Omalovažavanje planina koje okružuju Sarajevo

Sarajevo spada među rijetke glavne gradove u Evropi koji u svojoj bližoj okolini imaju zastupljene skoro sve geološke formacije, geomorfološke oblike i izuzetno visok stepen biljne i životinjske raznolikosti.

Na nivou Kantona Sarajevu do sad je zaštićeno pet prostornih cjelina (Vrelo Bosne, vodopad Skakavac, pećine Bijambare, kanjon Miljacke i Mošćanice, odnosno Bentbaša i dio Trebevića). Ovo predstavlja samo mali dio prirodnih znamenitosti kojima je Sarajevo okruženo.

Dok se turizam glavnog grada Bosne i Hercegovine suočava sa problemom nedovoljne turističke ponude koja bi turiste zadržala više dana, Federalno nadležno ministarstvo radi na omalovažavanju planinskih resursa koji okružuju Sarajevo.

Projekat star 40 godina

Prostornim planom iz 1981. godine predviđeno je stavljanje pod zaštitu preko 10 posto površine Bosne i Hercegovine, odnosno planinsko područje u okolici Sarajeva.

U sklopu Regulacionog plana Grada Sarajeva za period 1986 – 2000. godina bilo je predloženo da se definiše ‘Regionalni Park Sarajevo’, koji bi obuhvatao planinsko područje oko grada ukupne površine 109.200 ha. Ovaj Regionalni Park uključivao je (prema tadašnjoj nomenklaturi) Nacionalni Park Treskavica (5.810 ha), Parkove prirode Bjelašnica (25.402 ha) i Visočica (2.625 ha) i Park prirode Rakitnica (2.137 ha).

Nažalost, ni Igmanski marš ni Olimpijada nisu bile dovoljan motiv da ranija vlast uspostavi nacionalni park na ovom području na način kako je to urađeno sa NP Kozara i Sutjeska. „Kapitalistički“ interesi drvnog i građevinskog  sektora uoči i poslije Olimpijade su bili jači. 

Godine 2001. provedena je studija s ciljem da se utvrdi izvodljivost proglašavanja novog nacionalnog parka u Bosni i Hercegovini. Zaključak ove studije je bio da područje koje je studija obuhvatila zaista zahtijeva zaštitu zbog velike biološke i kulturne vrijednosti, kao i zbog mogućnosti razvoja ekoturizma.

Studija je predložila uspostavljanje nacionalnog parka Igman-Bjelašnica-Treskavica-Visočica veličine 117.000 ha koje zahvata oba bosanskohercegovačka entiteta (sa 75 posto na području Federacije BiH i 25 posto na području bh entiteta Republika srpska).

Dejtonskim granicama, pored ratne devastacije, ovo jedinstveno prirodno područje izdjeljeno je između dva entiteta i dva kantona što je u kombinaciji sa izuzetno složenom i loše uređenom zakonskom regulativom između različitih nivoa vlasti usporilo uspostavljanje zaštićenog područja.

Zakon o zaštiti prirode usvojen 2013. godine daje ovlasti (pravo na veto) općinskim vijećima da odlučuju o nacionalnom interesu zaštite prirodnih područja. Na ovaj način zakon je u praksi postao suprotnost sam sebi jer je upravo najniži nivo vlasti najranjiviji prema različitim interesnim lobijima.

Iz Federalnog ministarstvo okoliša i turizma su krajem maja 2019. godine saopćili da bi buduće zaštićeno područje Bjelašnica – Visočica – Treskavica – Kanjon Rakitnice nakon provođenja zakonske procedure proglašenja zaštite obuhvatalo tek 24.000 hektara na teritorijama slijedećih općina: 10.000 ha Konjic, 9.200 ha Trnovo i 4.600 ha na području općine Hadžići.

Dakle, pored teritorijalnog umanjenja za četiri puta, umanjen je nivo zaštite sa nacionalnog parka u park prirode što je tek treći stepen zaštite.

Nažalost, takva „zaštita“ daje široke mogućnosti za građevinske intervencije u prostoru, odnosno otvorene su mogućnosti izgradnje hidroelektrana, apartmanskih naselja, vikendica i sličnih objekata kojima se zadovoljavaju lični i kratkoročni interesi pojedinaca.

Nauka je davno rekla svoje

„Turistički potencijali planinskog područja Bjelašnice, Treskavice i Visočice imaju vrlo izraženu raznolikost turističkih motiva što predstavlja odličnu osnovu za intezivni razvoj turizma. Ovaj prostor ima odličan turistički položaj jer se nalazi u blizini Sarajeva koje ima internacionalnu reputaciju turističke destinacije“, kaže za Al Jazeeru dr. Alma Pobrić, profesorica na Odsjeku za geografiju Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Ona je autorica knjige „Turizam i potencijali – planinska područja Bjelašnica, Treskavica, Visočica“ Sarajevo, 2015., zajedno sa dr. Nusretom Dreškovićem i dr. Samirom Đugom.

„Ovaj prostor omogućava organizaciju turističkih posjeta tokom cijele godine, odnosno postoje potencijali za razvoj zimskog, ljetnog i različitih oblika specijalnog turizma kao što su ekoturizam, seoski, avanturistički“, dodaje dr. Pobrić.

Na osnovu istraživanja autori su došli do zaključka da su turistički potencijali ovog prostora nedovoljno volarizirani, odnosno da postoji izraženi disbalans između ostvarenog turističkog prometa pojedinih područja.

Ova publikacija u kojoj su obrađeni svi resursi i potencijali ovog područja nije vodilja nadležnim institucijama i političarima.

Iako na jedno otvoreno radno mjesto u turizmu dolazi do 10 radnih mjesta u pratećim djelatnostima, turizam koji je pri tome još i izvozna i najbrže rastuća grana u Bosni i Hercegovini još uvijek nije dobio zadovoljavajući tretman vlasti.

Strani turisti zadivljeni ljepotama planina

Na pitanje ko su kočničari ovog projekta i čije interese zastupaju certificirani planinarski vodič Kenan Ćatović, kojem su ove planine radno mjesto,  jasno poručuje da krivca treba tražiti u vlastima od nivoa općine do entiteta.

„Ovo pitanje treba postaviti prije svega onima koji donose odluke. Dakle, političarima. Činjenica je da su se mnoge stranke izmjenjale na čelu federalnog ministarstva turizma i okoliša, ali se stanje sa uspostavljanjem NP Bjelašnica-Visočica-Treskavica, kao i NP Prenj-Čvrsnica-Čabulja ne miču sa mrtve tačke već više od dvadeset godina“.

Stranke i političari se mjenjaju, ali ostaje konstanta lošeg odnosa prema prirodnim bogatstvima.

„Divlja gradnja cvjeta, šume su najugroženije što se jasno vidi povećanjem broja šumskih puteva. Najveća odgovornost je na općinama i njihovoj administraciji,“ kaže Ćatović te dodaje da na skoro svakoj rijeci ima plan za izgradnju veće ili manje hidrocentrale.

„Očito je da lokalne vlasti ne vide potencijal za razvoj u turizmu, već da na prirodne potencijale gledaju isključivo kao na izvor sirovina“, smatra Ćatović.

U međuvremenu pojedinci u ovom neuređenom tržištu ostvaruju ekstra zaradu.

„Vrlo lahko je izračunati na primjeru organizovanja raftinga koliko bi ostalo novaca u kasi Nacionalnog paraka. Uvođenjem reda i pravila kroz naplatu rente po čamcu ili osobi Nacionalni park bi akumulirao sredstva za istraživanje i ulaganje u poboljšanje i promociju turističke ponude“, smatra Ćatović.

Strani turisti koji posjećuju ove planine imaju samo riječi hvale i iskazuju čuđenje prema odnosu države.

„Imao sam priliku upoznati planinarske vodiče iz Norveške koji kažu da oni nemaju ono što mi imamo, a biolozi iz Švicarske, koji provode svoje radno vrijeme na Alpama, smatraju da je Treskavica ljepša od njihovih planina. Kroz razgovore sa turistima koji su putovali na Ande, Himalaje, Novi Zeland, Stjenovite planine… apsolutno svi su oduševljeni onim što imamo. Svi smatraju da se možemo takmičiti sa svjetskim destinacijama. Međutim, naše društvo i odgovorni u institucijama toga nisu svjesni. Nacionalni park je jedinstvena prilika da očuvamo prirodu, da razvijemo turizam, da razvijemo lokalne zajednice, da zaposlimo veliki broj ljudi. Nažalost, nekima to ne odgovara, a to su upravo oni koji su preuzeli odgovornost“, poručuje na kraju razgovora Kenan Ćatović.

Ovaj geografski prostor koji predstavlja orografsku, hidrografsku, klimatsku, kulturnu granicu između Bosne i Hercegovine zadnjih godina je u žižu javnosti dospio zbog kontaraveznih projekata od kojih je svakako najviše negativne pažnje privukao „Bujron Ozon“ na području Trnova.

Izvor: Al Jazeera