Opasna avantura za muslimane

Značajniji uzrok može se kriti u pobuni sunitskih plemena protiv prošiitske vlade Nourija al-Malikija u Bagdadu (EPA)

Piše: Muhamed Jusić

Krajem juna, tačnije 29. 6. Islamska država Irak i Sham – IDIS (Dawlat al-Islamijje fi al-Iraki ve al-Shami ili na terenu poznata kao D'aish) koja djeluje u ove dvije države, saopćila je da je promijenila ime u Islamska država. Bitnije od toga je obrazloženje da su to učinili jer su na teritoriji koju kontroliraju odlučili proglasiti hilafet (halifat), neku verziju klasične islamske države kojom bi vladao jedan vladar i šerijat – islamski vjerozakon.

U istom saopćenju se navodi kako je skupina odlučila na čelo države postaviti halifu, i to svoga vođu Abu Bekra al-Baghdadija. Baghdadi je, prema dostupnim informacijama, Ibrahim bin Avad bin Ibrahim el-Badri el-Radavi el-Husseini el-Samarra'i, doktor islamskih nauka koji je bio imam i gostujući predavač u džamijama u Dijali i Samarri. Na čelo IDIS-a došao je 16. maja 2010. godine nakon pogibije dotadašnjeg vođe skupine Ebu Omara al-Baghdadija, pravog imena Hamid al-Zavi.

Svima koji prate situaciju u Siriji i Iraku i procese raslojavanja među tamošnjim militantima ovo nije došlo kao iznenađenje. Naročito ako se zna, a vidi se to i iz njihovog imena, da se IDIS od početka ponašao kao država, iako su u početku okupljali prvo nekoliko stotina, a kasnije nekoliko hiljada domaćih i stranih dobrovoljaca.

Svima koji prate situaciju u Siriji i Iraku i procese raslojavanja među tamošnjim militantima ovo nije došlo kao iznenađenje.

I dok su djelovali kao tek jedna od brojnih militantnih skupina koje su se borile protiv Amerikanaca i Vladinih trupa u Iraku, a kasnije protiv režima Bashara al-Assada u Siriji, sebe su nazivali državom. U Siriji su već u mjestima u kojima su uspostavljali kontrolu pravili svoje državne institucije, od “islamske policije” do drugih “islamskih državnih organizacija”. U svojim propagandnim materijalima predstavili su i svoj novac, koji je ta država štampala, i pasoš.

U svojim saopćenjima i govorima njihovih lidera i glasnogovornika od početka su jasno govorili da je njihov cilj uspostavljanje jedinstvene islamske države koja ne priznaje izmišljene granice među muslimanima, koje su crtali kolonizatori i domaći despoti.

Objava početkom ramazana

Ali, zašto su baš sada odabrali da donesu takvu odluku? Odabir samog dana sigurno ima veze s početkom svetog muslimanskog mjeseca posta – ramazana, u kojem su se kroz historiju islama dešavale brojne velike prekretnice. To ima simoličku težinu na koju IDIS-ova propagandna mašinerija itekako pazi.

Međutim, značajniji uzrok može se kriti u pobuni sunitskih plemena protiv prošiitske vlade Nourija al-Malikija u Bagdadu, koju su pripadnici IDIS-a iskoristili da zauzmu gradove iz kojih su režimski vojnici istjerani, ili su se u strahu povukli, ili su, pak, kao što je bio slučaj s velikm brojem sunitskih vojnika, jednostavno svukli svoje uniforme i ostavili oružje vraćajući se u svoje kuće i plemena. IDIS je vješto iskoristio ovaj vakuum i predstavio to kao svoj vojni trijumf koji mu je, osim slave, donio i oreol zaštitnika obespravljenih sunitskih muslimana i veliki plijen u novcu, opremi i oružju. Proglašavanjem države oni, ustvari, pokušavaju dodatno učvrstiti svoju vlast na teritoriji na kojoj djeluju i privući još dobrovoljaca iz drugih frakcija, ali i cijelog svijata, koji se solidariziraju s takvim idejama.

Odabir dana kada je objavljen novi naziv ima veze s početkom svetog muslimanskog mjeseca posta – ramazana, u kojem su se kroz historiju islama dešavale brojne velike prekretnice.

Izvori bliski Al-Nusri, zvaničnom ogranku globalne Al-Kaide u Siriji, tvrde, međutim, da je ovakva odluka IDIS-a “vjerovatno ishitrena”, ali da su oni to uradili u strahu da bi neke druge vojne formacije, poput Al-Jebhe al-Islamiye, za koju se vjeruje da je pod kontrolom Saudijske Arabije ili odreda Al-Furkan, iza kojeg navodno stoji Katar, mogle uraditi isto. Oni tvrde da te formacije, kao i brojne druge, uživaju podršku brojnih svjetskih centara moći koji ih koriste samo kako bi zaustavili širenje Al-Kaide i da su ih na taj način pokušali blokirati.

Ovaj izvor u razgovoru s jednim od novinara na terenu, a na osnovu informacija koje su navodno imali iz tih vojnih formacija, tvrdi da je cilj bio da se na taj način zatvore vrata širenju Al-Kaidinog utjecaja jer bi oni bili pozvani da se stave pod komandu jedinstvene islamske države i da se podrede takvim krovnim vojnim strukturama.

Kako se postaje halifa

U Al-Nusri nisu bili spremni na takvu avanturu te da se upuste u utrkivanje ko će sebe prije proglasiti halifom, ali daleko “odvažniji” i “manje promišljeni” u IDIS-u jesu. Ovo je samo jedno od objašnjenja zašto se IDIS upustio u ovo što njihovi vojni protivnici iz Al-Nusre, koji su ideološki vrlo slični, nazivaju avanturom. I ono ima daleko više smisla ako se poznaje ideološka pozadina ovih skupina.

Prema klasičnom islamskom pravu, halifa se postaje direktnim izborom većine muslimana, indirektnim izborom preko izbornog tijela (ehlul-hali vel-akdi) ili naslijeđem, tačnije da jedan halifa preporuči svog nasljednika, a da ga uglednici i narod aklamacijom prihvate (bejja). Kasnije će političke realnosti kao prihvatljiv način uspostave hilafeta prihvatiti i tzv. galebu, odnosno da jedan vladar svrgne drugog i preuzme vlast od njega, pa i titulu halife, na način da uspostavi vlast i provodi “Božije propise”.

U Al-Nusri nisu bili spremni na avanturu da se upuste u utrkivanje ko će sebe prije proglasiti halifom, ali daleko ‘odvažniji’ i ‘manje promišljeni’ u IDIS-u jesu.

U svakom od tih slučajeva klasični islamski pravnici su prihvatli propis prema kojem su svi muslimani bilo gdje u svijetu kada se uspostavi “vlast koja počiva na šerijatu” i kada se izabere halifa dužni pokoravati mu se. Svako onaj ko bi se pobunio protiv takve vlasti smatra se “haridžijom”, odnosno odmetnikom ili pobunjenikom, a “onaj ko bi se proglasio halifom pored živog halife se ubija”.

Onim pokretima koji se pozivaju na islam i na njegovo pravo, fikh, koji počiva na šerijatu, ova argumentacija je itekako bitna. To često ljudi, pa i mediji i analitičari koji ne poznaju tu tradiciju, ne razumiju, pa je i ne smatraju bitnom. Ipak, za ljude na terenu taj legitimitet je važniji od međunarodnog priznanja, kao što su pripadniku IDIS-a propisi šerijata važniji od međunarodnog humanitarnog prava, a stavovi “emira” – vođe ili autoriteta koji im tumači vjerske propise – od javnog mnijenja. Iluziorno je objašnjavati kako svi relevantni islamski autoriteti takvo “samoproglašavanje halifom”, ili to da jedna skupina muslimana na sebe preuzme prerogative ummeta – zajednice vjernika, smatraju ne samo neutemeljenim, nego i opasnim.

Potiskivanje Al-Kaide

Proglašavanje Islamske države, koje je u brojnim krugovima, pa čak i među drugim političkim, društvenim i militantnim pokretima koji se pozivaju na islam, dočekano s podsmijehom, za IDIS predstavlja značajan taktički potez. Opravdan je strah da će oni sada tu klasičnu islamsku argumentaciju koristiti da svakog ko se ne povinuje njihovoj vlasti proglase odmetnikom od islama, ali i zajednice vjernika, i da time opravdaju još veće nasilje nad muslimanima u područjima gdje djeluju. Ukoliko ta država nastavi jačati, mogla bi privući sve više dobrovoljaca i krenuti ka destabilizaciji i drugih država u regionu.

Ovo proglašenje Islamske države ima još jednu bitno dugoročnu implikaciju. Već se duže vremena u zapadnim analitičkim krugovima spekulira o tome kako je sukob između IDIS-a i globalne Al-Kaide te posljednji vojni uspjesi Islamske države oslabio Al-Kaidu i potisnuo je na drugo mjesto u vođenju onoga što se naziva “globalni džihad”. U danima nakon što je proglašena Islamska država stigla su brojna saopćenja ideološki sličnih organizacija širom svijeta, koje su ili počele priznavati “vlast novog halife” ili koketirati s njegovom državom. Ovim bi Islamska država, ukoliko zadrži svoje pozicije u Iraku i Siriji, definitvno mogla potisnuti Al-Kaidu kao labavu mrežu militanata i njihovih organizacija koje svoju borbu nazivaju džihadom.

U danima nakon što je proglašena Islamska država stigla su brojna saopćenja ideološki sličnih organizacija širom svijeta, koje su ili počele priznavati ‘vlast novog halife’ ili koketirati s njegovom državom.

Nije ovo jedini slučaj u muslimanskom svijetu, jer je i ranije bilo lidera određenih tarikata i pokreta koji su se kitili tom titulom, ali za razliku od Islamske države nikada nisu imali teritoriju i vojsku kojom su vladali. Ostaje da većina muslimana, sudeći po njihovim javnim i reakcijama vjerskih autoriteta koji ih predstavljaju, proglašavanje Islamske države i pojava samoproglašenog halife na način na koji je to uradio IDIS smatra uvredom, ismijavanjem i banalizacijom jedne plemenite ideje i ideala. Od pada hilafeta muslimanski svijet traga za nekim oblikom institucionalnog organiziranja koje bi, makar u duhovnom smislu, obnovilo njihovo jedinstvo. Oni se danas s pravom plaše da bi Islamska država i novi halifa tu ideju itekako mogli kompromitirati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera