Oglasi

Opasnosti selektivne tolerancije na beogradske upute

Kada čistačica u američkoj ambasadi šušne papučama, to izazove uragan u našim suverenim vladama.
Bilo kakvo Dačićevo „treba“ ili „ne treba“ upućeno kao direktiva građanima Crne Gore je faulBilo kakvo Dačićevo 'treba' ili 'ne treba' upućeno kao direktiva građanima Crne Gore predstavlja faulEPA

Srbi u Crnoj Gori ne bi trebalo da preispituju njenu državnost, niti da se bave završenim pitanjima, kakva su nezavisnost ili članstvo u NATO-u, rekao je šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić, gostujući na Televiziji Pink. Ne, tamo nije bio na pjevačkoj audiciji, niti kao član žirija Pinkovih zvjezdica. Gostovao je u prime time informativnom programu, u podgoričkom studiju Mitrovićeve televizije.

Crnogorske se vlasti nisu oglasile saopštenjem kojim bi Dačića i Vladu Srbije upozorile da se ne miješa u unutrašnje stvari Crne Gore. Bi - da je Dačić kojim slučajem rekao kako "Srbi u Crnoj Gori treba da istraju na propitivanju odluka o nezavisnosti i članstvu u NATO-u, koje su donesene suprotno njihovoj volji".

A to bi bilo jednako krivo kao ono što jeste rekao. Jer to hoće li Crna Gora biti nezavisna i članica NATO tiče se svih njenih građana, bezbeli i Srba, ali ne i Ivice Dačića. Da, pitanje članstva u NATO-u jeste spoljnopolitičko pitanje. Ali Dačić nije ministar spoljnih poslova Srba, svih i svuda, nego Srbije.  

Crnogorska je vlast dosljedno nedosljedna kad je u pitanju miješanje Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore. Odgovara li joj to miješanje – ćuti, ne odgovara li – glasno protestvuje.

Notoran primjer: kada se tadašnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u "unutrašnje stvari nezavisne i suverene Crne Gore" umiješao rukama, nogama, pa i stražnjicom, poručivši kako bi Srbi trebali ući u Đukanovićevu vladu – vlast je to ispratila ćutnjom koja je imala zvuk diskretnog aplauza.

Poručio ministar u Vladi Srbije građanima Crne Gore da glasaju za Đukanovića ili protiv njega, da prihvate ili ospore nezavisnost i članstvo u NATO, jednako je nedopustivo i jednako je miješanje u "unutrašnje stvari suverene države". Bilo kakvo Dačićevo "treba" ili "ne treba" upućeno kao direktiva građanima Crne Gore je faul. Čak i da je Dačić poručio kako Srbi u Crnoj Gori treba da skupe milion eura i uplate na račun Andreja Nikolaidisa, tako da on rahat može sjediti kući i pisati, bilo bi to nedopustivo.

Dobro, ne treba pretjerivati. Samo u tom slučaju to bi bilo opravdano miješanje.

Preporuke uzeti sa zrnom soli

Dačić je novinarki Televizije Pink M pojasnio: "Ne bi trebalo da se mi bavimo visokim temama i da se srpski narod u Crnoj Gori onda gleda kao faktor koji je antidržavni, u pogledu nezavisnosti Crne Gore, jer se onda front okreće protiv srpskog naroda. Potom mi ne možemo da razgovaramo o osnovnim temama koje nas interesuju - jezik, prava srpskog naroda, zastupljenost u državnim organima i tako dalje".

'Ajde!

Dačić nehotično sugeriše da je srpski narod u Crnoj Gori manje vrijedan, narod drugog reda, takoreći, pa da nije njegovo da se bavi "visokim temama", nego te "teme" treba prepustiti drugim, ko biva superiornim narodima u Crnoj Gori.

Da budem potpuno jasan: po pitanju pomenutih "visokih tema" imam suprotan stav od većine onih u Crnoj Gori kojima se Dačić svojom izjavom obraća. Ali moja je obaveza braniti njihovo pravo da se tim temama bave. Bilo je vremena kada su srpski političari u Crnoj Gori držali kako su "visoke teme" ekskluzivno pravo njihovog naroda, u čemu su im asistirali i neki crnogorski političari – na primjer tezom kako o nezavisnosti Crne Gore ne mogu odlučivati Bošnjaci i Albanci, nego pripadnici takozvane "pravoslavne većine".

To je, dakako, bilo nedopustivo i ja sam, dakako, ustao protiv toga. Ali je ne manje nedopustivo danas tvrditi kako "visoke teme" nisu za Srbe.

Dačićevu preporuku, izlišno je pomenuti, treba uzeti sa zrnom soli. Ono što Dačić misli je: "u ovom trenutku, u ovim okolnostima, za sveukupnu srpsku politiku, bilo bi uputno da Srbi u Crnoj Gori".

Utoliko je selektivna tolerancija na beogradske upute za unutrašnju upotrebu u Crnoj Gori opasnija. Inauguracijom prinicipa "može miješanje koje mi smatramo korisnim" legitimiše se i svako buduće miješanje. A nešto mi govori da većina budućih beogradskih intervencija neće biti po volji crnogorskim suverenistima.

Ruka koja te miluje može te i srušiti

No sva je ta priča o "miješanju", "unutrašnjim stvarima" i "suverenitetu", kao što vrlo dobro znamo – šuplja. U priču o "građaninu kao nosiocu suvereniteta" ovdje može povjerovati jedino političko novorođenče. Centar političkog života u našim državicama nisu ni vlade ni parlamenti, još manje građani, nego ambasade velikih sila. To što one čine nije miješanje, nego upravljanje.

Ovdje je već odavno normalizovano stanje u kojem vladajući, pažnjom japanskih seizmografa, prate svaki, pa i najmanji pokret u ambasadama velikih. Kada čistačica u američkoj ambasadi šušne papučama, to izazove uragan u našim suverenim vladama.

Dodik poželjnim smatra upliv Rusije, a otarasio bi se Amerikanaca. Izetbegović Bakir pažljivo prati brine li Erdogan o Bosni, koju mu je u amanet ostavio Izetbegović Alija. On nema ništa protiv američkog, ali bi lakše živio bez ruskog miješanja. Đukanović je znao kako i sa EU i sa Amerikancima, pa i sa Rusima, sve dok mu ovi posljednji i doslovce nisu pokušali doći glave. Vučić vodi politiku "na dvije stolice", koja zvuči mudro i udobno – ali to nije. Jer ne podrazumijeva ugodno sjedenje, nego balansiranje po žici raspetoj između dva kraja. A sa žice padne i najvještiji akrobat.

Svako od njih, pretpostavljam, veoma dobro zna da je ruka koja te miluje i pridržava na prijestolju ujedno i ruka koja će te otud srušiti.

No to je druga priča. Ona koja govori o tome da je i najracionalnije realizovana vladavina u biti duboko iracionalna – jer tamo, u iracionalnom, stoji odgovor na pitanje "zašto si uopšte htio biti kralj".

Što me podsjetilo: ponekad lucidne misli čuješ tamo gdje to posljednje očekuješ. Na primjer u pjesmi benda The Libertines, koja kaže: 

And to the man who would be king

I would say only one thing

la-la-la-la-la-la

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera