Opozicioni kamenčići u Vučićevim cipelama

Ko o čemu, baba Mara o uštipcima. Tako i mi, manje skloni uštipcima, a više traganju za odgovorom na ono davno postavljeno pitanje “šta je trulo u državi Danskoj”, svako malo pričamo o realityjama, što onim na televizijskim kanalima, jakako režiranim, što onim u političkom i društvenom životu zemlje Srbije, još režiranijim nego u “zadrugama”, “parovima” i drugim “farmama”.

Mnogi su već odavno uvidjeli da tu i nema nikakve a kamoli čvrste granice, da se radi o istom programu i da sve epizode u onom televizijskom realityiju, kao i one u političkim arenama piše – isti scenarista. Koji je napisao i scenario za parlamentarne izbore zakazane za proljeće 2020. godine, datum zaista nije bitan, jer je sve već završeno. Prema pomenutom scenariju, što potvrđuju i riječi sociologa kulture Ratka Božovića koji, naravno, nije pisac tog scenarija, ali ga precizno čita kao staru knjigu, ta priča je već završena jer je opozicija preko medija sa nacionalnom frekvencijom potpuno devastirana i zgažena da se pobjednik izbora već sada zna!

Pa to je moguće samo u Srbiji u kojoj se program realityija sa TV ekrana preselio najprije u politički, a onda i svaki drugi život običnih građana, reći će oni najdobronamjerniji, zaboravljajući da se slične manipulacije dešavaju i u tzv. velikom svijetu, doduše u nešto manjoj mjeri i ne tako obavezno i očigledno.

Reality kao način vladanja

Razlika između tzv. velikog svijeta i Srbije je u tome što u svijetu reality show rijetko izlazi iz TV i drugih studija na ulice i trgove osim u vrijeme predizbornih kampanja. Problem Srbije je što se predizborne kampanje u vidu rialityija nikad ne završavaju i ne prate izborne cikluse nego su postale permanentan process I način komunikacije vlasti sa građanima u kojima ovi drugi ponekad i nesvjesno pristaju na takvu vrstu manipulacije. Oni koji znaju da to čitaju a nisu klijentelistički učesnici ovakvih političkih “igara”, odavno znaju i da je to u osnovi glavni, ako ne i skoro jedini način kako osvajanja (u radikalskoj fazi) tako i očuvanja vlasti (u naprednjačkoj fazi) današnjeg upravljačkog sistema oličenog u ličnosti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. 

Nejasno je samo da li i vlast i opozicija igraju u istom timu i da li i ovim drugima dijaloge piše isti scenarista koji je predvidio da vladajuća stranka i ostali koji se šlepaju uz nju osvajaju iznad 60 odsto glasova, a sa onima koji je (samo) podržavaju i više od dvotrećinske većine koliko je potrebno za izmjenu anahronog Ustava čije je mnoge važne norme nova realnost odavno odbacila.

U toj zapitanosti o razlikama i isprepletenosti golim okom (ne)vidljivih odnosa između vlasti i opozicije valja podsjetiti na velike sličnosti opozicije i vlasti kada je u pitanju nacionalizam ili ekonomska politika zemlje koji su skoro neupitni. Baš kao i odnos prema ratnim zločinima, presudama Haškog tribunala ili pravima seksualnih manjina naprimjer. Razlike između stavova o rješavanju kosovskog pitanja samo su naizgled više ili manje “patrotske” isključivo zbog poprilično mutnih mišljenja i jednih i drugih o tome da je Kosovo i dalje “vrući” krompir koji je najbolje ne držati predugo u rukama.

Glumci ipak nisu našli pisca

Gdje su danas u ovakvom kontekstu sami građani, prvenstveno oni potpuno otporni na reality, ali i svaku drugu vrstu blasfemije kojoj su svakodnevno izloženi i koji su se krajem prošle godine počeli okupljati u okviru antirežimskih uličnih protesta u Beogradu i drugim većim gradovima Srbije? Gdje su njihovi korifeji ti sjajni glumci Branislav i Sergej Trifunović, plus Nikola Kojo i Radoslav Milenković o kojima je pisala Al Jazeera prošle zime u tekstu “Četiri glumca traže pisca”, aludirajući na slavno Pirandelovo djelo? Da li su našli onog pisca odnosno  autora koji će konačno politički artikulisati svoje i želje mnogobrojnih pristalica u zajedničkom zahtjevu za ostavkom Aleksandra Vučića, te u tom zajedničkom cilju pomiriti one koji traže novo vođstvo jer su im podjednako mrski i Vučić i njegovi brojni epigoni, ali i opozicioni lideri Đilas, Jeremić ili Obradović i njihovi sljedbenici.

Građani, uglavnom oni okupljeni iza stava “da ovi odu, a da se oni ne vrate” i dalje subotom, istina u mnogo manjem broju, šetaju Beogradom uz prisusstvo i ponekog od šefova opozicije, a od glumaca je aktivan, uglavnom na twitteru, Sergej Trifunović, jedan od rijetkih koji je ostao skeptičan i prema toj najstrašnijoj riječi – bojkot – koja je nenadano postala onaj kamenčić u Vučićevim cipelama koji ga najviše žulja.

Pravo pitanje, međutim, glasi šta se to u međuvremenu desilo sa Aleksandrom Vučićem koji je svojedobno uzvikivaoo da neće ispuniti nijedan zahtjev demonstranata “pa makar ih se okupilo i pet miliona” do Aleksandra Vučića koji organizuje dijalog vlasti i opozicije na Fakultetu političkih nauka i ne mrzi ga da javno poruči opoziciji da će im ispuniti ”ama baš sve šta god zatraže”?

Kelner, molim šest dijaloga – i špricer

Održan je i šesti dijalog vlasti i opozicije (posljednji u nizu) koji je počeo u velikoj i sasvim nepotrebnoj konspiraciji, a da nikad nije razjašnjeno ni ko ga je ni zašto zakazao i otkud to da odjednom zajedno sjede upravo Vučićevi najveći pljuvači opozicije za koje su Đilas i Jeremić isključivo oberlopovi, a Obradović isključivo fašista. Odatle i pitanje otkud spomenuti baš s njima pokušavaju da dogovore izborne uslove koji će navodno dovesti do slobodnih i fer izbora. Više je nego očigledno da ni vlast ni opozicija zapadnim emisarima nisu smjeli reći – ne.

Vučićev je interes jednostavan i vidljiv golim okom: popustio je nakon i zbog kritike iz Evrope ali upravo na takav način da se zadovolji forma, a da se u suštinu, odnosno njegovu neprikosnovenu vlast – ne dira. Kao u slučaju pregovora o medijima koje je vlada i premijerka Ana Brnabić mjesecima vodila sa članovima radne grupe i profesionalnih novinarskih udruže nja. Pa je, na kraju, i ono ispregovarano na kraju izmijenjeno u njenom kabinetu i tek onda poslato u Brisel. Od svega toga informisanju i samom novinarstvu neće biti ništa bolje. Država će nastaviti sa finansiranjem bofl robe odnosno realityja bez granica, a ono što je pravi kvalitet ostaće da tavori i preživljava kako zna i umije. Poruka je više nego jasna: Jeste li htjeli da učestvujete u izradi medijske strategije? Jeste. Evo, pa učestvujte, ionako će biti kako mi kažemo, odnosno ništa se neće promijeniti.

Ovaj kafanski ili reality pristup očigledno je primijenjen i u slučaju dijaloga vlasti i opozicije koji su održani s ciljem da se Evropa zadovolji i da se ništa ne promijeni. Kao da je pijana od bahatosti vlast za kafanskim stolom poručila: “Kelner, šest dijaloga molim i špricer”! Jeste li htjeli dijalog, pa evo vam ga.

Skupštinski reality i bez opozicije

Potpuno je sigurno, naime, da Vučić nije imun na riječi poznatog beogradskog roditelja Gorana Markovića koji kaže ”da bi ga bilo sramota da izađe na režirane i fingirane izbore” sa jasnom porukom kako “ne želi da ga “neki (David) Macalister (iz evropske Parlamentarne skupštine) na to nagovara”.

On je je precizno objasnio kako ne želi da bude dio besmislice, farse i lagarije koju, kako je naveo, organizuje “grupa bandita”. “Moje je pravo da tog dana ostanem kod kuće i da se ne mešam sa tom bagrom”, rekao je Marković.

Nije on usamljen u takvom stavu. U britkim antirežimskim kritikama isprednjačili su profesori Beogradskog univerziteta Jovo Bakić i Dubravka Stojanović, pa su se ekspresno našli na meti vladajuće Srpske napredne stranke. Da li po zadatku, što je vjerovatnije, ili na svoju ruku, njen predstavnik i narodni poslanik, izvjesni Marko Atlagać, Gorana Markovića je nazvao “takozvanim rediteljem”, a potom ponovio uvrede na račun Jove Bakića i Dubravke Stojanović. “ Profesor Bakić je ‘govnar’, a profesorka Stojanović ‘falsifikatorka istorije’ koju, po zakoniku knjaza Miloša, treba po kratkom postupku“, rekao je Atlagić, a da ga predsjedavajići nije niti opomenuo.

Slične i još gore stvari izrekao je Atlagićev pobratim Marjan Rističević, zasjenivši prostotom čak i one učesnike “pravih” realityja sa margine društva, dakako guzate  sisate sa obaveznim tatoo ukrasima po tijelu, koji ipak ne zalaze u Narodnu skupštinu.

Bakić im nije ostao dužan. “ Napadi besprizornih i bestidnih ljudi me nikada nisu doticali, iako ne mogu reći da mi nije zbog toga drago. Čelik je na rđu otporan, a raste mu cena kada se to i dokaže”, rekao je on komentarišući napade iz Skupštine.

Zašto se vlast plaši bojkota

Iako većina stvari u Srbiji već po difoltu funkcioniše po prastaroj poslovici “mož’ da bidne, al’ ne mora da znači”, u ovom trenutku je izvjesno da će izbore  bojkotovati stranke iz Saveza za Srbiju plus Demokratska stranka, te pokret “Ne davimo Beograd” i, eventualno, Pokret slobodnih građana Sergeja Trifunovića. Posljednji rok za postizanje dogovora sa vlašću o predizbornm uslovima istekao je 15. septembra, ali je izvjesno je da će vlast u sadejstvu sa Evropom i Sjedinjenim Državama, nastaviti da ih pritiskaju i nekako privole da promijene odluke o bojkotu i ipak izađu na izbore. To im je potrebno kako bi volja građana bila potpuno legitimna zbog krupnih odluka koje slijede, prije svih one o Kosovu odnosno odnosima Beograda i Prištine i njihovom eventualnom istorijskom dogovoru.

Zna to i potpredsjednica Vlade Srbije Zorana Mihajlović, ali i drugi iz vladajućeg establišmenta koji se prosto utrkuju u prozivanju opozicije zbog odluke o bojkotu “jer građanima neće da kažu da ne žele da učestvuje u traženju kompromisnog rešenja za Кosovo i Metohiju”, ali i straha od izbornog neuspjeha.

Zna to i glumac Branislav Trifunović, rođeni brat Sergejev, drugi od četvorice histriona spomenutih na početku teksta o jedan od nekadašnjih organizatora protesta, koji je izjavio da je za bojkot i da je bitno da se opozicija okupi oko jednog cilja. „Apsolutno bojkot. To smo tražili na protestima a sada je više no ikada jasno da je bojkot jedino oružje u našim rukama kojim možemo da se borimo“, rekao je on.

On se poslije poduže apstinencije od uličnih protesta i pojavljivanja u medijama oglasio tvrdnjom da su protesti izazvali opoziciju da se okupi, iako se on lično ne slaže sa 95 odsto stavova članova opozicije. ”Iako i dalje ne znamo ko je prava opozicija, isto tako znam da jedino što može da okrnji ovu vlast jeste opozicija ujedinjena oko tri-četiri tačke. A posle ko će da ide ovamo ili onamo, to me ne zanima”, izjavio je Trifunović i dodao da “više nikad neće podržati nijednu stranku, političara, političku organizaciju jer je shvatio da su sve sklone kompromisima i izdaji svakog ideala.

Preostala dvojica glumaca, protagonista uličnih protesta. Nikola Kojo i Radoslav Milenković se ne oglašavaju ni za ni protiv bojkota.

Možda dijele mišljenje narodnog poslanika Đorđa Vukadinovića koji je opozicionar po sopstvenom priznanju ali je odlučio da ne podrži bojkot rada parlamenta. “Ja odavno slutim da se u čitavoj priči oko bojkota zapravo od početka radilo samo o borbi za prevlast u opoziciji i, na neki način, mirenju sa tim da se Aleksandru Vučiću trenutno ne može ništa”, napisao je on na svom na twitter nalogu.

Bez obzira na to, ostaje činjenica da je upravo bojkot onaj kamenčić u Vučićevoj cipeli koji ga najviše žulja, kao i ona da se reality show nastavlja. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera