Opasna evropska nostalgija

Ne tako davno Evropa je bila svjetski lider u otvorenosti (EPA)

Piše: Javier Solana 

Evropska unija pati od opasnog slučaja nostalgije. Nije to samo čežnja za “dobrim starim vremenima” – prije nego što je Evropska unija navodno dovela u pitanje nacionalni suverenitet – kojom se podstiče uspon nacionalističkih političkih stranka, nego evropski lideri i dalje nastavljaju primjenjivati jučerašnje rješenje za današnje probleme. 

Pretpostavljalo se da će od evropske integracije svi imati koristi. Svaki put kada dođe do pristupanja neke nove države, ta zemlja bi dobila finansijsku pomoć, dok bi postojeći članovi dobili pristup novom tržištu. Očekivalo se da će se prednosti toga pokazati ne samo iz ukupnih podataka nego i iz vlastitih iskustava građana.

Međutim, u stvarnosti nije bilo sve toliko jasno. Nakon svjetske finansijske krize 2008, slabije razvijene ekonomije Evropske unije suočile su se s naglim rastom nezaposlenosti, posebno među mladima, dok su jače ekonomije osjetile pritisak da “pokažu solidarnost”, pružajući podršku zemljama u nevolji.

Kada god su snažnije ekonomije poduzimale mjere za spašavanje tih država, u okviru njih bi uključivali i zahtjeve za štednju, koji su ometali ekonomski oporavak primalaca pomoći. Ovakav trend je doveo do toga da zadovoljnih bude malo, dok je većina prebacivala krivicu na evropske integracije.

U tom kontekstu, političke stranke i pokreti koji kritiziraju ili se protive EU dobijaju značajan zamah, posebno u Zapadnoj Evropi. Iako ovi pokreti nisu ništa novo, tokom nemira izazvanih krizom stopa podrške istima postaje alarmantna.

Zaista, sa svakom neuspjelom politikom čiji je cilj bio pomoći ekonomski oporavak, raslo je razočaranje Evropljana, a njihovi populistički osjećaji i zahtjevi za vraćanje nacionalnog suvereniteta postajali su sve prisutniji.

Pogrešna dijagnoza

Politički lideri koji kanaliziraju takve zahtjeve ne samo da žele ponovno uspostaviti nacionalnu kontrolu u svim područjima, nego šire i poruku ravnodušnosti prema strancima, pa čak i izravnog odbacivanja.

To se reflektiralo iz njihovog odgovora na priliv izbjeglica u Evropu. Prema njima, svaka zemlja treba da brani vlastite interese, i to svim sredstvima, pa čak i ako na tom putu vladavina prava postane predmetom testiranja.

Ali dok je ekonomska bol koju mnogi Evropljani osjećaju uistinu stvarna, dijagnoza uzroka ovog problema, koju nude nacionalisti, pogrešna je. Realnost je da se EU može kritizirati zbog načina na koji tretira krizu, ali je ne možemo kriviti za svjetske ekonomske neravnoteže koje iniciraju ekonomske nevolje još od 2008. godine. Te neravnoteže su odraz mnogo šire pojave, a to je globalizacija.

To ne znači da je globalizacija loša stvar. Jasno je da otvaranje društava i ekonomija prema svijetu podrazumijeva i znatnu količinu neizvjesnosti, ali isto tako pruža i obilje mogućnosti.

Ne tako davno Evropa je bila svjetski lider u otvorenosti. U stvari, evropski projekt je, u svojoj srži, ogledalo otvorenosti, što je neizbježna posljedica života u današnjem globaliziranome svijetu.

Kada je Evropska unija u 2004. godini zvanično primila osam bivših komunističkih zemalja za svoje članice, evropska otvorenost je dosegnula vrhunac. Činilo se da u Evropi sviće novo doba u kojem su vladavina prava, demokratije i prava pojedinca nepobitna. Ali, baš kao što su se zapadnoevropske zemlje počele opirati toj otvorenosti, to su počele činiti i države u centralnoj i istočnoj Evropi.

Zaista, u nekim zemljama – naročito u Poljskoj i Mađarskoj – dolazi do velikog rasta nacionalizma i antievropskog osjećaja. Nažalost, to je dovelo do erozije vladavine prava.

Poljska je najveći primalac sredstava iz evropskih fondova i jedina članica EU-a koja je izbjegla recesiju tokom krize, a također 23 godine bilježi kontinuirani rast. Osim toga, poljska javnost uglavnom podržava EU otkad je ta država postala članica. Čak i najnoviji Eurobarometar pokazuje da 55 posto Poljaka pozitivno gleda na EU.

Međutim, Vlada Poljske, na čelu s desničarskom strankom Pravo i pravda (PiS), ima za cilj da to promijeni, predstavljajući evropske politike kao prijetnju za poljski nacionalni identitet. Umjesto da razgovora o tome na koji način prilagoditi određene politike poljskim nacionalnim interesima ili kako ojačati glas zemlje na evropskom nivou, PiS sve evropske mjere i odluke odbacuje kao direktan izazov onome što Poljsku čini Poljskom.

Nova Mađarska

Ove tvrdnje su, u određenoj mjeri, odjek onih koje dolaze od Vlade Mađarske, na čelu s desničarskom strankom Fidesz. Ustavne reforme provedene u 2013. godini su, između ostalog, proširile izvršnu vlast i stvorile novo nacionalno vijeće za reguliranje medija, prepuno članova Fidesza. 

Neki kažu da bi Mađarska, da danas zatraži prijem u EU, bila odbijena. Kada je riječ o Poljskoj, Evropska komisija je pokrenula istragu bez presedana kao odgovor na nedavno donesene zakone koji, pod izgovorom “zaštite nacionalnog suvereniteta”, daju dodatne ovlasti Vladi.

Ovo predstavlja razočaravajući preokret. Tokom svojih nekadašnjih funkcija koje sam obnašao svjedočio sam, kao i nekolicina drugih pored mene, ulasku Poljske i Mađarske u euroatlantske institucije. Iz prve ruke sam vidio želju i nadu njihovih naroda u tim historijskim trenucima. Zbog toga mi je veoma teško shvatiti njihove današnje stavove.

Naravno, nije nerazumljivo to što su Poljska i Mađarska, čiji je suverenitet u velikoj mjeri uzurpirao Sovjetski savez, posebno osjetljive na vanjske napore da se utječe na njihovo odlučivanje i da imaju jači osjećaj nacionalnog identiteta u odnosu na druge zemlje EU-a. Ali odbacivanje Evropske unije neće ih sačuvati od nesigurnosti koja proistječe iz globalizacije.

Naprotiv, to će ih učiniti još osjetljivijim u suočavanju s višestrukim rizicima vezanim uz ovu pojavu.

Neki su iskoristili razočaravajuća iskustva povezana s globalizacijom kao izgovor da se vrate u “protekcionizam” i navodno “idilično” vrijeme snažnih nacionalnih granica. Tu su i oni koji se sa sjetom sjećaju koncepta nacionalne države koja nikada nije ni postojala u stvarnosti, uporno se držeći nacionalnog suvereniteta kao razloga za odbijanje dalje evropske integracije. Obje ove grupe dovode u pitanje temelje evropskog projekta. Međutim, njihovo ih sjećanje izdaje, a čežnje dovode u zabludu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate