Operacija SDB-a: Arkan i Giška su ubili Stjepana Đurekovića

U svojoj knjizi Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu Perkovićev advokat i branitelj Ante Nobilo iznio je seriju dokumenata i predstavio desetine svjedočenja iz kojih je, kako piše, nedvojbeno jasno da Josip Perković i Zdravko Mustač nisu odgovorni za ubistvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića.

Stjepan Đureković je ubijen u Njemačkoj pod, za sada, još nerazrješenim okolnostima, ali sve indicije, dokazi i svjedočanstva upućenih u cijeli slučaj, sugeriraju da su ubistvo izvršili pripadnici beogradskog kriminalnog podzemlja u operaciji koju je vodila savezna Služba državne bezbjednosti.

Sumnjičen da je godinama bio agent njemačkog BND-a, Đureković je bio dio emigrantske zajednice koja je aktivno radila na rušenju ustavnog poretka SFRJ i plan jugoslovenskih službi bio je da ga se kidnapuje, dovede u Jugoslaviju i sudi za špijunažu. Plan se izjalovio i umjesto otmice pretvorio u likvidaciju.

Josip Perković, kako pojašnjava Nobilo u knjizi, kao dio republičke službe, nije bio upućen u događaje, a kasnije povezivanje njegovog imena sa ubistvom dio je šire operacije diskvalifikovanja najmoćnijih ljudi hrvatske obavještajne zajednice.

• Priča o ubistvu Stjepana Đurekovića protegla se na tri desetljeća a istina o nalogodavcima i izvršiocima ubistva još nije raskrinkana do kraja, tvrdite u knjizi. Zato krenimo od početka. Koji su razlozi nagnali Stjepana Đurekovića da napusti Jugoslaviju i postane aktivni politički emigrant u Njemačkoj?

To smo otkrili tijekom suđenja u Minchenu. Prvi dopis BND-a sudu sadržavao je tvrdnju da je Đureković ubijen zbog disidentskog djelovanja spram režima u Jugoslaviji. Tek nakon našeg upornog dokazivanja da to nije istina, BND je otkrio da je Stjepan Đureković bio njihov plaćeni agent u Jugoslaviji tokom sedam godina. Kada je dobio informaciju da je na njegovom radnom mjestu u INA, tajno pretražen njegov stol, bježi u Njemačku. BND traži od njega da se povuče u anonimnost, a on zauzima stav da će ga djelovanje na javnoj sceni na emigrantskim skupovima, izdavanje knjiga i slično najbolje zaštititi, jer „…UDBA ne ubija pisce…“, kako je rekao. Dakle, početak njegovog emigrantskog javnog publicističkog djelovanja, je trebala biti njegova zaštita. To je poslije njegove smrti BND iskoristio, i preko novinara Rullmana, inače agenta BND-a koji je odležao zbog špijunaže u Jugoslavenskom zatvoru, lansirao tezu da je Đureković ubijen zbog svog političkog rada. Ta teza je definitivno oborena na ovom suđenju.

• Dugo godina se tvrdilo da je razlog njegovog „bijega“ bio Vanja Špiljak, odnosno da je Đureković imao spoznaje da je dotični bio uključen u privredne malverzacije. Da li je Stjepan Đureković ubijen po nalogu moćnog komunističkog rukovodioca Mike Špiljka?

Slučaj Đureković je pun „urbanih legendi i mitova“. U Jugoslaviji su bili svjesni da nitko u emigraciji nije ubijen zbog politike, već isključivo zbog terorizma. Đureković nije bio terorist, a o njegovom špijunskom radu, u širim političkim krugovima, nije se znalo.

Kako su u to doba već krenule političke borbe za Titovo naslijeđe, a Mika Špiljak je ubrzo postao predsjednik Predsjedništva SFRJ, krenule su takove priče. To je bio i temeljni motiv u optužnici Perkoviću i Mustaču. Međutim mi smo to pobili, tako da u presudi o Miki: Vanji Špiljku kao motivu za ubojstvo Đurekovića nema ni riječi.

• U knjizi pišete da je Stjepan Đureković bio agent njemačkog BND-a. Koliko je ispravna tvrdnja da je još za vrijeme života u Jugoslaviji radio za njemačku obavještajnu službu špijunirajući postrojenja JNA i proizvodne kapacitete INA-e?

Kao što sam rekao Đureković radi za BND 7 G. Dva su pravca njegovog špijuniranja – JNA i Savezna vlada (SIV) tj. ekonomska situacija. U okviru špijuniranja JNA u fokusu su bili podaci o smještaju, osiguranju i količini strateških rezervi goriva JNA, te o atomskom programu JNA koji se provodio u INA. Za ekonomsku špijunažu, koja je po meni bila još i značajnija, dovoljno je spomenuti da je oficir BND-a Đurekoviću rekao da ako Jugoslavija otkrije što je sve uradio, da će ga optužiti za ekonomsku krizu, a onda će i Njemačka imati političkih problema. Podsjećam da je tih ranih 80-tih godina došlo do velike nestašice benzina (vožnja par-nepar), deterdženata, kave… Očito su Njemci i na temelju Đurekovićevih informacija, poduzimali prikrivene financijske i druge mjere, koje su produbile ekonomske teškoće SFRJ, i time su destabilizirali državu.

• Kako je izgledala, u kratkim crtama, hrvatska emigrantska zajednica u Njemačkoj i da li su njihove aktivnosti uključivale „terorizam“ i nasilne pokušaje rušenja ustavnog poretka SFRJ?

Emigrantska scena je bila jadna. Daleko je to od organiziranosti i fanatizma današnjih terorista ISIL-a, Alkaide… Ali ipak, uz pomoć zapadnih službi dovoljno su bili sposobni da ubiju ambasadora, konzule, postave eksploziv u vlakove, kino dvoranu, restorane, autobusne kolodvore, plaže… Naročito su bili usmjereni na uništavanje turističke sezone. Na sreću SDS/SDB bi ih u pravilu onemogućio. Obalu su zaista efikasno štitili. S druge strane u političkom smislu su bili beznačajni. Međusobno posvađani sa fašističkom stigmom od koje se nisu mogli odljepiti, nisu mogli ugroziti režim. Koliko su bili marginalci vidi se da nitko iz njemačke emigracije nije preuzeo nikakvu državnu funkciju u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

• U knjizi tvrdite da je Đureković ubijen „slučajno“ i da je prvobitni plan bio da se kidnapuje i tajno vrati u Jugoslaviju kako bi mu bilo suđeno. Ko je bio voditelj tih aktivnosti i da li su sekretari odbrane Branko Mamula i unutrašnjih poslova Stane Dolenc bili upoznati sa tom operacijom?

Svaku, pogotovo nasilnu akciju morao je najprije odobriti savezni Savjet za zaštitu ustavnog poretka u kojem su bili Branko Mamula i Stane Dolanc. Osim toga konkretnu akciju zapovijeda sekretar saveznog Sekreterijata za unutrašnje poslove (SUP-a), a to je bio Stane Dolanc.

• Da li su Stjepana Đurekovića ubili Željko Ražnatović Arkan i Slobodan Božović Giška po nalogu SDB-a?

Po onome što smo mi utvrdili Arkan i Giška su od Savezne državne sigurnosti dobili nalog da otmu Đurekovića. Zbog nekog razloga došlo je do pucanja iz pištolja i Đureković je teško ranjen, a onda i ubijen udarcima tupog tvrdog sredstva po glavi.

• U knjizi pišete da je Josip Perković žrtva operativnog rada KOS-a i BND-a i da je putem političkog magazina Duga, koji je izlazio u Beogradu, namjerno plasirana teza kako su on i Zdravko Mustač odgovorni za lividaciju Đurekovića. Koji su po Vašem mišljenju ključni motivi, da se Perković tereti kao organizator ubistva?

Mi nemamo insajderske informacije iz BND, da bi precizno znali zašto progone baš Perkovića. Međutim iz svih podataka koje sam skupio, zaključujem da ga progone jer je Perković spriječio hrvatske emigrante agente BND-a da zauzmu strateške pozicije u hrvatskoj državi u 90-tim godinama. BND je desetljećima trpio i pomagao hrvatsku emigraciju, i kad je konačno došlo do rušenja Jugoslavije, ostao je po strani. Zato ja ovo suđenje i nazivam „posljednja bitka hladnog rata“.

• Ko je Vinko Sindičić i koja je njegova uloga u „slučaju Perković“?

Vinko Sindičić je suradnik SDS Hrvatska, njihov „killer“. Ali, istovremeno je i suradnik BND-a pod kodnim imenom „Linder 23“. Kad je suđenje Perkovićevom agentu Pratesu, koje je prethodilo našem suđenju, propalo, BND upućuje Sindičića tužiteljstvu kao novog svjedoka. Sindičić izmišlja da je bio pripadnik „prave tajne službe“ pri Centralnom komitetu hrvatske partije. Tvrdio je da je on, Vinko Sindičić, u tom svojstvu saslušavao šefove SDS/SDB Hrvatske, Mustača i Perkovića, i da su mu oni priznali organizaciju ubojstva Đurekovića. Temeljem toga sud u Minchenu osuđuje Pratesa na doživotnu kaznu zatvora, a to je bio i temelj optužnice protiv Perkovića i Mustača. Naravno da smo mi to tako pobili, da se u presudi Sindičić uopće ne spominje, ali kazna je ostala ista kao i kod Pratesa.

• Nezapmaćen je kuriozitet i da je država Hrvatska pristala isporučiti Josipa Perkovića da mu se sudi u Njemačkoj, što je bio protivzakonit i podanički čin. U tom svjetlu, kako gledate na nezavisnsot pravosudnog sistema u Hrvatskoj?

Pravosuđe je podložno utjecaju kod važnih predmeta. U ovom slučaju su se organizirale sile ekstremne desnice i njemačke države i izvršili su snažan pritisak. Premda je u konkretnom slučaju nastupila zastara progona i premda je zastara u zemlji izvršiteljice zapreka za izručenje, Vrhovni sud Hrvatske direktno krši zakon i izručuje Njemačkoj Perkovića i Mustača. Radi se i nevjerojatnom podaničkom mentalitetu. Nema ozbiljne države koja će kršiti vlastite i europske  zakone i izručiti svoje bivše šefove tajne službe. Grijeh prema Perkoviću je tim veći, ako se zna njegova uloga u procesu izdvajanja Hrvatske iz SFRJ, te samom nauružanju i obrani Hrvatske. On je ne samo posljednji šef SDS/SDB-a iz socijalizma, već prvi šef civalne tajne službe u Hrvatskoj i osnivač i prvi šef vojne sigurnosno informativne službe (SIS) hrvatske vojske. Tko drugi, osim Hrvatske, bi takvog čovjeka izručio, i to krštenjem vlastitih zakona.

Izvor: Al Jazeera