Oglasi

Otac i sin 12 godina zajedno u školskoj klupi

Dvanaest godina Mušan Šunj, vodi sina Rijada u školu. Bitka još traje, ovaj put u potrazi za posao.
Rijad je do trećeg razreda bio zdravo i vragolasto dijeteIzet Perviz

Piše: Izet Perviz

Zasigurno da nema učenika koji je u razdoblju od 2004. do 2010. godine završio Sedmu osnovnu školu u ilidžanskom naselju Mostarsko raskršće, a da ne poznaje Mušana Šunja. Ovog skromnog čovjeka tih godina mogli ste svakodnevno vidjeti na hodniku, sa dežurnim učenicima ili u društvu nastavnika. Uvijek je bio spreman pomoći bilo kome ko bi nekim poslom navratio u Sedmu osnovnu. Ni po čemu ga niste mogli razlikovati od ostalih školskih uposlenika prije nego bi ste se upustili sa njim u razgovor. Sate je provodio isčekujući da nastavu završi njegov sin Rijad, dječak sa posebnim potrebama.

„U početku, u trećem razredu, bio sam sa njim na času tokom cijele nastave, ali kako je vrijeme prolazilo, pokazivali su se i rezultati inkluzije. Na kraju, morao sam prisustvovati samo onim predmetima koji su zahtijevali crtanje, kao što je tehničko ili fizika, a ostatak vremena provodio sam na hodnicima ili holu“, priča Mušan u vrijeme naše posjete njegovom skromnom domu.

Učenik generacije

Trud svakako nije bio uzaludan. Vidi se to na prvi pogled na Rijadu, a pogotovo kada se upustite sa njim u razgovor. Kaže da je osnovnu školu završio kao vrlodobar učenik.

„Stekao sam u osnovnoj školi mnogo prijatelja, a imao sam i dosta rođaka s kojima sam se družio. Svi oni su se uglavnom trudili da mi pomognu. I nastavnici su bili takvi. Meni je najbolja bila Sedina Mulaomerović-Ćatić, nastavnica likovnog“, priča Rijad.

Po završetku osnovne, Rijad je upisao Srednju školu za stručno radno osposobljavanje u sarajevskom naselju Dolac Malta. Za Mušana to je značilo još četiri godine „školovanja“. I nije mu bilo teško, mada je trebalo sjesti na autobus u Binježevu, pa do Ilidže, a onda na tramvaj do Dolac Malte. Valjalo je sačekati da Rijad završi sa nastavom, pa nazad, kući. A tamo, kod kuće, opet rad sa njim. I četiri godine tako, svakodnevno, uz pomoć supruge Fikrete, koja je uglavnom bila vezana za kuću. Ali, i ovaj put se isplatilo. Rijad je prije dvije godine završio srednju školu kao učenik generacije i sada je po zanimanju operater za unos podataka.

„Moj posao se sastoji u tome da kompjutorski unosim podatke i održavam bazu podataka, kao što su matične knjige rođenih i umrlih i slično. Mislim da sam dobro savladao taj posao i da ga mogu odgovorno obavljati“, kazuje Rijad.

Ali, cjelodnevnoj Mušanovoj posvećenosti Rijadu ni njegovim radnim osposobljavanjem nije došao kraj. Već dvije godine traže posao. I ne odustaju, mada, kako kažu, ni Zavod za zapošljavanje, ni opštinske vlasti, a ni udruženja koja okupljaju osobe sa posebnim potrebama, nisu od velike pomoći.

„Na biro smo ga prijavili najviše zbog zdravstvenog osiguranja, jer, evo, do sada nisu pokazali interesovanje za zanimanje za koje je Rijad osposobljen. Što se tiče udruženja koja okupljaju ovakve osobe, njih ima više i svako vuče na svoju stranu. Bili smo učlanjeni u jedno od njih, ali smo uskoro uvidjeli da čak ni ona radna mjesta kojima sami raspolažu ne mogu dobiti njihovi članovi“, rezignirano priča Mušan, kojem je sada, nakon 12 godina bespoštedne borbe, najveća briga da Rijada zaposli i „da mu kruh u ruke“.

Tri i po mjeseca u komi

Mušanovoj bespoštednoj borbi treba dodati i bitku za Rijadovo zdravlje. Naime, Rijad je do trećeg razreda bio zdravo i vragolasto dijete, odličan učenik, koji je već tad dobro govorio engleski. Sve se promijenilo 13. aprila 2004. godine.

Tog kišovitog dana Rijad je stajao na rubu trotoara pred svojom školom i pokušavao rasklopiti kišobran.

„U tom trenutku naišao je kombi i zakačio me u čelo retrovizorom. U padu udario sam glavom od asfalt i ničeg se više ne sjećam“, kazuje Rijad.

Porodica Šunj

Tri i po mjeseca bio je u komi, a kada se konačno probudio više nije znao ni govoriti, ni pisati, ni hodati. Valjalo je učiti sve ispočetka, a uz to boriti se za zdravlje. Mušan tad cijeli svoj život posvjećuje sinu. Bio je prisiljen da napusti posao u Oružanim snagama BiH.

„Srećom, tada je postojala mogućnost odlaska u prijevremenu penziju, što sam iskoristio. Uzeo sam kredit od 15.000 KM, jer je trebalo plaćati skupe lijekove na bazi aminokiseline, koji su Rijadu puno pomogli. Išli smo u Beograd gdje je radio jedan ruski specijalista, a nakon toga, kada se prebacio u Prag, morali smo nekoliko puta ići i tamo“, priča Mušan, nerado se prisjećajući tih teških dana.

Bezuslovna ljubav

Što se zdravlja tiče, sada stvari stoje daleko bolje. Jednom mjesečno imaju kontrolu na Ilidži, a u tri mjeseca rade skeniranje glave na Kliničkom centru na Koševu. Za ljetnjeg raspusta odu u banje u Fojnici, gdje se Rijad i zaljubio.

„Uspio sam vratiti svoju staru ljubav koju sam upoznao u Fojnici, na fiziklanim“, kaže Rijad, dok nas ispraćaju iz kuće. Svemu uprkos, čio i veseo duh nije napustio ove heroje balkanske svakodnevnice.

Na rastanku, dok nam Mušan i Rijad mašu sa autobuske stanice, ne može čovjek a da ne postavi pitanje: otkud tolika snaga u ovom čovjeku i gdje je kraj roditeljskoj ljubavi? Ima li ga uopšte? Kad bi se sve te Mušanove godine podijelile u dane, a dani u sate, i kad bi im se dodala sva ona rana buđenja, pješačenje do škole udaljene kilometar od njihovog doma, i povratak kući, pa se sve to sabralo sa satima rada sa Rijadom kod kuće, uz stalnu roditeljsku brigu, opet se ne bi mogao izračunati ni trud ni volja koju je ovaj čovjek našao u sebi.

A taj proračun sada, kada smo upoznali Mušana i Rijada, čini se izuzetno važan, možda se u njemu, ako je uopšte moguć, krije vrijednost najvrijednije među ljubavima, one roditeljske, bezuslovne.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.