Ostrašćenost crno-bijele Srbije

Glavni primitivac među poslanicima Skupštine izjavio je da 'ćemo lako zamijeniti rektorku', jer božemoj, nije ona nikakva 'sveta krava' (Tanjug)

Od pre pet-šest godina do relativno nedavno, na jednoj od “frakcija” srpskog “državnog radija” bila je emisija sa nazivom “Povišen ton”. Bavila se uglavnom društvenim, ne političkim, ali temama o kojima postoje različita, suprotstavljena mišljenja ili nejasnoće o čemu, u najmanju ruku, valja čuti  različita mišljenja. Pitati i famoznu “drugu stranu”.

To je u redu, tako je uglavnom i bilo. Ali, naziv, pa još džingl sa glasnim uzvicima i drugim “povišenim” da ne kažemo svađalačkim tonovima!

Dugogodišnji analitičar navodno “malih stvari” i “sitnih” pojava koje, ako se dobro raščlane, pokažu da su zapravo i paradigma i posledica, a  ponavljanjem i “taloženjem” još i potencijalni dalji uzrok “krupnijih sitnica” lako uočava paradoks.

Ono što traži javnu raspravu, društveni dijalog i novinarsko svestrano ispitivanje svih “drugih strana” simbolizuje se povišenim tonom. Što je tradicionalni eufemiizam za svađu, nadvikivanje i pretnje. “Odgovorih mu ja, ali povišenim tonom, da se dozove pameti”, glasila  bi replika koja najbolje pokazuje koji naboj ta sintagma nosi.

Razmahana netrpeljivost

Ova sitnica kao najblaži primer i paradigma svojom mekoćom najbolje odslikava društveni trenutak i javni diskurs u Srbiji u kojem se, posebno na društvenim mrežama, razmahala netrpeljivost, umerenost postala jeres, a junaci crno-belih i isključivih stavova stali na barikade i ušli u rovove. U kontrastu s ovakvim primerima vidi se sva pogubnost onih drugih među koje je “sakriven”.

Njih ne treba posebno nabrajati, dovoljno je ponoviti da je Srbija postala ekstremno, do neprijateljstva podeljeno društvo, odnos prema stvarnosti gotovo da nema nijansi, naspramne strane agresivno nude samo sopstvene crno-bele verzije istine. Pri čemu je “naša” naravno bela, a ona druga crna do anateme.

Nije čudnovato, linija podele ne ide uvek po liniji vlast-opozicija, nađe se dovoljno povoda za anatemisanje i u užim grupama, pa i unutar opozicije na liniji, recimo, bojkot-antibojkot izbora. U parlamentima i najrazumniji predlog se ignoriše, ako dolazi s crne strane.

U argumentaciji takvih “istina” sva sredstva bivaju dozvoljena, od prostaštva do pretnji smrću. EUfemizmima govora mržnje u “blažim” oblicima i dozama prikrivaju se i pravdaju krivična dela. Ali i razrađuju mehanizmi apsolutno bezobraznog izrugivanja ne samo pravdi, već i pravnom sistemu.

Tako će lokalni  funkcioneri koji “po definiciji” zloupotrebljavaju vlast i moć, kad na jedevite jade i takoreći uz amin vrhovnog vođe budu osumnjičeni za seksualno uznemiravanje podređenih, ili za organizovanje požara u kući i pokušaj ubistva nepodobnog novinara, bezočno organizovati kontra-akciju.

Njihove (protiv)tužbe zbog povrede ugleda dostojanstva i časti, te nepojavljivanje na sudu u procesima protiv njih opstruiraju suđenja. Ali, ne zaboravimo, veoma liče na svojevremeno opstruitranje rada Skupštine podnošenjem hiljada amandmana iz redova većine na sopstvene predloge koji će biti povučeni kad se vreme za raspravu “istroši”. I važnije, sve to garnirano je teškim optužbama i govorom mržnje na račun političkih protivnika koji se tretiraju kao “crni neprijatelji”.

Pregovori sa studentima

Naziv rubrike s kojom smo počeli, prava je mala nežnost u odnosu na psovke nad kojima se onomad zgražavala slučajna prolaznica, a čula ih je u tuči dvojice predškolaca kraj ljuljaški u parkiću. Ali, u takvom su kontrastu sa odjekom koji su izazvali bili i nedavni, javni nastupi rektorke Beogradskog univerziteta i njenih saradnika.

Pre nešto više od godine izabrana, Ivana Popović nije od tada “obilnije” nastupala u javnosti bar ne srazmerno značaju uloge koju je zasluženo i bez u Srbiji uobičajenih kontroverzi dobila. Sticajem okolnosti, neka statistika bi pokazala da se to najčešće dešavalo povodom pet godina spornog doktorata sadašnjeg ministra finansija, ranije gradonačelnika Beograda Siniše Malog.

Učestalost se, međutim, poslednjih nedelja povećala upravno srazmerno, s jedne strane, padu rejtinga Beogradskog univerziteta na Šangajskoj listi svetskih univerziteta, a s druge strane, još više povodom dvanaestodnevne blokade zgrade Rektorata što ju je izvela grupa studenata, članova organizacije “1 od pet miliona”.

Oni, su malčice da podsetimo, uz neke važne studentske zahteve, upravo tražili definitivno raščiščavanje “slučaja Mali” uz mladalački nadobudan zahtev da rektorka javno predloži premijerki i njegovu smenu sa ministarske funkcije.

Rektorka je pristala na pregovore sa studentima uprkos odijumu, uz sprdnju i ironiju najviših predstavnika vlasti, i blokadu okončala konstruktivnom podrškom studentima. (Sad su neki mediji taj čin skratili u parafrazu Titove ocene iz 1968. da su “studenti u pravu”.)

Važnoj i tačnoj oceni da je ovaj čin dugoročno značajan za sudbinu viskog školstva, međutim, mora se dodati da je jednak ako ne i veći značaj u tome što je njegov javni odjek pokazao da srpsko društvo nepovratno teži – dokidanju svake umerenosti i promovisanju isključivosti kao najpoželjnijeg oblika javnog i političkog opštenja.

To se dadne zaključiti pogleda li se samo kako je propraćen nastup rektorke i prorektora, profesora Filozofskog Danijela Sinanija u jednoj – bar s jedne strane crno-bele Srbije gledano – veoma popularnoj talk-shaw TV emisiji.

Najkraće, umeren, dostojanstven i raložan ton u obrazlaganju odlučnosti da će se “slučaj Mali” po važećim pravilima i zakonu isterati na čistac u dobrom delu “demokratske” javnosti ocenjen je kao okolišenje, spremnost da se poklekne pred vlastima i okrnji autonomija Univerziteta.

Izneverena su očekivanja da se autonomija radikalno, drčno, bezobrazno brani, a “doktorat u proceduri ispitivanja” isto tako napada. Takva zalaganja ispoljavali su i ugledni ljudi sa visokim akademskim titulama, sa predznakom da se ne treba zakona držati “kao pijan plota”. I upravo oni koji se javno zalažu za smenu nedemokratskog režima i izgradnju modernog, civilizovanog društva i isto takvog političkog i pravnog sistema.

Prednost krave nad svetom kravom

S druge strane, nakon što je sam predsednik i to iz Njujorka “povukao nogu” omalovažavanja bojkota, rektorke i Rektorata, sve je otišlo u tako zadatom pravcu. Primera radi, voditelj i glodur jedne provladine kič televizije nastavio je sprdnju (svi bi da lupetaju i prete kao predsenik!) Pritom, javno je izvređao profesora Sinanija, kao “šiptara” i profesora “roka mandoljina”.

A glavni primitivac među poslanicima Skupštine izjavio je da “ćemo lako “zameniti rektorku”, jer božemoj, nije ona nikakva “sveta krava”. Na opasku da taj epitet nije uvredljiv, neko je dijalektički tačno dijagnosticirao tu oficijelnu stranu crno-belog društva: ako se zna ko je to izjavio, onda je to uvreda. Takvom je akcenat na kravi, a ne na svetosti!

Dodatni argument svemu rečenom, a ne samo sjajnu ilustraciju dala je u seriji nastupa ovih dana i “nevenčana udovica” ubijenog Olivera Ivanovića, Milena Popović. Na pitanje o prljavoj kampanji koju su protiv njega organizovale zvanične srpske strukture, konačno uz spot koji mu je “stavljao metu na čelo”, ona je ocenila da je to normalno i očekivano tokom političke predizborne kampanje. I da se valja imati razumevanje i kad su na čelu toga – “kućni prijatelji.”

I dok se ovde zaključak o pomenutom nastupu izvodi na osnovu pažljivog slušanja razgovora, “javnost” je Milenu Popović odstreljivala ili branila iz podeljenih rovova, na osnovu apriornog uverenja koje i ne haje za slušanje. (Tako je prošla i skupa, ali zanimljiva “državna” izložba Marine Abramović!)

U Srbiji je dugo, dugo sve kampanja, ovom logikom i sve dozvoljeno. Mučnina od crno-bele podele oseća se, da se razumemo, na obema stranama. Ali, podstiče i autoritarnost, težnju za rešenjem iz jednog centra, čvrstom rukom. “Bela” istina biće samo ona “naša” koja dobije većinu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera