Oglasi

Osječanima selo u Ruandi drugi dom

Novinarski bračni par Garmaz iz Osijeka svojim je humanitarnim radom izgradio srednju školu u Ruandi.
Za svoj humanitarni rad u Africi Maja i Željko Garmaz dobili su brojne nagradeEmica Elveđi

Piše: Branimir Bradarić

Putujući na medeni mjesec u Ruandu prije osam godina osječki novinarski bračni par - Maja Sajler Garmaz i Željko Garmaz, nisu niti sanjali da će ih Afrika opčiniti i „natjerati“ da se na „crni kontinent“ vraćaju iz godine u godinu.

Te 2007. godine Maja i Željko su krenuli u Afriku s ciljem da odu u gorje Virunga vidjeti planinske gorile i popeti se na vrh 3.470 metara visokog aktivnog vulkana Nyiragongo. Stupili su u kontakt s fra Ivicom Perićem koji je u ruandskom selu Kivumu već nekoliko godina djelovao kao misionar. S njim su proveli više dana i slušali njegove snove kako i na koji način pomoći ovome dijelu Ruande, zemlje koja je nekoliko godina ranije izašla iz krvavoga rata.

Naš čo'ek u Africi

„Tada smo se vrlo zbližili s fra Ivicom ali i iznimno zavoljeli Kivumu i Ruandu. Vraćali smo se iz godine u godinu i razmišljali kako i na koji način pomoći mještanima. Odlučili smo napisati knjigu o njegovom misionarskom životu s tim da je sav prihod od nje namijenjen za potrebe izgradnje srednje škole u Kivumuu što je bio životni san fra Perića. Tada nismo niti sanjali dokle će sve to daleko otići“, kaže Maja Sajler Garmaz.

Rezultat svega je da je u prosincu 2011. godine iz tiska izašla knjiga pod nazivom Naš čo'ek u Africi koja govori ne samo o fra Ivici nego i o Ugandi, Ruandi, DR Kongu, tradiciji, običajima, ljudima… U knjizi je ovaj osječki novinarski bračni par napisao o svemu što su tijekom svojih posjeta Africi vidjeli, čuli, doživjeli kao i ono što ih je rasplakalo, nasmijalo ili oduševilo.


Garmazi s afričkom djecom i fra Ivicom [Emica Elveđi]

Knjiga je zapravo svojevrsna putopisna biografija koja je kod čitatelja u svim dijelovima svijeta primljena fantastično. Ubrzo su osnovali i humanitarnu udrugu “Srce za Afriku“ i tako zapravo započeli s prikupljanjem donacija za izgradnju srednje škole u Kivumuu. U cijeli projekt uključilo se u međuvremenu više donatora.

Temelji prve zgrade škole postavljeni su u travnju 2012. godine da bi mjesec dana kasnije zgrada bila otvorena i predana djeci na korištenje. Ta prva zgrada površine je oko 800 kvadrata. Uz osam učionica i veliki matematički kabinet izgrađeni su veliki podzemni i nadzemni tankovi za prikupljanje kišnice jer tamo nema vode. Novoizgrađena škola jedina je besplatna srednja škola u Ruandi i jedna od najmodernijih škola uopće u ovoj afričkoj državi.

Hrane 600 djece

Trenutno je u tijeku izgradnja drugog objekta koji će biti površine 1.000 kvadrata, a koji će imati sedam učionica, knjižnicu s čitaonicom, ali i veliki prostor koji je namijenjen za krojačku radionicu. Plan je da ta druga faza projekta bude završena tijekom 2016. godine.

U međuvremenu izgrađen je i internat za 150 učenika koji nisu iz sela i koji u njemu borave kako bi se mogli školovati. Svaka faza projekta se fotografira i dokumentira kako bi svi donatori, kao i drugi znatiželjnici, mogli vidjeti na čega se i kako troše prikupljena sredstva. 

„S ponosom ističemo kako su iz prve zgrade škole već izašle dvije generacije učenika, odnosno, ukupno 467 učenika. Škola je ustrojena na način da se mnogo insistira na praktičnom radu što je dovelo do toga da je velika većina naših učenika pronašla posao i tako si omogućila bolji život“, navodi Željko.

Osječani velikog srca nisu se zaustavili samo na izgradnji škole nego za sve učenike škole osiguravaju i topli obrok. Od prikupljenih donacija osiguravaju topli obrok i za sto najsiromašnijih osnovaca iz istoga sela.


Osječki humanitarci osiguravaju i topli obrok za mlade u Ruandi [Emica Elveđi]

„Dnevno u Kivumu hranimo 600 usta i s tim smo iznimno ponosni. Sve to tjera nas da i dalje se maksimalno trudimo kako bi pomogli ljudima, a prije svega djeci, u Ruandi. Ne smijemo zaboraviti niti preostale članove udruge koji se kao i mi, na volonterskoj bazi, trude što više napraviti i pomoći“, dodaje Maja.

Praktična pomoć

Od fra Ivice su još prilikom prve njihove posjete Kivumuu naučili kako se mještanima ne pomaže na način da im se donesu neke namirnice i samo podjele. To je tamo „zabranjeno“, a fra Ivica insistira na praktičnoj pomoći. Pojašnjavajući svoje riječi Garmazi kažu kako je on prilikom svoje prve posjete Kivumuu donio razne namirnice koje im je podijelio. Dovelo je to do međusobnih sukoba mještana. Od tada je krenuo s drugačijom praksom.

Naime, brzo je shvatio da mještani neće moći napredovati i imati kvalitetniji život ako se ne budu obrazovali. Roditelji su izbjegavali slati djecu u škole pa je fra Ivica to riješio na način da je djeci koja redovito pohađaju školu i borave u njoj cijeli dan osigurao topli obrok. U zemlji gdje je puno gladnih to je izuzetno velika stvar. Na taj način i dalje radi pa tako djecu nagrađuje za razne stvari koje naprave, a to je u isto vrijeme i svima drugima poticaj da se i oni potrude više.


Jedna školska zgrada je gotova, druga se gradi [Emica Elveđi]

„Mi ne možemo niti zamisliti kakvi uvjeti života tamo vladaju. U Kivumuu, koji je selo iako ima oko 35.000 stanovnika, nema struje, vode, telefona… Djeca nemaju mobitele niti bilo kakve moderne igračke. Žive u kućicama koje i malo jača kiša može srušiti. Loptu si prave sami i to tako da trskom u kuglu povežu list banane. Ima ih koji nikada nisu probali meso, a o slatkišima da ne govorim. Unatoč svemu tome gotovo svi su nasmijani, vedri, spremni da pomognu i dijele to malo što imaju. Obitelji se prehranjuju na način da imaju vrtove oko kućica gdje uzgajaju povrće“, kaže Maja.

Na poklon - ovca

Prisjeća se i jednoga događaja prilikom njene prve posjete selu kada im je prišao jedan dječak s komadićem pečenoga kukuruza u ruci. Spremno se priključio igri da bi u jednome trenutku prelomio taj komadić kukuruza, iako mu je to možda bio jedini obrok toga dana, i ponudio im da ga pojedu.

„Možda je to bio i prijelomni trenutak svega ovoga što se poslije dogodilo. U tome trenutku shvatili smo da ne možemo samo okrenuti glavu od tih ljudi i vratiti se kući kao običan turist. Shvatili smo da im moramo pomoći na neki način, a zahvaljujući fra Ivici kroz izgradnju škole pronašli smo mislim najbolji mogući način. Vjerujem kako će za nekoliko godina upravo zahvaljujući njoj većina njih puno bolje i kvalitetnije živjeti i moći si priuštiti barem dio onoga što imamo mi danas“, u glas kažu supružnici Garmaz.


Sina Grgu bračni par Garmaz krstio je u Ruandi [Emica Elveđi]

Sav trud Garmaza u Kivumuu nije ostao neprepoznat pa su tako Maja, Željko i fra Ivica, za svoj humanitarni angažman, u veljači 2013. godine dobili nagradu Ponos Hrvatske. Osječko-baranjska županija nagradila ih je Poveljom humanosti, a ruandska Vlada medaljom za pomoć u poboljšanju školstva.

Garmazi ne kriju kako su očarani Ruandom te da selo Kivumu već godinama smatraju svojim drugim domom. U prilog tome govori i da su ove godine upravo u Kivumuu krstili sina Grgu. Kum i krstitelj bio je fra Ivica. Grga je kršten na afrički način uz bubnjeve, pjesmu i ples. Na poklon je tom prilikom dobio i ovcu što je u Ruandi izuzetno velika čast. Naime, veći poklon je samo krava koja se obično daruje na vjenčanjima.

„Taj poklon je tim veći kada se zna koliko siromaštvo tamo vlada i koliko njima znači jedna ovca. Oni su se organizirali, prikupili novac i kupili ovcu. Na taj način i simbolično smo postali dio njihovih obitelji“, pojašnjava Maja.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.