Otvaramo (li) škole za fašiste male

Na trivijalno pitanje učiteljice: “Kako si proveo ljetnji raspust?”, neko zbunjeno dijete bi reklo: “Nisam pametan…” I bilo bi u pravu.

Kako će dijete biti pametno kad su mu promijenili ime škole preko istog tog vrelog raspusta. Bivša Osnovna škola “Dobroševići” u sarajevskoj općini Novi Grad i zvanično nosi naziv po kontroverznom piscu Mustafi Busuladžiću. Ovo “kontroverzni” zapravo je još jedna Pandorina kutijica u nizu iza koje se skriva vječno besmrtna, jedna od reinkarnacija fašizma u našim gudurama.

Busuladžić, za koga dobrohotni zaštitnici lika i djela prvo bubeknu “intelektualac”, kao kakvu krinku i mantru od “komunističke pogani”, bio je klasični antisemita i štovalac lika i djela Adolfa Hitlera. Njegov protoprijatelj, a ne arhineprijatelj, bio bi vladika Nikolaj Velimirović u Srbiji. Ali, kad je vladika legalan, dignut do predsoblja i čekaonice srpskih svetaca, šta fali ovom našem dobrom insanu, duma nacionalistička mahala sarajevske čaršije i sve sprema dječicu pod okrilje “intelektualca”.

A da li je sada legalni nasljednik “Dobroševića” u općini Novi Grad zaista bio intelektualac, kako ga palanka milozvučno zaziva? Jeste! U jednakoj mjeri u kojoj su intelektualci narečeni vladika Velimirović, Dragoljub – Draža Mihailović, Ante Pavelić, Mile Budak, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić…

‘Ta će taj Mostar!

Usudio bih se reći, u afirmativnom tonu, da je Busuladžić, zajedno sa gore navedenom bratijom, u rangu intelektualca Hitlera, Heinricha Himmlera, Rudolfa Hesa, Benita Mussolinija… ali bi se ovi naši zbunili, jer ipak su im strani fašisti bili uzori, učitelji od kojih su sticali znanja.

No, kako god, dijete će 4. septembra, po navici, sa onim dječijim strahom, ući u Busuladžićeve odaje pedagoško-didaktičkog poligona sticanja znanja i vještina, a nacionalna bošnjačka politika će dobiti jedan bitan etnijski toponim (šta toponim? – svjetionik!), koji će svojim sjajem kao Sauronovo oko zaslijepiti onaj gore u brdima studentskog doma “Radovan Karadžić”.

Jer, sva je muka u tome. Čiji je duži – snop svjetla. U ovom slučaju (u Bosni i Hercegovini uvijek u ovakvim i jedino u ovakvim slučajevima) svjetlo je prožeto fašističkim fotonima.

Ta, ne može jedan Mostar, u čijim se nazivima ulica posthumno ugnijezdio vrh nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske, u kojem se iz Stepinčeve aleje ulijeće pravo u univerzitet za veličanje lika i djela Ante Pavelića, ne može jedna Banjaluka, koja je četnicima naselila svoje ulice, koja je svecima naselila škole i koje su odavno sekularne prestale biti, velim ne mogu se te osovine praviti bez trilaterale. Tu konsenzusa mora biti. Nakaradnog, izvrnutog, revizionističkog, nacionalističkog na toliko nivoa pogrešnog i bestijalnog… ali ga mora biti.

Što bi Sarajevo bilo pametnije od Mostara i Banjaluke?

Radovan za Milu i Juru

“Dam ti jednog Radovana Karadžića za Milu Budaka i Juru Francetića…”

Tako otprilike razmažena sarajevska nacionalistička elita gleda kako se igraju dječak Mostar i curica Banjaluka. Pa hoće i oni u kolo. Dabome da hoće. A čaršija se nije još autovala, e da bi otvoreno pozvala iz dubina prošlosti kakve komandante Handžar-divizije, nego bogobojažljivo zaziva Busuladžića, dok u isto vrijeme opipava teren za ukidanje Titove ulice.

Dječak, podmladak Stranke demokratske akcije, kojem se imena više niko ne sjeća, samo je bio sondažna burgija sa svojim glupostima kad je zazivao Allaha, e da ovaj Aliju Izetbegovića rasprostre na mjestu Josipa Broza. I tu njegovu bedastoću dobro je iskoristila ista ta SDA, e da bi slavodobitno “zaštitila lik i djelo Broza”, dok je, u stvari, napeto promatrala kako prođe virtuelna anketa.

Reanimacija fašizma je u jotu ista kao kod Srba. Ne zaboravite, nisu u gradove sa većinskim srpskim življem sa obje strane Drine ujahali četnici; prvo virtuelno, pa onda sa svojim zločinačkim vikend-ratnicima u Arkanovom najmu. A, ne! Prvo je, onako ispod žita, muhurom Dobrice Ćosića i Srpske akademije nauka i umetnosti, krenula restaruracija mitologije, navijek iste, sa stalno istim pobjedničkim narodom, koji “i kad gubi – pobjeđuje”. A u takvoj dilerskoj raboti, čiji je cilj bio rehabilitovani narod, opet navući na nacionalizam, sve se radi planski.

Eto, jednako kao što će djeca 4. septembra ući u paraistorijsku školu, tako je nekad Busuladžićev bliznac po ideologij,i vladika Nikolaj, bio među prvima koji se “vratio da oslobodi sve Srbe”. Epilog znate. Pogromi, protjerivanja, zlostavljanja, ubijanja i, na koncu, genocid trajno su obilježile i osramotile srpski narod.

Partizani u Zapadnoj Hercegovini

A, to je bilo 1941. godine sa NDH-om, sa paravojnim i paradržavnim tvorevinama u Hrvata za vrijeme ovog rata, i to se, dabome, produžava i sad, 22 godine nakon rata. Taj vulgarni, vazda isti scenario ponavlja se poput Dana mrmota. Pitanje je samo jeste li se probudili u NDH-u, Miloševićevoj Srbiji, ili ćete dijete poslati u Osnovnu školu “Mustafa Busuladžić” u općini Novi Grad.

Nego, onako hipotetički, a u nas je hipoteza majka i znanja i stavova na brdovitom Balkanu, hoće li to dijete, kada brucoš postane, moći biti stanar studentskog doma “Radovan Karadžić”? Hoće li imati prijatelje iz osnovne škole “Srbija” na Palama? Hoće li se, majka mu stara, družiti sa silnom djecom iz Zapadne Hercegovine koja odavno padaju u katatonični strah kada čuju riječ partizan?

Velim, hoće li im biti zajednička paradigma ujedinjenja Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i Milorada Dodika, ili će biti tek glasačko meso, koje će, za onu koricu kruha, državni najam i nešto kredita, mrziti drugog i drugačijeg?

Odgovor je – kako ko. U zemlji koja postoji između neba, mita i drugog mita, onoga korupcijskog, biće kako se ko snađe. Ko se uhljebi u vladajućim strankama (a ništa ne sugeriše da ove sada neće vladati i kad osnovci iz Busuladžićeve škole dođu prvi put na biro), dakle ko se učauri u partiji, koja mu daje motku kojom preskače taj biro rada, shvatiće svu farsu fašisoidnog društva. Koje, opet, ironično, baš i jedino mora raditi po fašističkoj kanonici, e da bi opstalo.

Mudrost i trijumf palanke

Ostali neće shvatiti ništa. Biće sporomisleća neuka hodajuća gomila zombija, koja slijepo sluša nasljednike troglave aždaje što je zemljom zovu. Sakupljaće novce za polovne knjige, u koje će se do tad legalno sliti svo umovanje barabarogenija naših od Busuladžića do Karadžića. I do tada će, a u to budite sigurni, ta djeca njihove djece ići na fakultete koji nose imena ratnih zločinaca, moralnih nakaza, protuva svih vjera i nacija. Obrazovaće se za profesionalne ustaše, četnike i balije, jer posla odavno neće biti osim u tim profesijama, a vlastodršci će, kao u svakom feudu, prenositi vlast i privilegije u okviru porodica i gangova.

Eto, to je sva mudrost, to je trijumf palanke, to je taj razor svjetova, ta silna kolotečina koju je magma zla napravila generacijama i koja nema namjeru da stane.

U svijetu u kojem je obrazovanje postalo passe, Bosna i Hercegovina pliva kao riba u vodi. U svijetu u kome se otkriva postisitna i u kome dominiraju lažne vijesti, mi smo lideri takvog svijeta. Svijet koji se suočava sa demonima fašizma, populizma i supremacije, od Virdžinije do Budimpešte, svijet je bosanskohercegovačke realnosti i “sigurna kuća” za fašiste svih boja.

Ono nesrećno i unesrećeno dijete koje se odaziva na ime Ante i koje je tek na medijski nagon sa zapadne kročilo na istočnu obalu Mostara više niko i ne pominje. A što bi ga i pominjali kada je u svega par godina model njegovog ponašanja postao poželjan pedagoški, entitetski i državni model. Jer da nije, ne bi sad raspredali o jednom studentskom domu i jednoj osnovnoj školi.

Ljudi, osvijestite se!

Promislite samo, promislite, za nekoliko dana će maleni osnovci, puni one dječje graje u kojoj se krije iskonski strah od škole i nepoznatog, ući u školu “Mustafa Busuladžić”. Jednako tako, nekoliko desetaka kilometara vazdušne linije dalje, brucoši tek svršeni srednjoškolci, znojavih dlanova, zaputiće se sa torbama u svoje novo prebivalište, studentski dom “Radovan Karadžić”. Ako vam to nije zastrašujuća slika, ne znam šta jeste.

Ljudi, osvijestite se! Djeca vam šetaju ulicom Mile Budaka, sjede na trgu Draže Mihailovića, vozikaju se alejom Alojzija Stepinca, pohađaju osnovnu školu Mustafe Busuladžića, žive u studentskom domu Radovana Karadžića… Pa se poslije, k'o biva, svi čudimo šta je to “ovoj nacionalističkoj mladeži”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera