Oslobodimo se tiranije nametanja mišljenja

U našemu svakodnevnom diskursu u Bosni i Hercegovini sve je prisutnija netrpeljivost prema drugačijem mišljenju. Dodamo li ovome podijeljenost na etničkim principima i sve izraženije promoviranje mržnje i netrpeljivosti prema drugome opravdano je zapitati se kakav sistem gradimo za budućnost?

Uz ograničenja koji je u pogledu političko-pravnog uređenja Bosne i Hercegovine donio Dayton, populistički narativi koji se promoviraju u predizborno vrijeme sve su opasniji i prijete osnovnim polugama demokratskog sistema i vrijednosti slobodnog društva kojemu kao dio Europe stremimo. Ili su nam se za naše specifične balkanske prilike možda i ideali promijenili? Da li stremimo Zapadu ili nam je bliži Istok – ruski, kineski, turski ili pak arapski obrasci društava?

Svi primjećujemo da je u našim novim društvenim okolnostima, nastalim nakon pada socijalističkog sistema, sve učestalija cenzura i još gore autocenzura. Kako uopće osigurati medijske slobode koje su stub demokratije kada su novinari postali propangadisti vladajućih oligarhija – oni koji umjesto da ovu časnu profesiju obavljaju zarad interesa istine i građana, pristaju biti kreatori različitih oblika propagande i agitiranja.

Vjera i politika još uvijek nerazdvojni

Jedan veliki muslimanski reformator s kraja 19. i početka 20. stoljeća u Egiptu – dakle u vremenu vrhunca kolonijalizacije koju su nad muslimanskim svijetom sprovodile velike europske sile, učenjak Muhammed Abduhu dobro je uočio jednu čestu i opasnu boljku kod tadašnjih koloniziranih muslimana kada je kazao: “Nema dobra u tiraniji mišljenja, pa čak i kad su namjere iskrene”.

Ni danas muslimani nisu razdvojili vjeru i politiku i ta ogavna zaostavština kolonijalizma i njihove sopstvene intelektualne zatvorenosti (taqlid) vjerovatno će ih koštati da najmanje još jedno stoljeće prelijevaju potoke krvi uz poklike: “Bog je na našoj strani!”, “Istina je samo kod mene!”, “Pravi islam samo ja naučavam!”, “Samo ovako je ispravno!”… niz bi se mogao redati unedogled. I, što je najgore, ova opaka pojava nije svojstvena samo muslimanima već su joj podložni svi ljudi – svih svjetonazora.

U Srednjem vijeku su zbog ovog problema kršćanski narodi Europe ratovali desetine godina. Tridesetogodišnji europski vjerski ratovi odnijeli su milione ljudskih žrtava i to krvoproliće je trajalo sve dok Europljani nisu shvatili da tumačenje vjere i Božija riječ nisu isto. Božija riječ je vječna i samo Božija, a tumačenje je ljudsko, promjenljivo i prolazno.

Više država, više politika, mišljenja, razumijevanja i rješenja

Danas, na početku 21. stoljeća, muslimanski narodi su otprilike u sličnoj poziciji i njih će izgleda put do “Mira iscrpljenosti” – kako se Westphalijski mirovni sporazum nazivao – koštati veoma skupo sve dok se ne dođu do svoga Westphalijskog mira kojeg je Europa potpisala 1648. godine. I opet, osim vjerskog toleriranja, pitanje je koliko će im vremena biti potrebno da nauče jezik političke tolerancije i koliko će tu školu platiti najskupljom ovozemaljskom valutom – ljudskom krvlju.

Danas su ove stvari muslimani pomiješali i nikako da to razdvoje. Ni gotovo stotinu godina nakon ukidanja hilafeta i “posrnuća” posljednje velike muslimanske imperije – Osmanskog carstva – muslimani nikako da shvate da se savremeni svijet može sasvim efikasno, a dakako i “islamski” organizirati, a da to ne bude jedna država, jedna politika, jedno mišljenje – već više država, više politika, mišljenja, razumijevanja i rješenja.

Sagledavajući današnja kretanja u središnjim dijelovima muslimanskog svijeta koji izravno utječu i određuju gotovo sva globalna pitanja (jer su neriješena) – unatoč historiji i civilizaciji islama koja uči da su razlike prednosti i resursi, današnji muslimanski vjerski i politički lideri naivno ponavljaju i ubijeđuju muslimane u ono što je prošlo i ne može se povratiti.

Kad se univerzalne poruke ne čuju

Ovu decenijsku muslimansku traumu i opsesiju i lično sam doživio na džumi, molitvi petkom, u centralnoj Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, gdje je hutbu (govor) na turskom jeziku održao predsjednik Diyaneta – Uprave za vjerske poslove Republike Turske – dr. Ali Erbas. Vrlo elokventno i prijemčivo dr. Erbas je prenio univerzalne poruke današnjim muslimanima koje oni još univerzalnije, a nažalost jednostavno ne čuju.

Ummeta onako kako ga zamišljaju današnji muslimanski političari jednostavno nema. Ima rastrgano tijelo muslimanskog svijeta u kome još samo duša vjerujućih iskrenih dobrih ljudi živi i nada se da će muslimani uskoro prestati ubijati i proganjati muslimane zbog toga što drugačije tumače i razumijevaju vjeru i svijet u kome je prakticiraju ili ne prakticiraju.

Smatram da muslimanski svijet može ostati duhovna civilizacijsko-vrijednosna unija i to je, prema sve većem broju muslimanskih savremenih mislilaca, maksimum jedinstva “Ummeta islama”. Sve ostalo je pluralizam kojemu se muslimani moraju naučiti u svim razinama njihovog međusobnog komuniciranja i obraćanja. U tome im ostatak svijeta, a posebno vode velikih sila Amerike, Rusije, Njemačke, Britanije i Francuske mogu pomoći ako im ljudska vrijednost mira bude preča od hedonističke pohote za prodajom oružja i izrabljivanja resursa koji danas usisavaju posljednje ostatke živućeg elana (elan vitale) tog svijeta.

Jer od njegovog eventualnog umiranja, bojim se, nastradat će čitava zapadna sjeveroatlantska civilizacija koja neće moći fizički spriječiti milione izbjeglica i imigranata na svojim granicama. Dakle, zbog ovoga bi Zapadu bilo mudrije da pomogne sebi pomažući da se zaustavi krvarenje Bliskog istoka koji već sedam godina tone u ambis sve težih sukoba i razaranja.

Posrnula elita

A šta bismo mi ovdje na Balkanu ili u Bosni mogli naučiti od ovih teških globalnih zapitanosti? Mogli bismo barem shvatiti da nije rješenje dojučerašnje prijatelje i ugledne muslimane prokazivati, etiketirati i proglašavati izdajnicima samo zato što se ne slažu sa našim uskim tiranskim mentalitetom razmišljanja.

Bosanska predizborna scena, čini se, pred svake izbore dobija sve više nacionalnih izdajnika, političkih aktera i medijskih projekata koji šire mržnju i netrpeljivost – upravo onakvu na kakvu je početkom 20. stoljeća veliki muslimanski reformator iz Egipta Muhammed Abduhu nazvao tiranijom mišljenja, pa makar ono kao izgovor imalo “dobre namjere”.

Nadati je se da će naša posrnula politička, vjerska i intelektualna elita iskoračiti – kako bismo se oslobodili svake vrste tiranije, pa i tiranije mišljenja i njegovog nametanja. Jer, tiranija mišljenja stvara uslove za širok spektar različitih političkih silničkih tiranija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera