Olimpijski boj sa Kosovom

Odnosi između Srba i Albanaca su ponovo u ćorsokaku (EPA)

Piše: Ratko Femić

U iščekivanju odluke Evropske fudbalske federacije u vezi sa prekinutom utakmicom između Srbije i Albanije, Međunarodni olimpijski komitet provizorno je priznao Olimpijski komitet Kosova, čiji se prijem u punopravno članstvo očekuje u decembru. Olimpijski komitet Srbije, kao što je i očekivano, “najoštrije je osudio” odluku Međunarodnog olimpijskog komiteta.

Taman kad smo pomislili da nam niko ne može ništa, olimpijske birokrate iz Lozane podlegle su višegodišnjem upornom lobiranju Kosova. Džaba i ruski predsjednik Vladimir Putin i onolika vojna parada… Kosovo je sve nezavisnije, samo im fali još stolica u Ujedinjenim nacijama, a kako su krenuli, uguraće je pa makar im neko doturio hoklicu. Upornost, ozbiljno lobiranje, uz koje ide još ozbiljniji novac, kao i pomoć “saveznika” su se isplatili.

Iako se najavljuje otvaranje Pandorine kutije, jer bi i druge nepriznate teritorije mogle da krenu tim primerom, neće se u tom smislu ništa značajnije desiti. Isto je to najavljivano posle samoproglašenja nezavisnosti Kosova, pa su svi ostali svetski separatisti ostali na svojim mestima, ali su i nastavili sa svojim aktivnostima.

Međunarodni olimpijski komitet kaže da je sve uradio zbog kosovskih sportista, da sport ne bi trpeo, ali onda je pitanje zašto im je toliko trebalo?

Kosovo je po mnogo čemu presedan, pa i po ovome. Nije tajna da današnji svet tako funkcioniše, a novac i politika su se odavno uvukli i u olimpizam. Na primer, Amerikanci 1980. godine nisu išli u Moskvu, a onda 1984. godine Rusi nisu otišli u Los Anđeles, i sijaset takvih primera. Nije tu ostalo mnogo od De Kubertenovih principa, a situaciju opterećuju i glasine da se korupcija ušunjala i u izbor domaćinstava olimpijskih igara, kojima se navodno trguje.

Od južne pokrajine do južnog komšije

Međunarodni olimpijski komitet kaže da je sve uradio zbog kosovskih sportista, da sport ne bi trpeo, ali onda je pitanje zašto im je toliko trebalo? Zašto su čekali šest godina od proglašenja nezavisnosti?

Postojala je mogućnost učešća kosovskih sportista na olimpijadama. Ako nisu hteli učešće pod okriljem Olimpijskog komiteta Srbije, što im je ponuđeno, mogli su možda da nastupe pod olimpijskom zastavom.

Strelkinja Jasna Šekarić je 1992. godine u Barseloni, zbog sankcija tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, nastupila pod olimpijskom zastavom. Ona je bila jedna od 58 sportista, među kojima su bili i Makedonci, koja je te godine nastupila na taj način. Osam godina kasnije u Sidneju je četvoro sportista iz Istočnog Timora bilo pod zastavom Olimpijskih igara. Na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine dvoje sportista sa Holandskih Antila su iskoristili tu mogućnost.

Olimpijski komitet Srbije kaže da će nadalje delovati shodno preporukama koje bude dobio od nadležnih srpskih institucija, a šta će te institucije da im kažu kada i one improvizuju posle susreta sa kosovskim predstavnicima na međunarodnoj sceni. Tako su se nesrećnici našli u nebranom grožđu kada je objavljeno da su na nekoj NATO vežbi u Nemačkoj učestvovali Vojska Srbije i Bezbednosne snage Kosova. Nasankali nas NATO mangupi. Posle se srpski zvaničnici pravdali kako su ovi sa Kosova bili samo posmatrači.

Vlada Srbije je potpisivanjem Briselskog sporazuma prihvatila širenje suvereniteta, zakonodavstva i institucija Kosova na celu teritoriju.

Ali, ako će Olimpijskom komitetu Srbije da bude lakše, i Srbija je osudila proglašenje nezavisnosti Kosova, ali život je nastavio da teče dalje, baš kao i procesi koji su od južne srpske pokrajine izgradili južnog srpskog komšiju.

Biće ovakvih iznenađenja još, sve do dobijanja stolice u Ujedinjenim nacijama, prema čemu se ide. Vlada Srbije je potpisivanjem Briselskog sporazuma prihvatila širenje suvereniteta, zakonodavstva i institucija Kosova na celu teritoriju i tako de fakto priznala suverenitet Kosova, mada još niko nije spreman da to procedi između zuba. To se u ovoj fazi zove normalizacija odnosa.

Srpski zvaničnici koji su to potpisali su, između ostalog, i za tu politiku dobili apsolutnu većinu na izborima ove godine. Dešava se tačno ono što je planirano i što je potpisano i ne treba sada kriviti nekoga drugoga.

I državnici su emotivno zapaljivi

U Članu 14 Briselskog sporazuma piše: “Dve strane se obavezuju da neće jednu drugu blokirati, niti podsticati druge da blokiraju evropske integracije druge strane.”

Jeste da članstvo u Međunarodnom olimpijskom komitetu nema veze sa evropskim integracijama, ali šta je učlanjenje u Olimpijski komitet naspram ulaska u Evropsku uniju, sa čim smo se saglasili i obećali da ga nećemo blokirati.

Taj evropski put Srbije i Kosova doveo je u Beograd dvojicu kosovskih ministara. Ministri spoljnih poslova i ekonomskog razvoja, Enver Hodžaj i Fadilj Ismajlji, učestvovali su na sastanku visokih predstavnika zemalja Zapadnog Balkana, koji je nastavak sastanka koji je za premijere organizovala nemačka kancelarka Angela Merkel.

Baš na tom prošlom sastanku premijer Srbije Aleksandar Vučić je Merkel predstavio projekat autoputa od Niša do Prištine kako bi praktično pokazao da ozbiljno misli na napredak u normalizaciji odnosa Beograda i Prištine. A onda se desio incident na utakmici Srbija – Albanija i sve je, na neko vreme, otišlo dođavola. Odnosi između Srba i Albanaca su ponovo u ćorsokaku.

Premijer Srbije vatreni je navijač Crvene zvezde i sam je pričao o svojim mladalačkim tučama na tribinama, ali je i premijer Albanije podložan emotivnom rasuđivanju.

Izgleda da bi na trusnom Balkanu značajna kvalifikacija za lidera trebalo da bude nedostatak navijačkih strasti ili nezainteresovanost za sport. Kao reakcija Josipa Broza na žalbe delegacije iz Hajduka kada je Vladimir Beara u tajnosti iz splitskog kluba prešao u beogradsku Crvenu zvezdu, Tito im je rekao da ne prati “mnogo taj tenis”.

Najgore je danas što su i državnici emotivno zapaljivi. Premijer Srbije vatreni je navijač Crvene zvezde i sam je pričao o svojim mladalačkim tučama na tribinama. Ali, pokazalo se i da je premijer Albanije Edi Rama podložan emotivnom rasuđivanju, koliko god pokušavao da postavi sebe iznad te situacije.

Uvijek postoji revanš i nova prilika

Nekad smo i u Beogradu bodrili Albance sa Kosova, poput velikih fudbalera Fadilja Vokrija, Fahrudina Jusufija… Navijali smo za ljude teških pesnica poput Nusreta Redžepija, Mehmeta Bogujevcija i Aziza Salihua, koji su sa svetskih ringova donosili medalje i odavali priznanje treneru jugoslovenske bokserske reprezentacije Lahu Nimaniju. A i dobri rvači su stizali sa Kosova.

Sad su tu neki novi klinci, koji grade karijere po svetu i bilo bi interesantno da odmere snage sa našim momcima, pa makar i bez publike. Kao što je nedavno predložio novinar Idro Seferi, da se utakmice igraju na tri stadiona – na jednom da budu albanski navijači, na drugom srpski, a na trećem da se igra fudbal.

Umesto da gore kuće Srba povratnika na Kosovu i albanske pekare u Srbiji, bolje da se ogledamo na sportskim borilištima.

Sport je prepun politike, pogodan za manipulaciju i zato je više od igre. Zvuči idealistički, ali mogao bi da bude samo igra. Umesto da gore kuće Srba povratnika na Kosovu i albanske pekare u Srbiji, bolje da se ogledamo na sportskim borilištima. Navijamo svako za svoje.

Raspakovao bih porodične relikvije – šal Partizana i, u nedostatku državne, razvio bih jednu zastavu iz vremena građanskih protesta i glasno navijao za Srbiju. Ako bismo im šuknnuli tri komada – bio bih srećan, ako bi oni bili bolji – ne bi bila tragedija, jer u tom boju svi prežive i imaju šansu za revanš. Do sledeće prilike i pobede.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera