Osovina S. Arabija-UAE ima planove destabilizacije veće od Zaljeva

Susret prijestolonasljednika Abu Dabija Mohammeda bin Zayeda i saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana u Abu Dabiju 22. novembra 2018. (Reuters)

Kako se nastavlja eskalacija situacije na Bliskom istoku, sa Iranom i američko-saudijskom osovinom koje razmjenjuju optužbe oko sabotiranih brodova u Zaljevu, Katarani tiho obilježavaju dvije godine života pod opsadom.

Iako je kopnena, pomorska i zračna blokada, koju su Kataru nametnuli Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija, Bahrein i Egipat juna 2017. godine, gurnuta u drugi plan zbog iranske krize, sukob u svome središtu je daleko od rješenja.

Rijad i Abu Dabi nastavljaju lobiranje protiv Dohe na međunarodnim platformama i ne pokazuju znakove ublažavanja ove ekonomske opsade. Ovo je bilo ponovo očito na tri samita koje je saudijski kralj organizirao u Meki prošlog mjeseca, a na koje je Katar bio pozvan.

Tokom susreta, saudijski ministar vanjskih poslova Ibrahim al-Assaf je kazao kako je rješenje krize u Vijeću zaljevske saradnje (GCC) jedino moguće ako se Doha vrati na „pravi put“ – to jeste ako se složi sa saudijskom i regionalnom politikom UAE-a.

Iako do sada nisu potčinili svog susjeda, izgleda kako i Abu Dabi i Rijad i dalje vjeruju kako neprijateljske mjere mogu donijeti željeni ishod. Njihova upornost sa blokadom je dio njihovog većeg plana uspostave dugoročne regionalne hegemonije. No, uspjeh njihovog plana je veoma uvjetovan osiguranjem drugog mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Interni sukobi

Od juna 2017. godine, bilo je nekoliko pokušaja rješenja krize GCC-a, sa kuvajtskim emirom šeikom Sabahom Al Ahmadom Al Sabahom na čelu regionalnih napora pomirenja, ali nije bilo napretka.

U međuvremenu postaje sve jasnije kako razni centri moći u kvartetu koji vrši blokadu postaju sve više nezadovoljni trenutnom situacijom.

Dubai, na primjer, izgleda jako frustriran dužinom trajanja krize i politikom naftom bogatog susjeda Abu Dabija. Emirat, koji je izgradio svoj uspjeh na liberalnom i otvorenom poslovnom modelu, sve više mora birati politiku umjesto poslovanja.

Sve do sada je Dubai – a ne Doha – bio najveći gubitnik tokom krize. Mnoge međunarodne firme, koje su vodile poslovanje u Kataru iz regionalnih ureda u Dubaiju, morale su se preseliti u Dohu zbog ograničenja blokade. Emiratski sektori logistike i trgovine su također pretrpjeli udarce jer su katarske kompanije, koje su uvozile dobra preko luke Jebel Ali, morale prebaciti svoja poslovanja na luku Salalah u Omanu.

Prošle godine je berza dionica Dubaija doživjela najveći pad od finansijske krize 2008. godine, a ova godina će vjerovatno biti slična naročito jer su obnovljene američke sankcije dovele do toga da izgubi milijarde dolara.

U Saudijskoj Arabiji raste zabrinutost zbog utjecaja Abu Dabija i njegovog de facto vladara Mohammeda bin Zayeda (MBZ) na donošenje odluka u Kraljevini. Njegov utjecaj na prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana (MBS) brine određene odaje, kao i agresivno ponašanje mladog nasljednika trona. U danima nakon užasnog ubistva Jamala Khashoggija i serije javnih izvještaja o vezi princa sa tim zločinom, Rijad je bio primoran „podrezat mu krila“ i nagnati kralja Salmana da mu povuče neke ključne zadatke.

U Bahreinu je kriza u GCC-u postala dodatni faktor u igri prijestolja između kralja Hamada bin Ise Al Khalife i njegovog strica, premijera Khalife bin Salmana Al Khalife koji je na ovoj poziciji još od 1971. godine.

Prošlog mjeseca, premijer je telefonom razgovarao sa katarskim emirom Tamimom bin Hamadom Al Thanijem povodom svetog mjeseca ramazana. Ovo je bio prvi direktni kontakt visokog nivoa između zvaničnika iz koalicije koju predvodi Saudijska Arabija i šeika Tamima od septembra 2017. godine. Inicijativa je izazvala žestoku reakciju Rijada i Abu Dabija, ponukavši bahreinskog kralja da intervenira i izda saopćenje u kojem poručuje saveznicima kako je njegova država i dalje posvećena „zajedničkom stavu“ prema Kataru.

Jednako kao i bivši saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Nayef, i bahreinski premijer se spominje kao protivnik blokade i načina na koji je ona nametnuta. Nezadovoljan njegovim stavom, MBZ je navodno tražio da se Khalifa u Bahreinu zbaci i da ga se zamijeni sa jednim od mlađih kraljevih sinova koji je više u skladu sa politikom Abu Dabija.

Saudijsko-emiratska završnica

Uprkos sve većim nemirima u kvartetu, MBZ i MBS su uspjeli zadržati jedinstvo dovoljno da nastave vršiti pritisak na Katar. Blokada kolege člana GCC-a je ključni dio njihovog plana za regionalnu hegemoniju.

Do sada nije samo Dohin otpor spriječio njihove napore da preuzmu potpunu kontrolu nad GCC-om. To su uradili i Kuvajt i Oman odbivši da se pridruže blokadi. Kuvajtski šeik Al Sabah i omanski sultan Qaboos su ostali pri svome stajalištu i odbili se poviti pod pritiskom. Posljedica toga su sve snažniji signali pokušaja Abu Dabija i Rijada da utječu na procese nasljeđivanja vladavine u obje zaljevske države i da osiguraju da nasljednici dva ostarjela monarha budu spremniji da se pridruže njihovom savezu i prate njihove migove u GCC-u i regionalnoj politici.

Istovremeno, uz pomoć Trumpove administracije, MBZ i MBS žele oslabiti dva takmaca u borbi za regionalni utjecaj: Iran i Tursku. Obje države su odigrale važnu ulogu tokom početnih etapa blokade Katara, sa Ankarom koja je slala vojsku da pojača sigurnost male zaljevske države.

Iran je sada meta žestokog diplomatskog napada saudijsko-emiratske alijanse, koju pomaže i ohrabruje SAD. Povratak američkih sankcija gurnuo je iransku ekonomiju na ivicu.

U međuvremenu, Turska također doživljava sve veće političke i ekonomske probleme. Trumpova administracija je nedavno pojačala svoj pritisak na Ankaru zbog njene kupovine ruskih raketnih sistema S-400 i zaprijetila sankcijama koje bi jako pogodile tursku ekonomiju koja već ima problema.

Saudijsko-emiratska osovina pokušava utjecati i na dešavanja u Sudanu, Libiji i Alžiru gdje su opasni prevrati pogodili sve tri države posljednjih nekoliko mjeseci. Ona je pokušala potkopati narodne pokrete za slobodu i demokratiju sa pokušajem ponavljanjem zloglasnog modela egipatske vojne diktature.

Svi ovi napori imaju za cilj uklanjanje svih prepreka saudijsko-emiratskoj regionalnoj hegemoniji i osiguranju ovih ishoda: odustajanje Kuvajta i Omana od neutralnosti u krizi u GCC-u i usklađivanje sa osovinom; suzbijanje i slabljenje Turske i Irana; uspostava vojnih režima u Sudanu, Libiji i Alžiru koji će biti lojalni Rijadu i Abu Dabiju; te slom Katara i njegovo podčinjavanje saudijskoj i dominaciji UAE-a nakon što je izoliran i napušten od saveznika.

Neizbježna promjena

Uspjeh ovog plana uveliko ovisi o reizboru Trumpa 2020. godine, nastavku kampanje protiv Irana, nastavku vršenja pritiska na Tursku i nastavku podrške saudijskim i emiratskim interesima u krizama na Sjeveru Afrike. MBZ i MBS se nadaju kako bi im još četiri godine sa Trumpom u Bijeloj kući dale dovoljno vremena da promijene regionalnu geopolitičku scenu u svoju korist.

Ali, kako pokazuju posljednje ankete u SAD-u, Trumpov reizbor je daleko od gotove stvari. Čak i da on ostane u Bijeloj kući, to ne garantira realizaciju planova Saudijske Arabije i UAE-a.

Bliski istok je komplicirana i nepredvidiva regija. U njegovoj historiji postoje mnogi primjeri kako su se izjalovili regresivni i kontrarevolucionarni planovi i napori. Postoje također još mnoge varijable u regiji na koje Rijad i Abu Dabi mogu utjecati, a kamoli ih kontrolirati.

Možda se čini kako MBZ i MBS vode ofanzivu, no u stvarnosti se oni brane. Njihov plan savršeno prikazuje nesigurnosti u dva režima i njihove očajne pokušaje da se sačuvaju. Promjena na Bliskom istoku, međutim, je neizbježna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera