Opsjena umnosti

Devalvacija visokog obrazovanja znači devalvaciju znanja (Reuters)

Piše: Fahira Fejzić Čengić

U Bosni i Hercegovini postoji deset javnih i 38 privatnih univerziteta. Do rata su postojali samo javni, logično. Iza rata su na bh. vrata znanja nahrupili što strani što domaći privatni univerziteti i fakulteti. Najvećem broju novopridošlih su dozvole za rad izdali organi vlasti. Ne državni. Ne entitetski, jer je, po dejtonskoj mudrosti, obrazovanje lokalno pitanje, dakle kantonalnog nivoa. Uvjet za dozvole su bile akademske akreditacije. Njih su uglavnom ispotpisivali profesori sa javnih univerziteta i fakulteta.

U zajedničkom grijehu nema nevinih. To je tako oduvijek. Ubice pridošlici odmah narede da nekoga ubije, kako ih ne bi mogao pozivati na savjest.

Razlika između javnih i privatnih fakulteta je preočita. Jedni su jeftiniji, drugi su skuplji. Jedne finansiraju budžeti, druge sami studenti ili pozadinski bankovni aranžmani, ali to opet ide na račun privatnog budžeta.

Najava štrajka

Najveći univerzitet u Bosni i Hercegovini (ujedno i najstariji) je Sarajevski univerzitet (UNSA). Ovih dana su profesori i osoblje na petnaestak članica UNSA-e najavili štrajk. Zna se – zbog neuplaćenih sredstava osnivača, Kantona Sarajevo.

Istovremeno je ostavku u članstvu Upravnog odbora UNSA-e dao jedan od članova, prof. dr. Esad Duraković, orijentalist sa Filozofskog fakulteta, akademik i dobitnik prestižne nagrade SAHAR za prevoditelja godine prije nekoliko godina. Njega brine saznanje da pet profesora (članova Upravnog odbora) može kad god požele preglasati šest civila (članova Upravnog odbora) koje je delegirao Kanton.

To znači da bi se dosad neupitna autonomija sarajevske univerze mogla zaljuljati. Možda ne odmah, ali ono jednoga dana… Usput, ove godine je UNSA ušla u završnicu integriranja svih svojih članica. To znači i finansijsku centralizaciju, a to je potencijalno napeta budućnosna perpsketiva pojedinih članica. Reklo bi se – sve se vrti “oko hodžina jorgana”. Ili famoznih materijalnih osnova djelovanja.

Logično, ma kako idealistični bili od plata i parica svi živimo. Kad ih nema, muka nastaje. Nije da se u Kantonu rasipaju parama, jer je budžet poodavno u deficitu, ali nije ni da Kanton dovoljno dostojanstveno tretira jedno od najznačajnijih “polja djelovanja” ili svoj subjekt. Znaju to obje strane – Kanton i UNSA.

Bolno je saznanje da finansijskih problema nema onih 38 privatnih univerzi i fakulteta. Kako bi i imali, tamo nema ništa bez para. Upis ovoliko, ispis onoliko, diploma ovoliko, magisterij onoliko, tek doktorat…

Tarife se znaju i unaprijed  uplaćuju. Upravo je “pukla bruka” oko tako zvučnog Evropskog univerziteta u Brčkom. Tamo je, pišu naši mediji, samo jedan profa u stanju predavati 70 predmeta. Pa to ne može ni jedan učitelj, makar predavao u sedam osnovnih škola odjednom, jer je nemoguće biti toliko kapacitetan.

Jedan drugi profesor je predavao samo 24 predmeta. Diplome su se štancale, u Srbiju ponajviše, u Paraćin, Niš, Čačak… Moglo je online i moglo je offline, kako se kome više sviđalo. Tamo nema zime za profesore. Vrjednice su to neke izdašne, stižu puno raditi i još više zaraditi. Zato oni ne pomišljaju na štrajk.

Tužno je komparirati ova dva primjera. Drastične su razlike među njima. Devalvacija visokog obrazovanja znači devalvaciju znanja. A devalvacija znanja znači devalvaciju stanja. U Brčkom se zanemaruju najpresudnija moralna, politička i kulturna pitanja.

Časni posao

Važni su samo novci i štancanje diploma. Ovdje se znalci ne brinu da posreduju uzvišene vrijednosti ili da,  nedajbože, razvijaju individualne sposobnosti. Korporativizam u visokom obrazovanju guši sposobnost moralnog odabira i tako uklanja individualna svojstva pojedinca kao dobre ličnosti. A to pokušavaju još stotine profesora sa UNSA-e, čiji je znanstveni i moralni kredibilitet neupitan. Da, takvi još postoje i rade svoj časni posao svaki dan najbolje što znaju.

Brčanske profe slijede trendove, žude za novcem i izlaze izvan moralnih okvira… Visoko obrazovanje nije obuka za uspjeh definirana novcem. Visoko obrazovanje je učenje za kritičko promišljanje i propitivanje svijesti. Za mene ne može biti pojmljiva životna važnost odnosa moći i moralnosti, a tako i moći obrazovanja i morala u i oko njega. Također, moći universitatesa i morala u i oko njega. Kada je riječ o bolestima društva, onda je sem literature i vjere i univerza jedan od pitkih lijekova koji ove opačine stvaraju.

Ljudi koje sam poslije moje obitelji najviše voljela bili su ljudi od kojih sam nešto naučila. Moji učitelji, nastavnici, profesori. Zato ni u zrelim godinama ne mogu pojmiti šta se to moralno poklizne u nama da za pusti novac prostituiramo vlastita znanja i vještine. Ko će ovo dobaciti brčanskim akademcima?

S druge strane, nijemi svjedoci sličnih bedastoća i u visokom obrazovanju Srednjobosanskog kantona, sarajevski profesori nadničari, oglašavaju štrajk. Nimalo lijepo i nimalo dobro, jer ako je kome potrebna lična i društvena dostojanstvenost onda su to, svakako, prosvjetari svih boja i dezena.

Ako i oni zaprijete štrajkom, hoće li Kanton  pozitivno odgovriti i namah poslati “ukradene” tranše iz 2013. godine? Hoće li Kanton uopće u budžet uvrstiti UNSA-u? On je sad na grantovima, tugo moja, ne i na budžetu. Neko se nadao da će visoko obrazovanje pripasti državi, gdje je oduvijek i pripadalo. Svoje najstarije i najbolje univerzitete svaka pristojna država finansira sa najviših obzora državnosti.

U dužničkom ropstvu

S druge, pak, strane, Kanton grca u obavezama. U svojevrsnom dužničkom ropstvu. Prihoda nema, rashoda ima… Šta da se radi? Kredit je moguća opcija, ali kako ga vraćati kad počne pristizati. Ne vjerujem da su aktuelni poslanici Kantona Sarajevo, među njima i nemali broj univerzitetskih profesora, mrtvi-hladni na loš status njihove branše.

Međutim, hoću da vjerujem da imaju motiva, ideja i načina kako da stvari dovedu u balans, bez obzira na sve zastrašujuće predizborne prepirke i međustranačke nesloge. I njihova djeca su studenti. Ako nisu – bit će. Ne bih nikako voljela da se lekcija iz Brčkog prelije na Sarajevo. Kvalitet i dostojanstvo rada na visokoškolskim ustanovama je prvi i uvjet koji nema alternativu.

Tzv. lažna elita diljem svijeta, zanatski i manipulatorski osposobljena, zna hraniti zvijer sve dok ne krepa, a kad jednom krepa ostat će bespomoćni. Neće ni sebe ni nas spasiti, jer ne znaju kako. Ne znaju čak ni to kako postavljati valjana pitanja. A kad se sve uruši tzv. elita moćnika će se razotkriti kao hrpa nesposobnjakovića, jednaka kao svi mi ostali. Jer su diplomirali na Evropskom univerzitetu u Brčkom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku  politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera