‘Otac’ je slika Srbije koja se mnogima neće dopasti

Film je premijerno prikazan na Berlinaleu gdje je osvojio dvije nagrade: publike i ekumenskog žirija (Ustupljeno Al Jazeeri)

Četvrti film profesora režije na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti Srdana Golubovića Otac imao je veliki početak. Najprije je premijerno prikazan na Berlinaleu gdje je osvojio dvije nagrade: publike i ekumenskog žirija, a potom je otvorio i 48. izdanje beogradskog FEST-a. Skoro jednodušna ocjena i publike i kritike je da film nastao na osnovu istinite priče o Đorđu Joksimoviću koji je u životu izgubio sve i kome su na kraju zbog siromaštva oduzeta i djeca, nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

O pješačenju glavnog junaka dugom 140 kilometara kojim pokušava da pokaže kako mu je stalo do djece, ali i vraćanju svog pogaženog ljudskog dostojanstva, ali i drugim slojevima njegove filmske poetike, razgovarali smo za Al Jazeeru sa autorom Srdanom Golubovićem.

  • Da li je tačna ocjena mnogih koji su vidjeli film Otac da je to zapravo prava slika današnje Srbije?

Drago mi je da ljudi vide da film pokazuje našu stvarnost onakvom kakva ona prosto jeste. Nisam želeo da pravim tu stvarnost lepšom nego što stvarno jeste, ali ni da je pravim ružnijom. Nažalost, ta stvarnost je takva. Mnogima se to neće dopasti, posebno ovima koji tvrde da je život koji živimo lepši nego što ga mi vidimo svojim očima. Nije mi bila namera da film u središtu priče ima taj društveni angažman i da se bavi stvarnošću. Ideja je bila da se bavim junakom i njegovim putovanjem i transformacijom.

  • Pošto ste ovih dana bili na relaciji Berlin-Beograd, da li biste uporedili atmosferu i selekciju filmova na Berlinaleu i FEST-u koje povezuje i Otac?

Ljudi uvek slično reaguju , na istim mestima plaču, na istim mestima se smeju, jer film dobacuje do neke ljudske emocije i doživljaja ili ne dobacuje. U Berlinu je publika fantastična, publika koja voli film, poznaje film, na pet projekcija bilo preko 4.000 ljudi, sve je bilo rasprodato i ljudi su zaista fantastično reagovali. Kod nas je reakcija bila ista, kod nekih ljudi jača jer je ovo stvar koja nas se tiče, nešto što duboko govori o našoj stvarnosti. Baš zbog toga ima i onih kojima se film neće dopasti. Mi živimo u jednom potpuno podeljenom društvu i biće puno onih kojima se ta stvarnost neće dopasti, kojima se neće dopasti to što junak prolazi pored rasturenih fabrika, pored svega što je ljudska ruka dotakla i što je razvaljeno i uništeno i biće puno onih koji će smatrati da film ne odslikava našu stvarnost onakvu kakva ona jeste. To je meni drago. Da film prozvede jednu vrstu emocija i da provocira. Da mi o tome malo razmišljamo. Ja to očekujem i siguran sam da će to u jednom delu publike da izazove. Ali, pre svega radim film zbog ovih drugih. Čini mi se da su oni film čekali sa velikim iščekivanjem i željom da vide da u Srbiji postoji publika koja je željna da se beskompromisno i hrabro bavi stvarnošću i što nema problem da stvari nazove pravim imenom.

  • Svrstavajući Oca u red najboljih domaćih filmskih ostvarenja u proteklih dvadesetak godina, filmski kritičar Milan Vlajčić ga označava kao “nagoveštaj da prolaze godine stvaralačke osrednjosti i pretencioznih sočinjenija od kojih boli glava”. Da li “Otac” zaista stavlja tačku na dominaciju osrednjosti?

U srpskom filmu bilo je jako dobrih ostvarenja u poslednjih deset-petnaest godina, ali nije bilo kontinuiteta. Ti filmovi bili su incidenti kao što su “Tilva Roš” Nikole Ležaića, “Beli, beli svet” Olega Novkovića, “Klip” Maje Miloš, “Ničije dete” Vuka Ršumovića, pa sve do “Tereta” Ognjena Glavonića. Po meni, postoji jedna objektivna nada da ćemo ući u kontinuitet kinematografije koja proizvodi posebna, autentična i hrabra dela. Postoji potreba čitave generacije, sada već bar dve generacije, da filmom budu što bliži istini, da budu bliski životu i da iz tog života vade neku svoju umetničku inspiraciju. Nasloniću se na priču o jugoslovenskom filmskom crnom talasu jer mislim da postoji potreba novih generacija da baveći se životom budu na tragu jugoslovenskom crnog talasa. Zaista verujem da će u narednih par godina rezultati biti mnogo bolji. Dolaze nam neki filmovi Ivana Ikića, Milice Tomović, Stefana Arsenijevića, Olega Novkovića i nekih još mlađih ljudi. Verujem da vreme, ne mogu da kažem osrednjosti, ali vreme kontinuiteta jednog hrabrog, snažnog angažovanog i beskompromisnog filma – dolazi.

  • Alan Hunter u filmskom glasilu The Screen Daily konstatuje da u Ocu kombinujete “društveni realizam “filmova koji slamaju srce”, što srećemo u filmovima braće Dardenne, sa “pričom o običnom čovjeku”, znanom iz filmova Franka Capre. Šta je bilo presudno da se ova dva sloja preobraze u film puta (road movie)?

Pa jeste. Film počinje kao apsolutni realizam, jedna slika društva korumpiranog i birokratskog i na početku ima tu jednostavnost bresonovskog ili ono o čemu je Alan Hunter govorio što je neka odrednica u odnosu na Kena Loacha. Znači film sa jakim socijalnim i političkim angažmanom. Međutim, od početka tog putovanja hteo sam da film odlazi u jednu filmsku bajku koja jeste ustvari bliska nekom melodramskom poetskom svetu Frenka Capre i da se na kraju opet vrati u surovu realnost. Želja mi je bila da film bude blizak Bressonu po toj jednostavnosti, po glumi koja izgleda kao da je glume amateri, a ne glumci i na kraju sam bio pod velikim uticajem stvaralaca jugoslovenskog crnog talasa, pre svega Živojina Pavlovića.

  • Da li je tačna ocena kritike da je “sve što se događa u posljednjoj trećini filma zapravo omaž vašem ocu Predragu Goluboviću, tvorcu žanra filmske novele i njegovom djelu U predahu iz 1978. godine?

Da. Kraj filma je direktan omaž i direktan citat filma mog oca U predahu. Između ostalog zbog toga se film i zove Otac. To je jedna posveta mom ocu i to je prva stvar koju sam smislio u filmu, verovatno i razlog zbog čega sam film snimao. Kada sam se setio te njegove sekvence, poželeo sam da film na taj način završim. Kroz svoja tri prethodna filma sam bežao od uticaja svog oca, a evo sad kada sam stariji ponovo mu se vraćam. Za mene je ovaj film dosta intiman i ličan. Ta potreba da napravim citat svom sopstvenom ocu bio je još jedan snažan motiv da ovaj film radim i da se zove Otac.

  • Pokazali ste da se dobar film može napraviti od obične novinske priče. Šta vas je prvo privuklo sudbini Đorđa Joksimovića, odnosno Nikole u filmu, koji je u životu izgubio sve, a na kraju i svoje troje djece?

Pravljenje fima prema novinskom članku je nešto što je duboko u tradiciji jugoslovenskog filma. To je na Fakultetu dramskih umetnosti predavao čuveni profesor Ratko Đurović. To je od njegovog vremena šezdesetih bio zadatak na drugoj godini filmskog scenarija i do danas je to ostala vežba pravljenja priče za dugometražni film po novinskom članku. Najveći jugoslovenski scenarista Gordan Mihić je sam i sa Ljubišom Kozomorom, obojica su bili novinari, pisao po novinskim člancima. Znam da je to možda nekako i najbolji put jer novinski članci donose neku životnu istinu, sudbine, iz kojih filmski autori uzimaju određene elemente, inspiraciju i prave neku novu istinu, poetsku istinu. Po meni, kada se radi po novinskom članku taj film, pošto je život uvek uzbudljiviji od filma, ima neku svoju snagu koju film ne može da ima.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Film mora da krene od određenog događaja i životne istine, a da onda postane potpuno nešto drugo. I da ustvari postigne neku svoju novu poetsku istinu i postane priča o nečemu drugom, nečemu širem od samog događaja. Tako sam ja kad sam saznao za priču Đorđa Joksimovića, odnosno kad sam saznao da je on pešačio od svog sela iz okoline Kragujevca do Beograda odmah mi je to bilo intrigantno i odmah sam shvatio da tu ima nešto kao “Pariz,Teksas” Vendersov. Otišao sam da se nađem sa čovekom i danima smo pričali, on je tada već bio ispred Ministarstva za rad, štrajkovao, spavao tu ispred i onda smo malo po malo pričali, a ja sam sklapao elemente te neke nove priče. A ta nova priča se bazirala na tome da je on krenuo na putovanje ne iz protesta, ne iz ideje da pravi samo neki čin, nego iz nekog unutrašnjeg osećanja i da je to najbolje rešenje. Onda sam, naravno, puno čitao o tom hodanju. Ustvari svi francuski filozofi pričaju o hodanju kao najvećem vidu slobode, o činu slobode. To je jedino što ne mogu da nam uzmu, da hodamo i da dišemo. Zašto je zatvor zabrana slobode kretanja, zašto su svi građanski protesti uvek šetnje? Hodanje u sebi ima dve stvari: jednu strašnu slobodu i snagu individualca. Tu je čovek sam. Sam sa sobom i sa svojim mislima.

  • Jednom ste citirali vašeg profesora Gorana Markovića da je dobar kasting 50 odsto dobre režije Nakon što ste na kastingu od 250 djece izabrali dvoje, utisak je da se čvrsto držite tog pravila.

Slažem se s tim da je podela 50 odsto režije, a što se tiče izbora dece tu smo zahvaljući mom direktoru za kasting Bobanu Dedeiću s kojim sam se ja odmah složio: da decu tražimo u mestima gde snimamo. I mi smo decu tražili iz te sredine, Priboj, Nova Varoš, Prijepolje, Tutin, Sjenica. To su opštine u kojima smo obišli svaku školu i radili kasting. Na kraju ako nešto donosi autentičnost u filmu to su njih dvoje, Ajla i Muharem. Oni su prosto deo tog prostora i sredine, Naravno, bilo mi je važno da ne idu ni u jednu glumačku školu, da nemaju nikakvog iskustva sa glumom nego da u tom smislu njihov prvi susret sa glumom bude čist i nevin.

  • Da li se može praviti paralela između junaka Krugova (priča o mladiću Srđanu Aleksiću koji je pretučen nasmrt zato što je pomogao komšiji Bošnjaku u Trebinju) i drami čovjeka koji želi da vrati djecu koju mu je oduzela država? Da li je u pitanju osnovni obrazac vesterna kao žanra – “sam protiv svih”?

Ja to praktično imam u sva četiri filma. I “Apsolutnih sto” je baš to. Jedan mladić koji sam uzima pravdu u svoje ruke. To je model čistog vesterna. Pa i u “Klopci” je junak sam. Meni je ta sudbina individualaca koji su odbačeni od društva i koji moraju sami da pronalaze sopstveni način kako da se bore za sopstvenu pravdu je nešto što me intrigira. Ja očigledno neracionalno ali duboko intuitivno verujem da čovek isključivo sam može da se izbori za neko svoje pravo, kao što me zanima da svoje junake uvek stavljam pred takva iskušenja koja su na ivici da odu na drugu stranu morala. I kao da iskušavam sebe dokle je granica onog što mi možemo ili ne možemo da uradimo, što bi trebalo ili ne bi trebalo… Očigledno je da mene zanimaju takve priče i takvi junaci.

  • Još od vašeg prvog igranog filma Apsolutnih sto, preko Klopke i Krugova, sada i Oca, svi vaši filmovi na najpoznatijim svjetskim festivalima žanju brojna priznanja, što vas je stavilo u red najnagrađivanijih srpskih režisera. U kojoj mjeri to prepoznaje i valorizuje država?

Ovde se pre jedno pet godina dogodila dobra stvar: uspeli smo taj filmski kantar Srbije da uspostavimo na jedan pravi način. Sada se svi kao struka borimo da to tako i ostane. Filmski centar danas radi dobar posao i mislim da je velika zasluga za rezultate koji se već sada vide u stabilnom finansiranju. Bez toga nema kinematografije i bez toga ne može da postoji nešto što je ustvari jedna posebna i dobra kinematografija. Jako je važno da Filmski centar bude nezavisan i da na njegov rad utiče struka, ljudi koji prave filmove. Jer su oni zainteresovani za tu stvar. Kao i Univerzitet teko i Filmski centar treba da ostanu što dalje od politike. Ta borba nije laka, nijedna vlast ne voli da daje novac, a da nema kontrolu nad tim. Mene ne zanima neka podrška političara i to me nikad nije interesovalo. Mene zanima da svi mi koji se bavimo ovim poslom možemo da radimo i da se uspostavi neki sistem po kome ipak kvalitet pobeđuje.

  • Već je Apsolutnih sto iz 2001. prikazan na festivalima u Torontu, San Sebastijanu, Pusanu i Roterdamu osvoji brojna priznanja. Klopka je imala premijeru Berlinu 2007. i osvojila 22 međunarodne nagrade, dok su Krugovi imali premijeru na Sandens festival, gdje su osvojili Specijalnu nagradu žirija, a na Berlinaleu Nagradu ekumenskog žirija. Na 80 festivala film je osvojio čak 32 nagrade. Šta za vas lično i za sam film znače sve ove nagrade?

Nagrade su važne jer otvaraju vrata za finansiranje filma. Film je skupa stvar i to nije kao kod pisaca prazan papir ili kod slikara platno, mada i platno i boje koštaju, ovo je skupa igračka, tako da su priznanja bitna pre svega kao dokaz da to što radim ima nekog smisla i da nekoga zanima, intrigira, možda i dirne, rasplače, a sa druge strane otvaraju otvaraju neka vrata da čovek može da snimi sledeći film. Svako ko kaže da nagrade nisu važne nije u pravu, izuzetno su važne i to ne samo zbog ovoga nego i činjenice da se umetnički proces zasniva na nesigurnosti bez koje nema umetnosti.

  • Da li ovogodišnji FEST, kao što je primijećeno, pomalo liči na Festival autorskog filma čiji ste vi umjetnički direktor?

Dva beogradska festivala imaju i sličnosti i razlike. Fest ima mnogo veću i širu publiku. Čini mi se, to je direktor FEST-a i Jugoslovenske kinoteke Jugoslav Pantelić u svom obraćanju i rekao, da će biti puno filmova koji nisu prijatni, koji provociaju i na neki način teraju gledaoca da bude aktivan, a to jeste ideja FAF-a. Ali da ne zaboravimo da je i FEST krenuo sa sloganom “novi hrabri svet”. FEST je puno veći, stariji brat FAF-a. Meni je drago da kažem da Jugoslav koji je to pokušavao već godinama sada uspeva da ide u tom pravcu da se ponovo postane taj novi hrabri svet. Mislim da mu to nije lako i da je jako teško da se do toga dođe. Drago mi je ako se ova dva naša festivala približavaju u tumačenju sveta.

  • Otac je sniman u koprodukciji čak šest zemalja. Koliko je danas stvaranje filma u Srbiji sizifovski posao?

Teško. Da bi se film pravio potpuno profesionalno potrebno je dosta novca. Mi u Srbiji, nažalost, ne dobijamo dovoljno novca i primorani smo da pravimo koprodukcije koje su pozitivna stvar. Imaju i neke negativne elemente, ali to može da se izbegne. Jako su pozitivne koprodukcije sa zemljama bivše Jugoslavije jer mi govorimo isti jezik, pripadamo istom kulturnom prostoru, slušali smo istu muziku, gledali iste filmove. Evo, meni glumi Goran Bogdan glumac iz Hrvatske, a pisac scenarija Ognjen Sviličić je takođe iz te zemlje, i to nje zbog koprodukcije. Ja bih sa njima radio i da nemam hrvatske koproducente. To je nekako normalna stvar i normalna saradnja. I toga je sve više. Tako je bilo i šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih. Što se tiče stranih koprodukcija, tu su Nemačka i Francuska i njihovo prisustvo je značajno kao neka legitimna akcija filmu da on potencijalno ima neku vrednost koja je van ovih naših okvira. Koprodukcije su značajne i u velikoj meri donose samo dobro. Producent je i Amra Bakšić Čamo iz producentske kuće “Proba” u Bosni i Hercegovini sa kojom imamo dugogodišnju saradnju.

Izvor: Al Jazeera