskih nastojanja pri tom je bila otegotni element i za one koji su za kakvim njegovim spisom posegnuli, pa će biti da su se u konačnici odlučili na instant-internetske interpretacije njegova lika i djela. A tu se doista može naći svašta, baš kao i kakvom skladištu u kojega se guraju redom sve nepotrebne stvari. I onda ih se, po potrebi, vadi i razmješta po policama u izlogu sukladno trenutačnim potrebama. Tamo u mraku ostavite antisemitizam, a na svjetlost dana izvučete, primjerice, oštre osude komunizma.

Nije ovaj osvrt ni prilika, ni mjesto za analizu Busuladžićevih spisa, a temeljno je pitanje je li on zaslužio priznanje kakvo mu se u Sarajevu odaje zbog njih ili zbog toga što su ga partizani strijeljali 1945. godine. Kako sada stvari stoje, ta se epizoda zapravo svodi na još jedan ideološki obračun na tragu onih započetih, primjerice, ukidanjem naziva škole “Vladimir Perić”.

Dvostruka mjerila

Tu se, valja još jednom istaknuti, ne baviti argumentima, nego nametanjem volje većine koja odlučuje što je ispravno i poželjno. I to je legitimno. Osvojite vlast i onda s tom novostečenom moći radite što god vam se prohtije. Kome se ne sviđa, može ići.

No, čemu onda dvostruka mjerila? S kojim se pravom u SDA onda snebivaju nad tim da u zapadnom dijelu Mostara neka ulica nosi ime, primjerice, Mile Budaka. Nije li i on bio neki književnik? Ili je možda ulicu dobio zbog nečeg drugog?

Nema dvojbe da je svaki režim koji bi protutnjao onim što je danas Bosna i Hercegovina koristio priliku posijati svoje znakovlje u nastojanju da novostečeni teritorij trajno obilježi svojim vrijednostima. Nomen est Omen. Tako je bilo i od 1945. godine pa nadalje, no neki događaji, osobe i njihova djela jednostavno su nadrasli uske ideološke okvire i postali općim simbolima univerzalno prihvatljivih vrijednosti. Prihvatljivih za sve osim za – budale.

Smijem se kladiti da nitko od djece koja pohađaju osnovnu školu u Dobroševićima nije čitao ništa što je Busuladžić pisao, no zato njih bar 99 posto zna tko je i što je bio Valter. Ako ništa drugo, onda su pogledali barem film, kojega je, uz njih, vidjelo još valjda pola milijarde ljudi. Notorne su priče o tome kako su Kinezi poludjeli za Valterom, pretvorivši ga u ekvivalent kakvog mitskog junaka. Jednostavni je recept za tu megapopularnost – borba između dobra i zla, a zna se tko bi u tom srazu morao biti pobjednikom.

Potreba za identificiranjem s dobrim nikada nije i neće nestati kod dobrog dijela ljudske vrste. Tražena je to “roba”, a u potrazi za njom 2015. godine u Sarajevo je stigla ekipa kineskih filmadžija kako bi počeli pripreme za remake legendarnog Šibinog filma, što je praćeno ogromnim publicitetom. Ljudi su, naravno, tražili da im se pokaže šta u Sarajevu uopće danas podsjeća na Valtera.

Dogorijeva i Vječna vatra

Domaćinima je bilo malo neugodno, jer su im mogli pokazati jednu ulicu i uz nju jednu samim čudom preživjelu bistu nesretnog narodnog heroja, također kao nepoćudnu uklonjenu iz školskog dvorišta u kojemu je ranije stajala. Rekao sam tada jednom SDA-ovom ministru kako bi možda sada bilo zgodno da školi vrate ime.

“A zar je neka škola ovdje imala Valterovo ime”, začuđeno me upitao ministar, gledajući me kao da sam pao s Marsa.

Zaborav je vjerojatno ključna činjenica s kojom su računali i računaju i stari, i novi ideološki križari. “Prebrisat ćemo ime, za koju godinu nitko ga se neće ni sjećati”, pretpostavljeni je njihov rezon. U ovom slučaju, sa stajališta činjenica, on je potpuno pogrešan, no činjenice možda tu i nisu bitne. Bitna je poruka da ovaj grad više nije Valter.

Možda je došlo vrijeme ugasiti i Vječnu vatru kod spomenika osloboditeljima Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Racionalno bi objašnjenje bilo da se tamo uzalud troši plin, a sve to valja platiti iz županijskog proračuna. Pa nećemo se valjda razbacivati narodnim novcima!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera