Oglasi

Omaž Dušanu Makavejevu na beogradskom FEST-u

Jedan od tri noseća stuba jugoslovenske i srbijanske kinematografije posthumno je proglašen Beogradskim pobjednikom.
Dokumentarni film o najpoznatijem djelu Dušana Makavejeva proglašen je najboljim u konkurenciji domaćih ostvarenjaZoran Žestić / Tanjug

"Zabranjivali su ga, kritizirali, navodili na samokritiku, optuživali za kojekakva zastranjivanja, dok je on odbijao prihvatiti da su granice njegove slobode unaprijed postavljene", pisao je Miljenko Jergović prije šest godina u svom eseju povodom 80. rođendana velikog Dušana Makavejeva (1932-2019).

Nenad Polimac će ga s pravom imenovati kultnim filmašem, čije su ime pariški i njujorški filmoljupci izgovarali sa strahopoštovanjem, a Milan Vlajčić je njegovo ime postavio u sami vrh evropskog filmskog avangardizma uz Michelangela Antonionija, Jean-luca Godarda i Georga Romera.

Filmski reditelj, koji je bio je jedan od tri noseća stuba jugoslovenske i srbijanske kinematografije (Makavejev, Živojin Pavlović, Aleksandar Petrović), preminuo je 25. januara ove godine, a već mjesec kasnije dokumentarni film o njegovom najpoznatijem djelu WR - misterije organizma biće proglašen najboljim filmom na upravo završenom beogradskom FEST-u u konkurenciji domaćih ostvarenja.

Povratak u juni 1971.

Preciznije, riječ je o filmu Slučaj Makavejev ili proces u bioskopskoj sali Gorana Radovanovića, koji autentično i na osnovu slučajno pronađenih audio snimaka svjedoči o atmosferi i javnoj raspravi iz juna 1971. godine u novosadskom kinu "Arena" o "misterijama organizma".  Djelo je istovremeno i omaž Makavejevu, ali i svojevrsna analiza titoizma, a sve je, kako je sam Radovanović izjavio, neplanirano dobilo emotivnu boju.

Radovanović je pred premijeru rekao da su emocije ušle, nažalost, preko nedavne smrti Makavejeva, a prethodno i Milene Dravić, kojoj je učešće u tom dokumentarcu bilo posljednje pojavljivanje na filmu, kao i učešće sjajnog fotografa Andreja Popovića.

"Milenu smo snimali 14. marta prošle godine u dvorani Kulturnog centra Beograda, gde je bila izložba fotografija iz njenih filmova. Sticajem okolnosti, to je bio poslednji dan izložbe i počelo je njeno skidanje. To nije bilo u scenariju, ali ja sam reagovao, snimili smo i te kadrove, što je unelo emociju i jednu metaforu o prolaznosti", rekao je Radovanović.

Međutim, u filmovima Makavejeva nema emocije i njegov opus od 31 naslova pripada više formalnom, intelektualnom biću filma, jeziku. "Tu ima puno ironije, sarkazma, a najmanje emocije", izjavio je Radovanović, koji je reditelj, scenarista i producent filma Slučaj Makavejev.

Poruka Milene Dravić 'drugovima'

Sam naslov govori o sadržaju filma, svojevrsnom sudskom procesu i autoru i njegovom djelu, koje je u Jugoslaviji prikazano tek 1986. godine.  A kako je tekla diskusija koja je tome bitno doprinijela vidljiva je već na osnovu reakcija na jednu od kultnih rečenica koju izgovara Milena Dravić: "Drugovi, j...te se rado, bez straha..."

Kako je nedavno posvjedočio jedan od prisutnih, Milan Vlajčić, za jednog od "drugova" to je bila uvreda svim radnicima. Drugi su u tome vidjeli uvredu za kineski i sovjetski narod, treći su se pitali šta djeci da kažu šta su to gledali. Bilo je onih koji su prijetili "ko s đavolom tikve sadi..."

Dvije trećine prisutnih je napadalo Makavejeva, a trećina ga je branila, među njima Vojin Dimitrijević, Andrej Popović, Ilija Bašić, Petar Volk, Dejan Đurković, Vuk Babić i, u završnoj riječi brilijantni Makavejev, kojeg u Radovanovićevom filmu glumi Svetozar Cvetković.

Nešto umjereniji bio je tadašanji predsjednik Kulturno-prosvetne zajednice Novog Sada, a kasnije direktor Neoplanta filma Draško Ređep. Tribinu je tajno snimao Slobodan Miletić, koji je zaslužan što je sačuvan dokument o jednom vremenu, ali i o prirodi totalitarne vlasti, sačuvan.

Prema riječima Radovanovića, zamjerke Makavejevu su se, poslije njegovog ironičnog odnosa prema kultu ličnosti Josifa Visarionoviča Staljina, uglavnom svodile na strah komunističkih samoupravnih aparatčika da Josip Broz Tito ne bude "sljedeći na tapetu".

U filmu Slučaj Makavejev nema dijaloga, niti intervjua, već se slušaju četiri audio trake sa javne diskusije. Korišteno je i dosta materijala iz filma WR: Misterije organizma, u kojem je Milena Dravić igrala glavnu ulogu, posebno dijelova koji su najviše smetali učesnicima tog "davnog bioskopskog procesa".

Makavejeva u filmu predstavlja Svetozar Cvetković, omiljeni glumac velikog reditelja, jedini iz Srbije koji je igrao u tri njegova filma (Mister Montenegro, Gorila se kupa u podne i Manifesto).

Kombinacija zatvora i cirkusa

Radovanović je citirao davnu izjavu samog Makavejeva: "Moja nekadašnja zemlja tvrdila je za sebe da je društveni eksperiment, a više je ličila na kombinaciju zatvora i cirkusa." On je primijetio da "u Srbiji nije popularno baviti se titoizmom".

"Postoji ideja u nekim političkim opcijama, ali i među mladim ljudima koji se bave filmom, da je to bilo jedno srećno doba. Niko ne mari za totalitarni karakter tog režima. Dovoljno je pokazati da su na Vangu dolazile Gina Lolobrigida ili Elisabeth Taylor, da se viski točio u galonima za [Richarda] Burtona i mi smo srećni zbog toga. Ili što smo bili korumpirani, što smo mogli sa našim čuvenim crvenim pasošem da odemo da kupimo jeans u Trstu. Za mene titoizam nije bio lak, bio sam svestan tog totalitarnog karaktera", rekao je Radovanović.

On je zaključio da je "sve što se kasnije događalo izašlo iz tog šinjela jednoumlja, ideološkog diskursa koji nam je ispirao mozgove: šuvarizam, samoupravljanje, dijalektički materijalizam, predvojnička obuka..." "To su ljudi strašno lako zaboravili, ali to je osnov. Danas govorimo o partijskom zapošljavanju, ali i onda je čovek morao da uplati tu đavolsku ulaznicu u Savez komunista da bi dobio posao", izjavio je Radovanović.

Sljedbenici Wilhelma Reicha

Veći dio filma WR Misterije organizma Makavejev je posvetio sljedbenicima Wilhelma Reicha, koji je sebe smatrao pronalazačem orgona, elementarne energije života, i tražio da ljudi vjeruju u svoje tijelo koliko i u svoju dušu. Reich je sve čovjekove impulse povezivao sa seksualnošću. Njegovi sljedbenici "oslobađaju" ženska tijela energije. One leže na stolovima u ordinacijama, na njihovo traženje grče se, imitiraju seksualni odnos, urliču. Ali, ne samo to...

Kroz film defilira hipik obučen u uniformu američkog vojnika, s puškom kao dječjom igračkom, koji "puca" na sve i svakoga, dekadenciju američke porodice, pojavljuje se i Staljin i ideologija staljinizma kroz aluzije. I seksualna revolucija, i sve revolucije, a naročito one dogmatizirane i njihovi oblici, promiču na filmu čineći ga da bude i "politički angažiran, i revolucionaran, a ne samo da odražava seksualnu ekshibiciju".

Misterija organizma, u stvari, demistificira seks. Čini se da se njime zaključuje seksualna revolucija. Poslije gledanja ovog filma nema više mistike u seksu. Na platnu se vidi nago i muško i žensko tijelo, preko cijelog platna prikazuju se u veoma dugim sekvencama muški i ženski polni organi, seksualni odnosi muškarca i žena izraženi su u svim pozama.

Duh slobode i neobuzdane mašte

Milan Vlajčić smatra da su Makovi filmovi, duboko ukorijenjeni u bolna i dramatična iskustva poslijeratne obnove i izgradnje, "smelo doticali političke i seksualne tabue, izazivajući cenzore u desetak takozvanih demokratskih zemalja, da ne pominjemo diktatorske režime koji su skrivali gulage, logore i progone istomišljenika".

"Makova filmska poetika je lomila klasične narativne postulate, uz kolažne spojeve u kojima se maštovito prepliću dokumenti, odlomci filmova drugih autora, sledeći duh slobode i neobuzdane mašte. Ne treba naglašavati da se izdašno inspirisao delima Dzige Vertova, Louisa Bugnuela, Jeana Vigoa. U najznačajnijim istorijama filmske umetnosti, koje su pisali David Robinson, David Bordwell, Roger Manvell, Jefjrey Noel Smith, Gerald Mast, Makovi filmovi su dobili posebno poglavlje, a posebne monografije su o njemu napisali Raymond Dargnet (edicija Klasici BFI), Peter Koui, Lorraine Mortimer. U antologijskom pregledu Svetski filmski klasici kritičara Johna Wakemana (New York, 1988) filmovi našeg autora su dobili posebno poglavlje", podsjetio je Vajčić.

Uprkos svemu, nije lako iz današnje perspektive posmatrati sve konsekvence koje je proizveo, kako su ga tada nazivali, najskandalozniji jugoslovenski film, na jedan začuđujući način i danas aktuelan. Da li ima više ili manje slobode u današnjim demokratijama?

Divlji seks uz 'Kozaračko kolo'

Pogledajmo i isječak iz postšezdesetosmaške štampe i tiska koja je čitaoce obavještavala: na zatvorenoj projekciji gledali smo za vas W. R. ili misterije organizma:

"Mak razgolitio Jagodu [Kaloper] i seks...", "Što se sve može vidjeti i čuti u već čuvenom filmu Dušana Makavejeva u kome se na do sada najslobodniji način govori o seksu..."

"J...ite se ljudi!", to poručuje Milena [Dravić] sa terase masi ljudi, dok u sobi naga Jagoda i Ljuba (Moljac) neumorno izvode seksualni čin. Milena govori da čovjek u svom životu doživi oko 4.000 orgazama, da je seks zdrava, najzdravija stvar na svijetu. Počinje narodno veselje, razvija se "Kozaračko kolo".

"Onaj ko u Misteriji organizma traži seksualnu i političku pornografiju nema razloga da gleda novi film Dušana Makavejeva. To je ozbiljno i pošteno delo. Mi bismo ga prikazali na BITEF-u, u okviru specijalnog programa 'slobodne forme', jer je značajno ostvarenje ne samo u vrhu jugoslovenskih, već i svjetskih novih tendencija. Sam Makavejev naročito je zadovoljan igrom Milene Dravić i Ivice Vidovića, koji tumači čuvenog sovjetskog klizača na ledu", govorio je Jovan Ćirilov.

Makavejev ne spada u 'crni talas'

Kao što je poznato, to se nije dogodilo. Dogodio se paradoks: film koji je u svojoj zemlji završio "u bunkeru", iako zvanično nikad nije bio zabranjen, s uspjehom je prikazivan u svijetu, gdje je bio i gledan i gdje je požnjeo mnoga blistava priznanja. Još jedan paradoks o kojem se, međutim, mnogo manje i pričalo i pisalo lucidno je zabilježio Miljenko Jergović u svom eseju kojim smo i počeli ovaj tekst:

"Kada gledate njegove filmove, pogotovo Čovjek nije 'tica, čini vam se kao da umjetnik i nije bio svjestan što radi, nije bio svjestan da iritira i provocira, da vrijeđa ideale za koje su pali naši najveći... Naravno, to je morao bio privid, ali to je bio i važan element Makavejevjeve poetike. On se nije borio protiv sistema, nije se suprotstavljao službenoj istini o svejedno čemu, niti je svojim filmovima razobličavao društvene laži ili gradio velike metafore o vlasti koja se otuđila od naroda, kao što su to, recimo, radili Živojin Pavlović, Bata Čengić ili Krsto Papić u filmu Lisice i u svojim dokumentarcima. I uvijek mi bude malo čudno kada u nabrajanju aktera jugoslavenskoga 'crnog talasa', često i na prvom mjestu, zateknem njegovo ime. Ne mogu si pomoći, ali Makavejev meni nekako nije crn. Između Buđenja pacova i Malih vojnika, koji, naprimjer, jesu crni, i priče o [Dragoljubu] Aleksiću, koji je letio iznad Beograda zubima se držeći za aeroplan, razlika je potpuna. Da sam doživio ta vremena i da me je primilo da za Službu državne bezbjednosti analiziram filmove i knjige – što bi me, danas mi se čini, na određen način i usrećilo – rekao bih da su Pavlović, Papić, Čengić, Mića Popović svojim filmovima ocrnjivali socijalizam i jugoslavensku svakodnevicu. Makavejev nije ocrnjivao, nego se rugao".

Poslije te 1971. godine Makavejev je napustio zemlju i nastavio da stvara na Zapadu. Godine će proći prije povratka umjetnika ovjenačnog slavom, a najveći trijumf u današnjoj Srbiji stići će neposredno poslije njegove smrti. Na 47. FEST-u. U njegovom rodnom Beogradu, kojem je Makov duh, čini se, potrebniji više nego ikad. Otuda je i veliki značaj Radovanovićevog filma Slučaj Makavejev – proces u bioskopskoj sali.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.