Otkud huligani sa suzavcem na benignoj izložbi stripova

Grupa huligana upala je na izložbu stripova i karikatura u zemunskoj Staroj kapetaniji (Ustupljeno Al Jazeeri)

Poznati beogradski karikaturist Predrag Koraksić Corax, kojem su zabranjene izložbe u nekoliko srbijanskih gradova, još jednom je ponovio svoj poznati stav da je humor režimu u Srbiji najozbiljniji neprijatelj i dodao da “još uvek nisu počeli da pucaju, samo bacaju suzavac, ne znam kako će to da se završi”.

Bio je to možda i najprecizniji komentar povodom nedavnog upada huligana i njihovog orgijanja na izložbi stripova i karikatura u zemunskoj Staroj kapetaniji. Makar autori pripadali alternativi, undergroundu iliti žanru crnog humora.

Po uzoru na njemačke smeđokošuljaše

I dok su mnogi u ovom vandalskom činu prepoznali i osudili čisti fašizam poredeći ga sa Hitlerovim SA jedinicama (Sturmabteilung) tridesetih godina (tzv. smeđokošuljaši), drugi su takođe osudili nasilje, ali uz ocjenu blisku vlastima da prikazivanje „skarednih i nemoralnih sadržaja zaogrnuto plaštom navodne stvaralačke kreativnosti s punim pravom izaziva negativne reakcije“, te da izložba „sa onako užasavajućim pojedinim radovima“ nije smela da bude otvorena. Što je mnoge i navelo na ozbiljnu sumnju u umiješanost u čitav galimatijas.

Ovakvo zapanjujuće izjednačavanje nasilnika i umjetnika, pristiglo sa mjesta od kojeg bi se to u normalnim okolnostima najmanje moglo očekivati, Ministarstva kulture i informisanja i njegovog čelnika Vladana Vukosavljevića, ubrzo će postati paradigma očiglednog pokušaja obračuna vlasti sa neistomišljenicima ne samo u kulturi nego i svim drugim sferama stvaralaštva, ovaj put sa prijetnjama smrću autorima.

Poslije svega vinovnici su pohapšeni i slučaj bi, kao i mnogi slični ranije, mogao biti brzo stavljen ad acta, da gornju ocjenu nije potpisao odlazeći ministar kulture i informisanja lično (i sam kao i čitava Vlada mjesecima u tehničkom mandatu), što je izazvalo burne reakcije ne samo u Srbiji nego i u regionu. Naravno, podrška umjetnicima u odbrani slobode stvaranja je nedvosmislena, ali najviše zabrinutosti i u Srbiji van nje izaziva činjenica da događaji u Staroj kapetaniji koincidiraju sa sličnim napadima kojima su nedavno izloženi autori i stvaraoci predstave “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo” ili izložbe „Kapija – i kad boli, istina je lijek” koju su nasilno prekinuli desničari Miše Vacića.

Hajka za obnovu mandata?

Skoro sve, sasvim očekivano, ponovilo se i prilikom otvaranja festivala srpsko-albanske kulturne razmjene “Mirdita, dobar dan”, kada su kordoni policije zaustavili desetine ovaj put najpoznatijih srpskih ultradesničara i njihovih organizacija da ponovo prospu svoje neskrivene šovinističke, ali i fašističke poruke kao što su “Ubij, ubij Šiptara” ili “Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji”…

Ne radi se ovdje, nažalost, o običnom huliganizmu stadionskog tipa. Prije bi se moglo reći da je riječ o manje ili više očiglednoj sprezi vlasti sa kriminalnim grupama koje koristi u obračunu sa neistomišljenicima i svemu što zaliči na drugo i drugačije bilo da se radi o autonomnom mišljenju ili umjetničkom djelu koji nisu po ukusu te iste vlasti. Sve bi se moglo smjestiti pod odrednicu “već viđeno”.

Zato je i pitanje otkud huligani na izložbi stripova retoričko. Ne čitaju oni stripove. Problem je što stripove ne čita ni odlazeći srbijanski ministar kulture. Baš onaj za koga niko ne zna šta je radio prije nego što se smjestio u ministarsku fotelju za čuvanje javnog morala, pardon kulture i informisanja. Baš kao u onoj narodnoj “ko o čemu prostitutke o moralu, a vojska o skraćenju”.

Možda su pisac Filip David i strip crtač Marko Somborac u pravu kada tvrde da mišljenje Ministarstva kulture i informisanja da izložba u Staroj kapetaniji „sa onako užasavajućim radovima nije smela da bude otvorena”, nije ništa drugo do “ohrabrivanje ekstremnih i fašistoidnih grupa, kao i pokušaj ministra Vladana Vukosavljevića da hajkom obezbedi novi mandat”.

Jesu li i koliko David i Somborac (koji je i najpoznatiji član grupe izlagača radova pod zajedničkim imenom “Momci”) u pravu, moglo bi se ubrzo doznati pošto je policija uhapsila većinu od 15 vandala pod uslovom da neko od njih “propjeva” odnosno prizna po čijem su nalogu upali u Staru kapetaniju. Moglo bi, a možda i ne bi, ukoliko sa nekog “visokog mjesta u društvu” ne stigne nalog da se čitav slučaj kao i mnogo puta ranije jednostavno gurne pod tepih. Jer, dvoje huligana se već nagodilo sa sudijama o uslovnoj kazni.

Elem, saopštenje Ministarstva izazvalo je više pometnje i reakcija javnosti i od samog huliganskog pira sa bacanjem suzavca i cijepanjem crteža.

„Prizori sa iskasapljenim bebama odsečenih udova ili sa sekirama u glavama nedonoščadi, predstavljaju patologiju i devijaciju svesti a ne umetnost u bilo kom njenom obliku. Ma koliko to neko želeo da opovrgava, ovo društvo i dalje ume da razlikuje dobro i zlo u njihovim osnovnim sadržajima i postojaće sve dok to bude umelo“, jedna je od najzlokobnijih rečenica koje je potpisalo Ministarstva kulture i informisanja.

Uslijedile su brojne reakcije koje bi se mogli svesti na Davidovu ocjenu da ovakvo viđenje zapravo znači ohrabrivanje onih ekstremnih, terorističkih i fašistoidnih grupa spremnih na fizičke obračune, kojih je, svedoci smo, svakoga dana sve više”.

Zasmetala sličica nacrtana prije 24 godine

Za cijelu (para)državnu furtutmu lažni ili pravi povod bila je jedna od izloženih karikatura grupe “Momci” pod nazivom “Kenjkavac” koju je najbolje opisao Dario Hajrić.

“Da li je taj ‘Kenjkavac’ bio baš toliko strašan? Jeste, ali samo ako nikad niste videli adolescentske crteže na poleđinama sveski, ne znate ni šta je blek metal ni šta su grafiti, promakli su vam baš svi naslovi knjiga Vojislava Šešelja, nikad u životu niste videli ni minut horor filma i niste zalazili ni u jedan javni ve-ce. Potpuno je u redu ako niste imali takva životna iskustva, ali izvesno bi vas obeležila daleko gore nego karikatura veličine razglednice koja je, uzgred, nastala pre čitave 24 godine”, piše Hajrić i pita šalje li ona možda lošu poruku.

“Pa, možemo komotno da odbacimo mogućnost da će neko da pogleda ‘Kenjkavca’ ili druge eksponate izložbe „Novo doba’ i da zbog toga poželi da ‘nasekira’ bebu.

Spreman sam da prihvatim suprotno jedino ako ćemo tvrditi da i Komandant Mark može da stvori poriv da nabijete sebi rakuna na glavu i ubijete britanskog vojnika. Čak ni uz gigantski napor mašte nije zamislivo da nešto poput ove izložbe može da na neki način utiče na normalizaciju nasilja nad decom ili stvori društvenu atmosferu u kojoj će to postati prihvatljivije nego što u Srbiji već jeste. Upravo je suprotno: kao i ostatak izložbe, taj crtež iz ‘90-ih pokazuje koliko je surov, ružan i crn bio humor u godinama ratova, zločina, sankcija, hiperinflacije i opšte bede.”

Desničari ne vole da ih zovu fašistima

Prave uzroke ministarskog “činodejstvija”, međutim, ne treba tražiti u sjekiri zabodenoj u glavu “Kenjkavca” na karikaturi koja na crnohumoran način žigoše zlosretne devedesete obilježene silnim zločinima počinjenim i nad odraslima i nad djecom već u prepoznavanju huliganskog nasilja kao nečega što podsjeća na fašizam kao, naprimjer, u tekstu glavnog urednika nedjeljnika Vreme Filipa Švarma ili nacizma kako to misli dramski pisac Nebojša Romčević.

Za Švarma dileme nema: saopštenje Ministarstva kulture i informisanje predstavlja “opasan i jedva prikriven fašistički pamflet”.

“Da se to desilo u Berlinu oktobra 1933, niko ne bi bio iznenađen: zajedno sa progonom Jevreja, Roma, komunista, ljevičara, LGBT osoba i svakog drugog tko se nije uklapao u njihov ‘novi poredak’, nacisti su palili knjige i uništavali slike da ne kvare njemački narod, posebno omladinu. Iznenađenje je, međutim, činjenica da se punih sedam decenija nakon sloma nacističke Njemačke sa njenim tretmanom ‘izopačene umjetnosti’ slaže ovdašnje Ministarstvo kulture i informisanja”, piše Švarm.

“Nakon što sam pročitao saopštenje Ministarstva kulture nisam mogao a da se ne setim identičnih obrazloženja, koje su nacističke propagandne kulturne institucije, odnosno kulturbildovi saopštavali povodom tzv. ‘jevrejske umetnosti’ kao pervertne, dekadentne, degenerisane i gde se fizičko uništenje umetničkih dela pravda njegovom sadržinom,” izjavio je Romčević i ekspresno iz Ministarstva dobio “odgovor” kako je njegova izjava „žalostan primer primitivizma, intelektualnog beščašća i morbidne tupavosti njenog autora“ i da će mu „biti pružena prilika da svoje bolesne i klevetničke stavove obrazloži pred sudom“.

Naravno, ništa bolje nije prošao ni Švarm koji je i sam zaradio “saopštenje”, kako ministar naziva svoje uratke, puno diskvalifikacija i difamacija, a pridružili su im se i mnogi drugi sa kulturne i političke scene koji su odavno razotkrili tu besramnu igru režima sa žrtvama i zločincima koja se vodi još od ranih devedesetih, a izgleda da nema namjeru da se uskoro okonča.

Podrška stvaralaca iz Bosne i Hercegovine

Nakon što su se oglasili Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije i Udruženje likovnih umetnika Srbije – ULUS koji su ocijenili su da je Ministarstvo kulture objavilo „najsramotnije saopštenje u istoriji te institucije“ i da se nijedan ministar od Minhena 1937. godine nije usudio da govori o „degenerisanoj umetnosti“, uslijedio je i saopštenje – psihologa i psihijatara.

Oni su potpisali peticiju u znak protesta zbog saopštenja Ministarstva kulture sa željom da “ukažu na neprimerenost komentara koji se tiču „stanja svesti“ umetnika čiji radovi su bili meta napada u Beogradu. Kvalifikacije iz Ministarstva kao što su “patologija i devijacija svesti”, kao i “podzemlje ljudskog duha” u potpunosti su neprimerene“, ocjenjuju desetine psihologa i psihijatara pozivajući nadležne organe da reaguju u skladu sa svojim ovlašćenjima.

Više od 70 glumaca, reditelja, pisaca i likovnih stvaralaca i drugih umjetnika iz Bosne i Hercegovine poslalo je pismo solidarnosti kolegama u Srbiji:

„Mi, dole potpisani, osuđujemo sve napade u Srbiji na naše kolege glumce, reditelje, pisce, likovne umjetnike, producente, organizatore i direktore umjetničkih institucija. Oni su ovih dana izloženi nizu napada zbog svog umjetničkog angažmana koji je dijelom povezan i sa Bosnom i Hercegovinom. Svako ugrožavanje slobode govora i misli izražavanja u bilo kojoj od zemalja u regionu, udar je na sve umjetnike i našu publiku, dovodi u opasnost izgradnju demokratskog društva i vladavine prava. Pozivamo sve nadležne institucije da zaštite napadnute kolege i omoguće slobodu govora”, stoji u pismu koje su potpisali najistaknutiji stvaraoci iz BiH.

U poodmakloj fazi “polemike” tekstom u “Blicu” se oglasila i dramska spisateljica Biljana Srbljanović.

“U gomili izrazito kitnjastih, pretencioznih, a suštinski glupih rečenica, Ministarstvo nije ni želelo da sakrije razlog svog reagovanja: jasno se svrstalo na stranu huligana i nasilnika, izjednačilo nasilje i žrtve, izvređalo umetnike rečima koje su poslednji put slavno upotrebljavane u nacističkoj Nemačkoj, u organizovanoj borbi protiv ‘degenerisane umetnosti’ i pozvalo na postavljanja, citiram, “granica umetničkoj slobodi’. Time je fino onako, pedantno i posvećeno, podebljalo metu nacrtanu na leđima umetnika i organizatora izložbe STRIP-KARIKATURA (ej, bre!), aminovalo nasilje i udružilo sa sa njim, otvorilo slobodan prolaz za svaki sledeći napad, koji vrlo lako može da se završi mnogo tragičnije. Jer, to što ovoga puta nije bilo žrtava, ne znači da sledeći put neće. To što ovoga puta niko nije prebijen ili čak ubijen, ne znači da to ne može da se desi. I to vrlo, vrlo lako”, zaključuje Srbljanovićeva.

“Polemika” je kulminirala kada je dobitnik NIN-ove nagrade Dejan Atanacković objavio tekst “Nedelja fašizma”, u kome se osvrnuo na upad vandala na izložbu i de facto podršku koju su nasilnici dobili od Ministarstva.

“…Zato je sasvim nevažno to što su optužbe upućene ‘podzemlju’ stigle iz svojevrsnog prizemlja; ministru možda zbilja nije na pamet palo koliko će paralele s nacizmom biti očigledne, koliko će nacizam vrištati iz tog saopštenja, ali naravno, nije tu samo o asocijacijama reč. Jer niti je napad na zemunsku galeriju prvi slučaj da vucibatine proganjaju, prete ili upadaju na otvaranja kulturnih manifestacija, niti da se zarad promocije režimskih interesa angažuju maskirane horde za maltretiranja i odmazde,” napisao je Atanacković.

Crtanje meta na čelima novinara i umjetnika

Nije odlazeći ministar bio lijen, pa je u svom maniru najprije osuo drvlje i kamenje i na Vreme i na NIN, dva najuglednija beogradska nedjeljnika, nego se u stilu nekih ranijih rasprava sa pojedinim predstavnicima kulturne i medijske scene, karakterističnih po nizu ličnih i profesionalnih diskvalifikacija posebno pomenuo urednike Vremena Teofila Pančića i Filipa Švarma, te Sandru Petrušić i Milana Ćulibrka iz NIN-a.

Nazivajući NIN i Vreme “niskotiražnim nedeljnicima” i “školskim primerom neuspešne privatizacije i protraćenog ugleda”, odnosno “tugaljivim medijskim mehurom naduvavanim i sponzorisanim iz inostranstva”, Vukosavljević je naveo da “na skoro identičan način kleveću i neprestano na apsurdno neistinit i pogan način manipulišu pojmovima nacizam i sličnim”, te da “onda zaslužuju da dobiju i primeren odgovor”. Potom je “polemiku” oglasio završenom.

Shvatajući da su se svi udaljili od prave teme vandalizma u Staroj kapetaniji, nakon svojevrsnog rata saopštenjima, konačno se oglasila i grupa “Momci”.

Strip-grupa “Momci” konstatuje kako je cjelokupna kulturna javnost, kako kažu, stala u njihovu odbranu i slobode govora uopšte, na šta je Ministarstvo kulture i informisanja objavilo svoje čuveno “ALI saopštenje”.

“Dok se pretnje i prašina još kovitlaju, možda je vreme da najzad kažemo, kad nas već niko ne pita – kakva je to izložba, ko su “Momci” i šta je kenjkavac? Izložba je dokumentarno-istorijska, na njoj nema aktuelnih radova koji direktno korespondiraju sa današnjicom, već prikazuje radove strip-grupe “Momci” koja je bila aktivna od 1992 (formalno 1993) do 2001. Momci su bili srednjoškolci, kasnije studenti, uzorni metalci i po koji ‘nju vejver’. Iako je brutalnost vremena u kojem smo radili svakako ostavila trag u našim radovima, za nas su nasilje, vulgarnost, sirovost i apsurdnost u našem radu bili prevashodno reakcija na tada umiruću scenu klasičnog stripa, koja je postala toliko anahrona i dosadna da nije imala ništa sveže da ponudi, sem znalačkog divljenja nad dobrim starim klasicima”, objasnili su “Momci”.

“…A kenjkavac? Samo jedna u nizu sporednih ilustracija iz 1995. (drekavac, slinavac…) koja sa ironičnom slatkoćom prikazuje brutalnost cenzure: ko mnogo kenja, sleduje mu satara. Tako je bilo nekad, tako je i sad. Slika nikad nije samo slika već uvek nosi neki svoj kontekst. U zavisnosti od konteksta, slika može da ima ogromnu moć, pozitivnu ili negativnu. Baš zato smatramo da je najopasnije u ovoj situaciji što se našem radu negira njegov kontekst, a nameće drugi, veoma negativan i čak bolestan, koji sa radom i momcima nema ništa zajedničko”, saopštili su “Momci”.

Ali, nije ni ovdje kraj priče o neonacizmu u Srbiji. U istraživanju „Gde stanuje ekstremizam u Srbiji“ Vojvođanska antifašistička koalicija je mapirala 23 organizacije, koje se mogu smatrati ekstremno desnim, ili su u većoj ili manjoj mjeri na ekstremnom spektru desnih organizacija.

“Vidi se njihova ideološka konsekventnost, vidi se njihova međuzavisnost, vidi se saradnja lidera i istaknutih članova. Ovaj trend jeste višegodišnji, on je u poslednjim godinama negovan iz sfera javne vlasti”, smatraju u ovoj organizaciji.

“Momci” tvrde da im je meta na čelu već nacrtana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera