Orijentalni institut u Sarajevu: Čuvar bosanske historije

Orijentalni institut je za Bosnu i Hercegovinu jedna od najznačajnijih institucija za razvoj naučne i kulturne misli (Facebook)

Sve ono što čovjek, kao pojedinac, svojim krhkim i kratkovječnim pamćenjem nije mogao sačuvati od zaborava, svoje je mjesto pronašlo među zidovima institucija koje su podizane kao spomenici kolektivnoj memoriji prošlosti naroda i države kojoj pripada.

Vrijedni su istraživači izgubljene fragmente stoljeća nepoznate historije Bosne i Hercegovine nalazili rasute na sve četiri strane svijeta, u bogatim arhivima prijestolnica nekoć velikih carstava, Rima, Beča, Budimpešte, Venecije, Istanbula i malog, ali dobro utvrđenog bastiona najsnažnije diplomatije onovremene Evrope, susjednog joj Dubrovnika.

Njihovim zaslugama, čije koristi osjećamo i danas, osnovan je Orijentalni institut, za Bosnu i Hercegovinu jedna od najznačajnijih institucija za razvoj naučne i kulturne misli.

Osnivanje Orijentalnog instituta

Nakon što su najugledniji bosanskohercegovački historičari predstavili opravdanost projekta u pogledu dugoročnih istraživanja, Vlada NR Bosne i Hercegovine potpisala je 1950. godine akt o osnivanju Orijentalnog instituta u Sarajevu.

Na Filozofskom fakultetu tad je utemeljena i katedra za orijentalistiku, koja je okupljala vrsne istraživače političke, vjerske i kulturne historije Bosne i Hercegovine u vrijeme osmanske vladavine. Obimna rukopisna grada na bosanskom, arapskom, staroosmanskom, turskom i perzijskom jeziku, dokumenti i različitih formi i sadržaja, prikupljana je, obrađivana, izučavana i, konačno, objavljivana u publikacijama Instituta i radovima njegovih saradnika. Plodonosna generacija najboljih orijentalista tog vremena svijetu nauke dala je neka od najvrijednijih djela čiji su dometi još i danas ostali neprevaziđeni.

Najveći broj istraživanja, gotovo svi naučni projekti koji su realizirani u Orijentalnom institutu, publikovani su u 57 brojeva Priloga za orijentalnu filologiju, a značajan broj njih štampan je u monografskim izdanjima Instituta ili izvan njega. Svoj su višedecenijski akademski vijek, a neki bi rekli i cijele svoje živote, pod krovom ove institucije provela neka od najistaknutijih imena bosanskohercegovačke historiografije: Hazim Šabanović, Adem Handžić, Džemal Čehajić, Salih Trako, Nedim Filipović, Šaćir Sikirić.

Mnogi od njih, koji su posjedovali odlična znanja dva ili tri orijentalna jezika, neumorno su radili na prijepisima brojnih knjiga i rukopisa, posebno onih koji su čuvani u arhivima i bibliotekama Istanbula. Za više od šest decenija, od njegovog osnivanja do danas, iz štampe su izašle četrdeset i četiri knjige i druge publikacije. Od tog je broja, ne slučajno, prije 1992. godine objavljeno njih svega sedamnaest.

Ubistvo historije

A onda, u jeku ataka na Bosnu i Hercegovinu, na dan 17. maja 1992. godine u plamenom zahvaćenoj zgradi Orijentalnog instituta zauvijek je izgubljen fundus sačinjen od 5.286 rukopisa, starih rukom pisanih Kur’ana, rijetkih djela islamske filozofije i historije, misticizma, prirodnih i matematičkhih nauka. Sva istraživanja koja su iščekivala svoje početke ugledala su svoj kraj prije nego li je na njih stavljena ruka istraživača.

U ulici Đoke Mazalića, na Marijinom dvoru, gdje se prvobitno nalazila zgrada Orijentalnog instituta, ubijana je historija Bosne i Hercegovine. Arhiva Instituta, organizirana u četiri zasebne cjeline, do tog dana, imala je 7.156 dokumenata datiranih u periodu od 16. do 19. stoljeća, 66 sidžila nastalih u vremenu od 17. do 19. stoljeća, oko 200.000 dokumenata nastalih u posljednje tri decenije osmanske vlasti na tlu Bosne i Hercegovine i velika zbirka tapija (posjedovnih zemljišnih dokumenata) sabranih iz svih kadiluka u 19. stoljeću.

Danas, dvadeset i sedam godina kasnije, Orijentalni institut uspješno djeluje na novoj adresi, u jednom od objekata kasarne JNA, tzv. Maršalci, koji je, ironije li, pripadao vojsci koja ga je bestijalno uništavala 17. maja 1992. godine.

Izvor: Al Jazeera