Oglasi

OSCE o Tužilaštvu BiH: Ratni zločini bez kazne

Pravna analiza rada Tužilaštva BiH otkriva niz metoda i postupaka kojima se procesuiranje ratnih zločina svjesno razvlači i obesmišljava.
Nekompletne optužnice, fragmentacija predmeta, procesuiranje 'malih' slučajeva samo su neke od primjedbi koje iznosi OSCEArhiva

Stara maksima o sporosti, ali dostižnosti pravde u državnom pravosuđu Bosne i Hercegovine ima posebnu formu.

Pored svega što je već dospjelo u javnost, nedavna detaljna analiza rada Tužilaštva BiH koju su sačinili eksperti Misije OSCE-a u BiH - Upravljanje predmetima ratnih zločina u postupku pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine - otkrila je šokantne detalje koji ukazuju da je ključna državna institucija za provođenje zakona sistematično opstruirana.

Podatak da je od 2004. godine do danas na državnom nivou procesuirano 220 predmeta ratnih zločina, ali da ih još najmanje 500 stoji u ladicama, govori mnogo, a otvara još više pitanja.

Izvještaj OSCE-a nedvosmisleno utvrđuje da „...Tužilaštvo BiH ne postiže pravdu za sve žrtve ratnih zločina zbog stalno prisutnih nedostataka koji se ne rješavaju u posljednjih nekoliko godina“.

Samo 39 posto osuđujućih presuda

Od 220 završenih predmeta u samo 39 posto slučajeva došlo je do osuđujuće presude. Pomenuta analiza navodi da je to posljedica „sistemskih nedostataka u istražnoj fazi i krivičnom gonjenju“ što bi bile proceduralne, lične i stručne slabosti.

Tendencija smanjivanja broja osuđujućih presuda uočena je još od 2014. godine u mandatu smijenjenog Gorana Salihovića, a još drastičnije od 2016. godine kada poziciju v.d. glavne tužiteljice preuzima Gordana Tadić. Eskaliralo je 2018. godine kada je Sud BiH, radeći po optužnicama Tužilaštva BiH, od 44 optuženika osudio samo 17 optuženih za ratni zločin. Ostali su oslobođeni po svim tačkama, a radilo se o vrlo bitnim predmetima kao npr. protiv komandanta specijalaca MUP-a Republike Srpske Gorana Sarića (S1 1 K 007949 18 Krž 3) za genocid u Srebrenici, nakon čega je on tražio i odštetu; zatim protiv Ranka Mrđe (S1 1 K 018013 15) za zločine u Sanskom Mostu itd.

Redovni razlozi oslobađajućih presuda su nedostatak dokaza, nepouzdanost svjedoka i drugi aspekti iz domena rada Tužilaštva. Dublja analiza OSCE-a dovodi do zaključka da se pripremne faze obavljaju aljkavo te da to onemogućava osuđujući epilog.

Nestručnost ili namjera?

Upravo u „slučaju Sarić“ kojem se „stavljao na teret zločin genocida kao dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), u namjeri istrebljenja bošnjačkog civilnog stanovništva u Zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica u julu 1995. godine, Tužilaštvo BiH nije predočilo dokaze u vezi sa navodnim učešćem optuženog u udruženom zločinačkom poduhvatu ili bilo kakav dokaz o ključnom elementu zločina − njegovoj specifičnoj namjeri ili mens rea − za bilo koje od djela u osnovi genocida, navodi se u analizi.

Kako je moguće da u bitnom predmetu čiji se epilog reflektira i na dokazivanje karaktera rata i namjere agresora, tužilac ulazi u sudnicu bez dokaza?

Posebna aljkavost u dokazivanju „komandne odgovornosti“ iskazana je u predmetu protiv Nikole Zovke i trojice drugih kojima Tužilaštvo BiH nije uspjelo dokazati odgovornost za nesprečavanje zločina u Čeljevu 1993. godine, iako su svi optuženi bili visoki dužnosnici MUP-a u Čapljini.

Nedostatak dokaza je poznat problem u krivičnim predmetima, ali po ocjeni OSCE-a, ono što se uočava u radu Tužilaštva BiH „u velikoj mjeri izlazi izvan okvira standarda“.

Imperativ tužilaca – norma

Državna strategija za rad na ratnim zločinima donesena je 2008. godine, a njeno revidiranje još nije izvršeno. No, i ta stara strategija predviđala je da se vrši selekcija po složenosti predmeta pa da se manje složeni ustupe u nadležnost entitetskim te kantonalnim i okružnim sudovima kako bi posao bio ravnomjernije raspoređen, a suđenja brže završena. Analiza OSCE-a je pak ukazala na drugačiju praksu. Polovina optužnica podignutih 2017. i 2018. godine za ratni zločin mogla se prema utvrđenim kriterijima složenosti proslijediti na rad nižim nivoima, a nije. Radi se o pojedinačnim ubistvima gdje su počinioci nisko rangirani vojnici i policajci.

Nasuprot tome, tokom prošle godine Stalno vijeće Suda BiH za ocjenu složenosti odbilo je zahtjeve tužilaca da se četiri predmeta proslijede nižim sudovima - jedan slučaj masovnog ubistva sa 31-om žrtvom i tri slučaja teškog i sistematskog silovanja, koji su po svim elementima bili složeni i morali se procesuirati na Sudu BiH. Ne radi se tu samo o pokušaju prenosa posla nižoj instanci, nego i o simboličnom minimiziranju razmjera zločina i značaja procesuiranja najtežih slučajeva pred autoritetom državnog Suda.

Posao otežava i 'fragmentacija'

Efikasnost Tužilaštva BiH otežava i „fragmentacija“, neobična tehnika nekih tužilaca koji postojeće predmete razdvajaju u dva i više predmeta kako bi se njihov učinak činio statistički boljim. Kao posljedica dešava se da se „u više predmeta o istim događajima i žrtvama isti svjedoci pozivaju više puta da svjedoče o istim događajima što je višestruka retraumatizacija“, kaže se u analizi OSCE-a. Tipičan primjer fragmentacije je procesuiranje zločina nad zarobljenim civilima pred motelom TE Gacko u junu i julu 1992. godine. Za niz povezanih zločina optužena su četiri lica, ali se njima sudilo u četiri odvojena postupka.

Još drastičniji primjer je podizanje pet optužnica od tri tužioca u vezi sa zločinima jednog te istog bataljona Vojske Republike Srpske 1992. godine u području prijedorskog sela Miska Glava. A čak tri optužnice o istim događajima podigao je jedan tužilac.

Fragmentacijom je formirano više od 350 novih predmeta. S obzirom da rezultat toga nije bila pravna efikasnost, bilo bi neophodno rasvijetliti šta je prava svrha ovakve prakse dijela tužilaca. Misija OSCE-a je „uočila da postizanje obavezne godišnje tužilačke norme najviše utiče na veliki broj bespotrebno razdvojenih predmeta“. Dakle, zbog nametnute norme tužioci biraju i razdvajaju (na dva i više) lake predmete koje mogu završiti.

N.N. zločinci i nekompletne optužnice

Poseban problem je tretman predmeta gdje identitet osumnjičenih nije poznat. Tužilaštvo BiH je samo tokom prošle godine ustupilo sudovima nižeg nivoa 94 takva predmeta. Razumljivo je da je teško provesti istragu o događajima od prije dvije i po decenije, ali ovdje je sporno što se predmeti ustupaju bez provođenja analitičkog postupka kojim se predmeti sa N.N. počiniocem mogu dovesti u vezu (isti prostor, vrijeme i događaji) sa riješenim slučajevima.

„Ovakvom praksom može se propustiti mogućnost da se osumnjičeni identificira putem dokaza u povezanim predmetima. Tužilaštvo BiH je zbog svoje jedinstvene pozicije, u kojoj ima potpuni pregled svih predmeta ratnih zločina, koji uključuju složene događaje kao što su vojne operacije velikih razmjera i planirani, sistematski napadi, najbolje pozicionirano da izvrši analizu događaja na sveobuhvatan način“, navodi se u dokumentu OSCE-a.

Ovo se može smatrati vrlo problematičnom praksom Tužilaštva BiH, jer je posljedica da počinioci brojnih zločina nikad neće biti ni identificirani.

Katastrofalna neefikasnost

Čest nedostatak u radu tužilaca je nepotpunost optužnica. Sud BiH vratio je na doradu sedam od 42 optužnice tokom 2016. godine, 17 od 38 godinu kasnije i devet od 27 prošle godine. Neprimjeran je razlog vraćanja optužnica - izostavljanje ključnih dijelova koji se odnose na pravnu kvalifikaciju krivičnih djela ili podnošenje dokaza koji potkrijepljuju navode optužnice, propust tužioca da navede oblik odgovornosti i način počinjenja krivičnog djela, ulogu osumnjičenog u izvršenju, činjenični opis djela i navođenje propisa i pravila međunarodnog prava koja su prekršena.

Sveukupna statistika ukazuje na katastrofalnu neefikasnost – od predmeta ratnih zločina koji su bili u radu 2014. godine do kraja 2018. godine završeno ih je samo 28 posto. Uz procjenu da će 25 tužilaca narednih godina raditi po tri predmeta godišnje, procesi bi se mogli završiti tek u 2026. godini. Procjena je optimistična, jer ima tužilaca koji godišnje ne završe ni jedan predmet. Što se tiče optuženih, svjedoka i žrtava, realna je pretpostavka da će do tada neki od njih umrijeti, napustiti BiH te postati nedostupni ili odustati od svjedočenja.

Društveni i psihološki uticaj ovakvog pravosuđa na sredinu i žrtve još je opasniji, jer će sada svjedoci početi svoj napor svjedočenja, ponovnu traumu i izlaganje ponovnoj opasnosti od zločinaca smatrati beskorisnom i uzaludnom. A to se može odraziti na sve buduće procese.

Upozorenje Tegeltiji

OSCE je analizu završio preporukama Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV), Sudu i Tužilaštvu BiH koje se odnose na nužnost imenovanja tužilaca i sudija zasnovanih „na relevantnom iskustvu i rezultatima rada“, zatim o potrebi uspostavljanja geografskih timova pod vodstvom najiskusnijeg tužioca za pitanja ratnih zločina, stavljanje težišta rada i trošenja resursa na najteže i najsloženije predmete, posebno vrjednovanje rada na teškim predmetima i – vrlo indikativno – ponovno sagledavanje oslobađajućih presuda u posljednje tri godine kako bi se utvrdili uzroci niskog broja osuđenih lica.

Odlazeći visoki predstavnik EU, Lars-Gunnar Wigemark u pismu od 20. augusta upozorio je predsjednika VSTV-a Milana Tegeltiju, nakon skandala sa kantonalnim sudijom Huseinom Delalićem, da provjeri sva sporna imenovanja sudija na svim nivoima i „da je od ključne važnosti da se vrati povjerenje javnosti u pravosuđe u BiH“. Na osnovu iznesenih elemenata analize jasno je da se vladavina prava i istinska satisfakcija za žrtve mogu postići tek nakon temeljite reforme pravosuđa.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.